Fra Ante Vučković u svojoj se kolumni za portal Svjetlo riječi dotaknuo teme pozornosti za koju je rekao da nam je svima neophodna, a osobito pozornost roditelja prema djeci, muža prema vlastitoj ženi i obrnuto. Važno je obratiti pozornost na motiv koji se krije iza potrebe za pozornošću, jer se iza potrebe za pozornošću mogu kriti i negativni motivi. Cijelu objavu prenosimo u nastavku.

Pozornost drugih ljudi najneodoljivija je od svih droga, piše Georg Franck u svojoj Ekonomiji pozornosti. Uistinu, ništa nije toliko privlačno kao ugodni, dobronamjerni, dobrodošli pogled i naklonost drugih ljudi. Oduševljeni slušatelji, blagonaklona masa, privrženi obožavatelji, otvorena vrata medija, pozivi, pozdravi, poznatost. Pljesak, sabrani pogledi, zgusnuta pozornost. Ovo je razlog zašto slava stoji iznad bogatstva i novca. No, pozornost drugih ljudi nije lako dobiti. Još ju je teže zadržati. Možda u svijetu nema ništa tako nestabilnoga i prevrtljivog kao naklonost drugih ljudi.

Kako izdržati da u duši meni značajnih ljudi više ne igram nikakvu ulogu? Kako podnijeti gubitak pozornosti od koje sam do sada živio?

Pozornosti, čini se, nikada nema dovoljno. Koliko god da rasla uvijek može rasti više. Nema je nikada dovoljno za sve. Uvijek ima netko komu možemo zavidjeti jer je pokupio pozornost koju bismo mogli smatrati svojom. Pozornost naliči novcu kojega doduše ima, ali ne za sve i ne za sve jednako. Nalik je novcu ne samo po tom što može rasti beskonačno, nego i po učincima koji prate gubitak. Teško ga se podnosi. Kako izdržati da u duši meni značajnih ljudi više ne igram nikakvu ulogu? Kako podnijeti gubitak pozornosti od koje sam do sada živio? Nestanak pozornosti je iznimno veliki potres u životu pojedinca. Naklonost i pozornost drugih ljudi su životno važni. Što se društvo više shvaća bez Boga to je oštrija borba za pozornoš­ću. Nestanak Boga otvara golemu prazninu koju valja ispuniti.

Žudnja za pozornoš­ću nije samo problem poznatih ljudi. Privid vara. Pozornost je neophodno potrebna svima. Svi živimo od pozornosti drugih ljudi. To je najvidljivije na negativnim iskustvima. Gubitak pozornosti može prouzročiti goleme štete na duši. Nekada ih se više ne može ni iscijeliti.

Posvuda gdje nestane pozornosti ljudi pate. Patnja je bezgranična gdje ljudi nemaju nikoga tko bi im posvetio pozornosti.

Opazi li žena da više nije na prvom mjestu u svijesti svoga muža, u njezinu se dušu, a onda i u njihov odnos uvuku bijes, ljubomora i osvetoljubivost. Primijeti li muž kako se pogled njegove žene više sjaji u susretu s nekim drugim pogledom, on lako i brzo upadne u vrtlog sumnji, ljubomore i nasilja. Dijete koje izgubi pozornost roditelja i ostane bez naklonosti očeva i majčina pogleda, bez sigurnosti neupitne dobrodošlice, naglo upada u osjećaj bezvrijednosti.

Kada učitelj počne zanemarivati, ignorirati i ne opažati nekog učenika, on ga takvim stavom gurne na rub provalije iz koje vreba zvijer samoprezira. Doživi li pacijent da ga liječnik tek površno pogleda, da je nesabran ili da bez sućuti preleti preko njegovih nalaza, on iz ambulante odlazi potišten i bez velike nade u svoje ozdravljenje. Upadne li svećenik u mrak beznađa, prvo što će u njegovim žalopojkama ući u riječi jesu osjećaji zapostavljenosti i patnje zbog nedostatka pozornosti i razumijevanja njegovih poglavara. Uskraćivanje pozornosti spada među najteže kazne koje ljudi nanose jedni drugima. Ono na negativan način pokazuje od čega živimo. Posvuda gdje nestane pozornosti ljudi pate. Patnja je bezgranična gdje ljudi nemaju nikoga tko bi im posvetio pozornosti.

Pozornost je sabranost svijesti i ne pojavljuje se samo kao dobrodošli prilog životu. Ona može biti vrlo raznoliko motivirana.

Pozornost, međutim, nije jednosmjerna. Nismo samo usmjereni na pozornost drugih ljudi. Mi je sami poklanjamo drugima. To činimo i zato jer je sami trebamo i jer znamo da ćemo je dobiti samo ako je prethodno uložimo. Uzvraćamo ili ne uzvraćamo poklonjenu pozornost ovisno o tom što nam i koliko drugi znači. I tu otkrivamo kako je pozornost samo površina ispod koje se krije daleko važnije pitanje vrijednosti i važnosti drugoga i životno važno pitanje koliko sami značimo drugima. Pozornost je sabranost svijesti i ne pojavljuje se samo kao dobrodošli prilog životu. Ona može biti vrlo raznoliko motivirana. Uhođenje, strah, zavist, ljubomora, bijes, mržnja nisu ništa manje pozorni od privrženosti i simpatije. Štoviše, nekada naši neprijatelji znaju o nama puno više i preciznije od naših prijatelja. Uhode su u našoj blizini i bliže i češ­će od značajnih drugih s kojima rado dijelimo vrijeme. Zato nam je važno znati koji motivi stoje iza pozornosti.

Odnos s Bogom nije izdvojen iz široke mreže ljudskih odnosa i igre pozornosti. Komu je darovana vjera i tko je iskusio kako je Bogu važan, on je dobio i pristup izvoru na kojem se susreće s Božjom blagonaklonom pozornoš­ću i hrani osjećaj vrijednosti i važnosti vlastitoga života. Ujedno je dobio i zaštitu od mraka samoprezira koji vreba iza svakog gubitka ljudske pozornosti. Nadasve je obdaren sposobnoš­ću da drugima poklanja blagonaklonu pozornost. Vjernik i tu naliči Bogu. Gotovo je neprimjetan, a drugi žive od njegove pozornosti.