Nisam dostojan…

Nijedna osoba nije dostojna da postane svećenik ili redovnik. Zvanje je uvijek posebna Božja milost i, zbog toga, besplatna, prenosi portal Kapucini.hr. Ako ga On daje, on također dodjeljuje sklonosti koje su dostatne da se može živjeti na dostojan način u tome životnom staležu. Svakoga dana svećenik (biskup i papa) prije pričesti podižu sv. Hostiju govoreći: “Gospodine, nisam dostojan…”.

Ako bi razlog odbijanja duhovnog zvanja bio taj da pojedinac nije dostojan, tada na svijetu ne bi bilo više nijednog svećenika i/ili redovnika.

Nemam ni osobine, ni simpatije, ni uvjerenje, od mene nema koristi u apostolatu…

To nisu osobine koje su nam potrebne da imamo zvanje. Dovoljan je Božji poziv. Ni Mojsije nije imao osobine da može govoriti Židovima a ipak je proveo djelo oslobođenja Izraela na jedan divan način. Dobar redovnik stavlja svoje pouzdanje u Boga, a ne u svoje snage; ako čini tako, doživjet će neuspjeh.

“Tko se uzda u Jahvu, on je kao brdo Sion: ne pomiče se, ostaje dovijeka” (Ps 125, 1).

“Je li se ikad postidio tko se uzdao u Gospoda?” (Sir 2, 10).

Veliki sam grešnik, Bog me ne može pogledati u oči…

Užasna pogreška! Bog poziva kako hoće, kad hoće, gdje hoće i koga hoće. Cijelo beskrajno more naših grijeha ništa su u usporedbi s malom kapi Božjeg milosrđa. Bila bi veoma velika muka da je sv. Augustin tako razmišljao i prepustio se tim mislima. Međutim, on, koji je bio veliki grešnik, na kraju je postao biskup i dobar pastir; štoviše, crkveni naučitelj, zapadni otac i jedan od najvećih teologa svih vremena. S obzirom na tu stvarnost treba odgovoriti narodnom izrekom: “Što je bilo, bilo je! Ne vrijedi plakati nad prolivenim mlijekom!” Ne smije se propustiti učiniti ono što Bog traži.

Tako je postupila Marija Magdalena, a ona je danas jedna od najsjajnijih zvijezda Kraljevstva nebeskog; tako su postupili toliki sveci koji su više mislili na Božje milosrđe no na bijedu svojih grijeha.

Zašto da postanem svećenik i/ili redovnik kad je danas kod svih u Crkvi, pa i kod Bogu posvećenih osoba, oslabio žar i zanos?

Vrlo je površno služiti se tim opravdanjem da se ne krene putem duhovnog poziva, da se ne postane svećenikom i/ili redovnikom i to dobrim i svetim. To je isto kao kad netko ne bi išao na sv. Misu jer se ljudi koji na njoj sudjeluju loše ponašaju u privatnom životu. Veliki primjer koji uvijek moramo imati pred očima i kojega uvijek trebamo nasljedovati jeste Sin Božji, Isus Krist, koji je rekao: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5, 48), Onaj koji je “isti, jučer, danas i uvijeke”. “Grijeha nema u njemu” (1Iv 3, 5) jer “usta [mu] prijevaru [ne] izustiše” (1Pt 2, 22), on nije ni mlak, ni progresist, ni šizmatik, i nema nijedan od onih poroka koje možemo zapaziti kod nekih Bogu posvećenih osoba.

Imam djevojku koju volim i s kojom sam zaručen, ali mislim da me Bog poziva u duhovno zvanje. Što mi je činiti?

I neke su sveci bili zaručeni prije nego su krenuli u duhovni poziv (samo za primjer naš blaženi Alojzije Stepinac!), ali što ako te Bog zove na nešto veće? Ako ju voliš, moraš joj objasniti koje je tvoje pravo zvanje. Bilo bi puno gore da joj uništiš život, a možda i spasenje, kad te Bog odredio za drugi životni poziv i stalež, i dao ti je milosti koje ti neće nužno udijeliti u braku ako te zove u svećeništvo i/ili redovništvo, i obratno.

Volim podučavanje, glazbu, medicinu, pjevanje…

Onaj tko doista ljubi, bez problema se odriče vlastitih interesa kako bi se svidio ljubljenoj osobi. Prava ljubav je dobrohotnost, htjeti dobro drugome. Onaj tko pusti da ga vode osobni ukusi gubi iz vida smisao života, žrtvuje vječna dobra radi postizanja vremenitih koristi i ispraznosti. Zaboravlja ono najdragocjenije u životu, tj. njegov smisao, koji se mora postići pod svaku cijenu, čak i ako to znači da se trebam odreći i osobnih želja i planova: “Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?” (Lk 9, 25).

Božji interesi su uvijek iznad naših. Usto, to je lažna izlika, jer kao svećenik i/ili redovnik možeš i podučavati, njegovati glazbu, baviti se znanstvenim radom, karitativnim i misijskim djelovanjem, itd.

Ali što ako kasnije sve napustim i ostanem bez svega?

Bit duhovnog poziva jeste da se sve zemaljsko napustiti kako bi se bilo slobodno, odn. sve zadobilo. Svećenik i/ili redovnik napušta stvari ovoga svijeta da bi više srce prionulo uz Sve koje je Bog. Sv. Terezija nas uči: “Taj se Kralj daruje samo onome tko se potpuno preda njemu”. Namjesto da ronimo suze zbog onoga što ostavljamo, moramo promatrati dobrotu Boga koji nam se želi darovati. Moramo misliti na riječi našega Gospodina da nitko tko se primi pluga i osvrće se natrag nije prikladan za Božje kraljevstvo (usp. Lk 9, 62). Sv. Ivan od Križa je govorio: “nakon što sam pristao ništa nemati, otkrio sam da mi ništa ne nedostaje”

Vidim sebe kao obiteljskog čovjeka. Ne mogu se zamisliti kao svećenika i/ili redovnika…

Za onoga tko doista ima zvanje, to što sebe ne može »zamisliti« kao svećenika i/ili redovnika ne znači da nema zvanja. Često nam Zli nameće lažne snove, fantazije koje su jednostavno plod našeg senzibiliteta. Sud koji trebaš donijeti o pozivu vlastitoga života mora biti razborit a ne se u tome voditi iluzijama, ili mogućnostima koje se nikada neće obistiniti u stvarnosti. Duhovni poziv nije stvar mašte!

“Ne mogu ja to”, možda će neki uporno ponavljati. Poziv nije uvijek, niti nužno, niti općenito stvar osjećaja. Sv. Franjo Saleški je rekao: “Pravi pokazatelj zvanja nije to da osoba mora osjećati postojanost na planu osjećajâ; dovoljno je da ustraje viša sfera duha; zato pozvana osoba ne smije misliti da nema pravo zvanje ako, prije no što se u njemu ostvari, ne ćuti ona čuvstva koja je osjećala u početku; već, naprotiv, osjeća odbojnost i malodušnost zbog kojih se možda koleba i čini joj se da je sve izgubljeno. Ne; dovoljno je da postoji stalna volja i spremnost ne napustiti Božji zov, i da se gaji stanovitu ljubav prema njemu”. Žalosno je vidjeti mladu osobu koja robuje svojim osjećajima, koje joj ne dopuštaju razmišljati i djelovati u skladu sa svojim razmišljanjima.

Bila bi veliki sramota ako poslije sve napustim…

Još bi bila veća sramota pojaviti se na sudnji dan a da nisam učinio pred Bogom ono što je tražio od mene. Nema nikakve sramote u izlasku iz novicijata ili kuće formacije; sasvim suprotno, u slučaju da postoje istinski razlozi za izlazak, ta duša zaslužuje pohvalu zbog svoje čestitosti, jer je pustila da je u tome vode isključivo nadnaravni razlozi; to je principijelna osoba, koja čini od svoga života hvalospjev Božjoj volji. Sramotan je samo grijeh!

Razmišljam o duhovnom pozivu, ali volim također obitelj, djecu, mlade…

To je logično i normalno, trebalo bi se bojati da je suprotno. Moramo shvatiti usprkos tome da jedino Bog je “jedini Gospodin koji je zavrijedio da mu se služi”, a “služiti njemu, znači kraljevati” A duhovno očinstvo Bogu posvećena osoba vrši na jedan istaknutiji način.

Na kraju, sve su to lažne izlike, lukavosti, hirovi, osjećaji koje Zli mnogo puta došaptava mladima da se udalje od Božjeg poziva. Riječ je o brojnim naporima neprijatelja, i to nam mora također dozvati u pamet neizmjernu vrijednost koju ima duhovni poziv i kolike napore poduzima Zli kako bi nas udaljio od Boga.

Veliki odgojitelj mladih don Ivan Bosco je opominjao da “onaj tko se Bogu posvećuje svetim zavjetima čini jedan od najdragocjenijih i najmilijih prinosa Božjem veličanstvu. Ali neprijatelj naše duše, shvaćajući da se tako osoba oslobađa njegove vladavine, redovito njezin duh uznemiruje bezbrojnim obmanama ne bi li je natjerao da odustane i ponovno je bacio na krivudave staze svijeta.”

“Tražite neki cilj u svom životu?

U svijetu nedostaje tri milijuna liječnika: budite liječnici.

Više od milijardu ljudi ne zna čitati niti pisati: budite nastavnici.

Dva čovjeka od tri ne jedu dovoljno: nastojte da urodi budi takvi da mogu sve nasititi.

Vaša braća vas trebaju, nije važno na kojem području.

Budite netko tko će učiniti nešto! ” R. Follereau