Gospođa Mirjana Gaura književnica je koja svoja književna djela obogaćuje ilustracijama. Prisjećajući se svojih djetinjih snova gospođa Gaura spomenula je želju da postane klizačica ili prilikom posjeta kazalištu – balerina. Svaki dan pratila ju je nova želja ili novi san. “Imala sam potporu svojih roditelja jer su oni znali da dječja duša u svakoj profesiji pronađe nešto lijepo. Treba djetetu pustiti da isprobava ono što ga zanima jer bez toga ni samo neće znati u čemu je dobro”, poručuila je Mirjana Gaura.

Borna Marinić i Mirjana Gaura

S devet godina napisala je svoju prvu priču. “Sjedila sam i rješavala svoju domaću zadaću, a imala sam dva šiljila u obliku psića i mačke. Gledala sam tog psića i mačku i napisala prvu svoju priču… “Bilo je to nekad davno, pričali su naši stari, pas i mačka živjeli su kao sustanari… Ona prava ruža stana, čisti, pere, sprema dok on po cijele dane na kauču drijema”. Tako se priča stvarala dalje. Jedno kad je maca došla s posla, ona je “pukla”, ukorila psića i on se malo doveo u red i počeo čistiti, spremati i pomagati. Poanta ove priče jest kako se poslovi trebaju podijeliti, ne raditi ishitreno i samovoljno. Tako mi je došlo sa devet godina”, podijelila je Gaura.

Svoju ljubav prema pisanju nastavila je gajiti, ali potajno…

Ljubav prema pisanju nastavila je gajiti, kako sama kaže, potajno. “Mama je bila protiv toga, a tata je bio umjetnička duša, profesionalni trubač koji je imao svoj svijet mašte. Rijetko je pisao, ali je pričao fantastične priče. U jednoj situaciji majka je pronašla u sobi moje pjesme i zabranila mi da pišem. No, uz potporu mojeg tate, jer smo uvijek bili tandem, ja sam i dalje pisala”, naglasila je Mirjana Gaura.

“Svaka moja knjiga ima određenu tematiku, a tekstove pišem u rimi jer sam odrasla čitajući u veznoj rimi. To je fantastično za razvojni um djeteta jer su lako pamtljive, pjevne su i ritmične, a djecu obogaćuju rječitošću. Djeca, bez obzira što su mala nauče kao vodu piti kompletnu slikovnicu tekstualno, a iako ne razumiju možda sve dijelove tu su roditelji da im pojasne. Bogatstvo djetinjstva moje generacije su bezbrojne igre. To su “Care, care, govedare”, “Lanca probijanca”, “Pokvareni telefon”, “Slovo na slovo” i slično. To su igre koje djeci razvijaju um i stvaraju određeni izazov, a opet jako dobro kamufliraju da se ne zna tko je pogriješio. Tako da nije bili prilike da se jedan drugome ismijavamo, ali dapače, to nas je poticalo da nas roditelji kod kuće nauče nekim novim riječima kako bismo zablistali primjerice u igri “Pokvarenog telefona”, istaknula je gospođa Gaura.

Pisana riječ i čitanje djeci razvija um, obogaćuje rječnik, uči ih strpljenju, omogućuju djeci put u maštu!

Mirjana Gaura postala je književnica za djecu koja je to postala “ganjajući” svoje snove, a to je pokrenula izjava jednoga tate koju ju je sreo na stubištu zgrade. “Jedan tata mi je rekao da sam sebična. Ostala sam osupnuta jer nisam razumjela njegovu poruku. Rekla sam mu da ne razumijem i da nisam sebična, na što mi je on rekao da ove priče poklanjam njihovoj djeci, a koliko djece za to ne zna! Doma sam sa suprugom odlučila da krećemo ostvariti taj djetinji san i tako je sve krenulo”, rekla je gospođa Mirjana. “Kroz svaku moju knjigu volim potaknuti djecu da je na jednoj stranici igra pogađalica, a na drugoj pjesma, priča ili basna. Reakcije djece su fantastične! Ona tiha djeca su sudjelovala na književnim susretima aktivno i bez straha od pogreške.  Jako lijepo funkcioniramo. Cilj mi je privući djecu pisanoj riječi. Pisana riječ i čitanje djeci razvija um, obogaćuje rječnik, uči ih strpljenju, omogućuje se djeci put u maštu jer mašta je svijet u kojem možeš biti što god poželiš i pritom nećeš pogriješiti! U tom svijetu mašte djeca usvajaju da je normalno imati različite emocije i da nije sramota plakati. Riječi razvijaju um, ali i motoriku”, naglasila je Mirjana Gaura.

Udruga MEDO

“Glavni cilj je privući djecu knjigama i čitanju, uz pomoć pedagoga, psihologa, učitelja, profesora. Imali smo prekrasan program, ali zbog pandemije smo morali s time stati. Onda smo došli na ideju da ponudimo nekome da financira slikovnicu koju bismo onda podijelili djeci, kako zdravoj, tako i bolesnoj”, rekla je Gaura i pročitala u nastavku dio iz priče Edo Medo.

Priča o Edi Medi; 

“U jednoj šumi na suhom granju, medvjedić Edo sjedi na panju.

Od dosade ne zna sam što bi radio, ne misleć’ na ništa, tek medom se sladio.

Odjednom do njega kos doskakuće i svojim pjevom glasno zacvrkuće: “Znaš li ti, medo, gdje ima glista? Skriva li koja se gdje ispod lista?”

Edo progovori lijeno u čudu: “Što muči tebe, tu glavu ludu? Nit znam, nije me briga, gdje sad živi glista i nije me briga jel sad ispod lista!

Na Medine riječi kos zacvrkuće: “Pa zar ti ne čitaš knjige kod kuće? U njima riječi otkrivaju tajne o svakome biću iz šume nam drage”.

Novi valovi dobrote