Kada se čula pucnjava, vika i grubo lupanje na vratima, tri sestre – s. Krizina, s. Antonija i s. Bernadeta – potrčale su u prostoriju svećenika Meška, kleknule i zamolile za ordješenje od grijeha. Sestra Berchamana je, zbog svoje starosti i bolesti, ostala u donjoj prostoriji. U tom trenutku grupa četnika je nasilno upala u kuću i istjerala sve van, na snijeg. Tada se na dvorištu pojavila s. Jula i – na veliko čuđenje četnika – pridružila svojim sestrama, prenosi portal Drinske mučenice.

Prema iskazima svjedoka, taj herojski čin s. Jule očituje veličinu njezine ljubavi prema sestrama kao i njezinu spremnost na mučeništvo. Prema pripovijedanju Franje Milišića, pomoćnika s. Jule, u Kronici je o tome zapisano: “Vraćajući se kući čuli smo jako puškaranje na cesti, podalje od naše kuće. (…) Kad su stigli do našeg dvorišta, najednom začuju jaku galamu sa strane dječjeg doma i škole. Čuli su se i povici: ’Hvatajte ih žive, što će nam mrtve!’ Znajući doduše da polazi u životnu opasnost, dobra sestra predstojnica je uz riječi: ’Ja idem k sestrama!’ pošla prema kući, dok je njezin pratilac potrčao u selo, praćen kišom metaka.”

Znajući doduše da polazi u životnu opasnost, dobra sestra predstojnica je uz riječi: ’Ja idem k sestrama!’ pošla prema kući, dok je njezin pratilac potrčao u selo, praćen kišom metaka.

Sestra Silva Rabič, u svojim sjećanjima i prema kasnijim saznanjima, zapisala je sljedeće: “Sestra Jula je shvatila što se zbiva. Što god je imala u rukama, baci sluzi u naručaj, riječima: ’Franjo, bježi kud hoćeš, tebe bi ubili, ali ja moram k svojim sestrama!’ I odvažno pođe u kuću.” Nekoliko trenutaka kasnije svih pet sestara, zajedno sa svećenikom Meškom, odvedeno je u pravcu Sjetline, zatim Goražda, a samostan je opljačkan i zapaljen.

Nekoliko trenutaka kasnije svih pet sestara, zajedno sa svećenikom Meškom, odvedeno je u pravcu Sjetline, zatim Goražda, a samostan je opljačkan i zapaljen.

Skupini zarobljenika pridruženo je iste večeri nekoliko djevojaka iz susjednog Dječjeg doma, koje su kasnije oslobođene. Na svom četverodnevnom putu kroz romanijska brda i šume sestre su, bez prikladne odjeće i obuće, trpjele oštru hladnoću, gazile kroz dubok snijeg, preskakale zaleđene potoke, posrtale i padale. Vesna Petrić obnavlja svoja sjećanja: “Noć, crne figure penju se uz Rakovac (podnožje Romanije), pod nogama škripi, u nosu se smrzava, iz usta se puši, bijaše strašna zima. Sestra Berchmana posrće, gazim uskom prtinom odmah iza njih, drugi iza mene.” Negdje na pola puta iznemoglu s. Berchmanu odvajaju od ostalih i ostavljaju u nekoj drvenjari.

Sestre su dio noći provodile u napuštenim barakama ili u kućama pravoslavaca, koji su ih ponudili s malo mlijeka ili meda. Bile su umorne, prozeble i iscrpljene. Osim ovih vanjskih okolnosti puta i trpljenja, iz iskaza svjedoka doznajemo i dragocjene pojedinosti o njihovu nutarnjem stavu koji se očitovao u ponašanju. Prije svega, ističe se da su čitavo vrijeme šutjele i molile. Nisu mrmljale, očajavale ni tražile pomilovanje – iako su, kako je bilo poznato, činile svima samo dobro.

U jednoj pravoslavnoj kući, gdje su zarobljenici nakratko zastali, sestre su kleknule na pod i tiho molile.

U jednoj pravoslavnoj kući, gdje su zarobljenici nakratko zastali, sestre su kleknule na pod i tiho molile. Domaćini su se odlučno zauzeli za njih ističući dobro koje su činile; gospodar je ponavljao: “Dobri Bože, ti nas spasi!” Vojnik Juraj Rupčić, suzarobljenik, prisjeća se da su sestre prekidale svoju šutnju i molitvu jedino brigom i pitanjem što li je sa s. Berchmanom.

Na trenutke su izgledale prestrašene, ali ni tada nisu izgubile osjećaj za druge kraj sebe. Štefica Tomić, r. Prešnjak, suzarobljenica, izvješćuje: “Mi djevojke smo plakale. Sestre su nas tješile i govorile da molimo i da nam se neće ništa dogoditi.” Kad je svećenik Meško drhtao od hladnoće, s. Krizina ga je zaogrnula svojim lanenim ogrtačem. Tu kršćansku gestu ljubavi spominje on u svojoj knjizi nakon oslobođenja i povratka u Sloveniju: „…bila je tako dobra i dala mi svoj veliki rubac, da se nisam smrznuo.”

Kad je svećenik Meško drhtao od hladnoće, s. Krizina ga je zaogrnula svojim lanenim ogrtačem.

Sestrama u Sarajevo javljeno je 12. prosinca prijepodne da su sestre odvedene, da “kuća na Palama još gori, a o sestrama se ne zna ništa”. Dana 15. prosinca provincijalna glavarica s. Lujza Reif u svojoj božićnoj okružnici poziva sve na žarku molitvu za odvedene sestre o čijoj se sudbini sa sigurnošću još ništa ne zna. Neka mole, piše u pismu, “da ih dragi Bog sačuva od ljudskog bjesnila, da im udijeli snagu da se mogu oduprijeti svakoj pogibelji duše i tijela, da ustraju u dobru. (…) Uzdajmo se da će nam dragi Bog pomoći i naše nam sestre od svakog zla sačuvati”. Zatim s čvrstim pouzdanjem nastavlja: “Kušnja je velika, ali je i pomoć Božja još veća. Za sve neka bude hvaljen i slavljen Bog.”

Sestre iz Sarajeva pronašle su na zgarištu, na mjestu gdje je nekada bila kapelica i oltar Majke Divne, rastaljen ciborij.

Samostan na Palama do temelja je izgorio. Sestre iz Sarajeva pronašle su na zgarištu, na mjestu gdje je nekada bila kapelica i oltar Majke Divne, rastaljen ciborij. Na njemu je još bio poklopac. Sestra Silva pripovijeda: “Sa strahopoštovanjem smo ga poljubile i otvorile. Više nismo mogle suzdržati suze. Na unutrašnjoj stijenci ciborija jasno se vidi pet otisaka izgorjelih hostija. Pet otisaka! Spomen na pet žrtava!”