Nakon što je svećenik kleknuo u znak poštovanja prema Kristovoj krvi posvećenoj u kaležu, samo pjeva ili govori riječi: „Tajna vjere!“. Nije to uputa poput „Sad ustani“ ili „Počni pjevati“, javlja Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije, koji u rubrici Liturgijski pastoral u nastavcima objavljuje prijevod knjige Što se događa u misi?, čiji je autor p. Jeremy Driscoll OSB, opat opatije Mount Angel u Oregonu i profesor na Papinskom institutu za liturgiku sv. Anzelma u Rimu.

Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.

Tajna vjere je usklik čuđenja i divljenja, i krajnji je trenutak u liturgiji da upotrijebimo riječ otajstvo, na kojoj smo tako dugo zadržani. Nešto se krije u kruhu i vinu. Vjera to shvaća. Kao odgovor na svećenikov usklik, odjekuje glas okupljenih koji izjavljuju ono što opažaju: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo“. Ovo je izuzetno sadržajni izraz cjelokupne povijesti spasenja te smo već puno puta rekli da je ovo središte i u euharistijskoj molitvi i bit ćemo usredotočeni na njega.

Zajednica na ovaj poziv svećenika može odgovoriti i drugim predviđenim poklikom. U svemu naviještamo što je skriveno u kruhu i vinu. Toga bismo trebali biti svjesni da je svaki predviđeni odgovor sažeti izraz središta našeg spasenja i spomen na prošlost: Isusovu smrt, stvarnost Njegova uskrsnuća u sadašnjosti i ponovnog dolaska u slavi u budućnosti. Sve – prošlost, sadašnjost i budućnost – skriveno je u onom što je postavljeno na oltar. Vjera to shvaća i naviješta.

Anamneza i prinos

Ono što narod izražava u sadržajnom izričaju „Tajna vjere“ ispred sebe ima i ono što svećenik govori odmah nakon toga. Posljednje Isusove riječi, koje je izgovorio nad kaležom s vinom, bile su: „Ovo činite meni na spomen“. Grčka riječ u ovom tekstu je anamnesis i, slično riječi epikleza, koristi se kao tehnički liturgijski izraz za određivanje jednog specifičnog dijela euharistijske molitve. Anamneza je dio koji sada započinje i riječ doslovno znači „spomen“. Budući da cijela euharistijska molitva odiše narativnim elementom, može se reći da je cijela spomen ili anamneza. U najužem smislu, pod anamnezom se podrazumijeva molitva koja slijedi nakon poklika otajstava vjere.

„Činite to“, odnosi se na ono što činimo s kruhom i vino; „meni na spomen“ odnosi se na Njegovu smrt i uskrsnuće

Stoga smo čuli Gospodinovu zapovijed: „Ovo činite meni na spomen“. Molitva koju svećenik sada započinje izričito kaže pred Ocem da radimo upravo to. U sve četiri euharistijske molitve, ovaj dio počinje s „dakle“ (na latinskom: Igitur ili unde…) i to je jednako važno kao i „stoga“ koji uvodi u epiklezu. U epiklezi se usuđujemo tražiti Duha da preobrazi naše darove, kao što je to i bio plan Boga da savršena žrtva bude prinesena na slavu Njegovog imena. Sada molimo kao što nam je Isus rekao: „Ovo činite meni na spomen“. „Činite to“, odnosi se na ono što činimo s kruhom i vino; „meni na spomen“ odnosi se na Njegovu smrt i uskrsnuće. Baš kao što i nalazimo u jednom od usklika nakon otajstva vjere, kada se citira sv. Pavao: „Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kalež (to činimo) tvoju smrt, Gospodine, naviještamo (meni na spomen)“.

Dana nam je privilegija da mi prinesemo ono što je jednoć Isus prinio i da to – to se mora uvijek ponavljati – nikad ne prolazi

Polazeći od Isusovih riječi koje izgovara nad kruhom i vinom koje smo prinijeli, izvukao sam važan zaključak – ili, bolje rečeno, objasnio sam zaključak kojeg je Crkva davno izvukla iz te činjenice. Rekao sam da Isus proglašava naše živote svojom dobrovoljnom smrću, svojom žrtvom. Molitva koju svećenik sada moli pretpostavlja da je to postignuto. I stoga, dok se Crkva sjeća Isusa, također prinosi Ocu tijelo i krv Isusa na kojoj se pridružuje. To su dvije dimenzije molitve: spomen i prinos. Nismo inertna stvar u Isusovim rukama ili za djelovanje Duha. Sada je na djelu ona divna suradnja u kojoj nalazimo Isusa, Duh i zajednicu koja se klanja – Crkvu – svi igraju ulogu. Dana nam je privilegija da mi prinesemo ono što je jednoć Isus prinio i da to – to se mora uvijek ponavljati – nikad ne prolazi.

Krist svećenik pridružuje sebi, u svom prinosu, svoj svećenički narod. Da bude jasnije, ne prinose se dvije žrtve, ona Isusova i od Crkve, nego Ocu izgovaramo riječi u svom prinosu izražavajući našu svijest da postoji samo jedna žrtva, samo jedna savršena žrtva. A onda se prisjećamo: Memores, igitur, Domine… („Zato, Gospodine, slaveći spomen…“). Ovdje se treba podsjetiti upravo na ono što smo već puno puta rekli: da u kršćanskom shvaćanju „prisjećanje“ nije tek puki poziv na prošlo. Prisjetiti se Božjeg događaja događaj je sam po sebi, zapamćen događaj. Više nego ikad, to je sada u ovom času.

To što mi prinosimo je naše zajedništvo u Kristovoj žrtvi, naš udio u Njegovom svećeništvu

I tako se prisjećamo Isusove smrti, Njegova uskrsnuća, Njegova uzašašća. Spremni smo ga pozdraviti kad ponovno dođe u slavi. I s ovog mjesta, unutar tih događaja koji nikad ne prolaze, kažemo Ocu, „zahvalno ti prinosimo ovu žrtvu živu i svetu“. To što mi prinosimo je naše zajedništvo u Kristovoj žrtvi, naš udio u Njegovom svećeništvu. Ovaj trenutak i ovo mjesto na kojem se nalazimo je ispunjenje Očeva plana „koji se savršeno prinosi na slavu (Njegova) imena“. Usuđujemo se tražiti da nam Duh Sveti omogući takvu žrtvu jer je to bio Njegov plan. U našem zajedništvu s Kristovom smrću i uskrsnućem kojih se sada prisjeća, to tako možemo učiniti.