"Sve smo manje zahvalni jedni drugima. Često se postavljamo kao oni kojima sve pripada. Ponavljajmo ljudima riječi zahvale jer one označavaju našu ljubav prema njima. Zahvaljivanje nije samo stvar dobrog odgoja nego dokaz vjere i poniznosti. Budimo Isusovi svjedoci zahvalni Bogu za darovane živote i svako oslobođenje od zla", poručuje p. Arek Krasicki.
Promišljanje nad evanđeljem donosi pater Arek Krasicki:
Zahvaljujte Gospodinu (Lk 17, 11-19)
Bolest i patnja isključuju čovjeka iz društva. Izolacija čini dodatnu bol. Odbačenost razara. Čovjek postoji još bolesniji i potpuno nesretan. Dok bolesnik ima pokraj sebe pomoćnu prijateljsku ruku lakše podnosi trpljenje. Među nama žive ljudi koji su fizički zdravi, ali izolirani od društva i tako ranjeni iznutra. Mislim tu na razvedene članove obitelji, razdvojenu djecu i roditelje. Tu su i mnogi drugi, koji nisu našli mjesto u srcima svojih najbližih. Što je razlog tome? Možda to što ne znamo biti zahvalni jedni prema drugima tvrdeći da nam sve pripada.
Očajno stanje. Sve do trenutka susreta s Isusom. Isus ih ne gleda kao što gleda čovjek. Za njega ne postoji strah od bolesti i smrti.
Evanđeoski gubavci bili su na dnu društvene ljestvice. Možemo si samo zamisliti kako su se osjećali. Bez nade i budućnosti životarili su u pustim mjestima. Njihovo se tijelo raspadalo komad po komad, a rane su jako zaudarale. Nije bilo ruke pomoćnice koja bi njegovala njihove rane. Nitko nije prolazio pokraj njihovih naselja. Svi su ih izbjegavali u strahu pred zaraznom bolešću. Očajno stanje. Sve do trenutka susreta s Isusom. Isus ih ne gleda kao što gleda čovjek. Za njega ne postoji strah od bolesti i smrti. On liječi. To nije veliko iznenađenje. Iznenađenje je što devetorica nastavljaju put, a samo se jedan vraća zahvaliti Isusu. I mi se prepoznajemo u ovom odlomku. Često smo izolirani od drugih i prepušteni sebi. Ne vidimo ishod. Usuđujem se također reći da nismo zahvalni Bogu za sve što nam je učinio. Mislimo: „Da, to mora biti tako; To nam pripada, pa zašto bismo trebali biti zahvalni Bogu?“. Bog mora davati, darivati, liječiti, a ako nije tako znači da nije Bog.
Usuđujem se također reći da nismo zahvalni Bogu za sve što nam je učinio.
Bog dopušta teške i bolne trenutke kako bismo došli k njemu. Nekima se moralo „nešto“ dogoditi da se vrate Bogu, da se sjete da Bog postoji. Čovjek najčešće moli kada je u situaciji bez izlaza. Nažalost, naše se molitve svode na moljakanje za zdravljem, ozdravljenjem, za pobjedom. Međutim, Bog nam po Isusu želi puno više darovati od onoga što molimo. Gledajući prizor iz evanđelja potaknuti smo zahvalnošću ozdravljenog bolesnika iz Samarije. On se vratio zahvaliti Isusu. Pao je pred njega na koljena i zahvaljivao Mu. Usuđujem se reći da i Bog očekuje od nas zahvalu.
Međutim, Bog nam po Isusu želi puno više darovati od onoga što molimo.
Zahvaljivanje povezuje s vjerom. Poznajemo dobro i osjećaj nezahvalnosti. Često si ponavljam: „Beskoristan sam sluga, učinih ono što sam trebao!“, ali opet…? Zahvaljivanje otvara još jače Isusovo srce. U svaku molitvu stavimo ponajprije trenutak zahvaljivanja kao da smo već dobili ono zbog čega molimo. Jako volim i ovaj primjer: Ako nam netko pokloni ček s velikim iznosom, prvo što ćemo učiniti jest zahvaliti tom čovjeku, a tek onda otići i podići novce. Nikada obrnuto. Tako je s Bogom. Prvo zahvaljujmo na svemu što je za nas učinio. Većina psalama je upravo zbog toga i napisana. Po stihovima nadahnuti autor zahvaljuje Gospodinu, koji čini čudesa. Poslužimo se njima. I smisao ljudskoga života jest upoznati Boga i zahvaljivati mu. Ako to otkrijemo molitva će postati jednostavno zahvaljivanje od srca, odnosno molitva srca. Osobno vidim u prostraciji ozdravljenog gubavca naš odnos prema Isusu. Ponekad neki imaju dilemu pod misom „klečati ili stajati?“ Gesta Samarijanca, koji na koljenima zahvaljuje, sve govori. On, pavši pred Isusa, zahvaljuje mu za vraćeno zdravlje duše i tijela.
U svaku molitvu stavimo ponajprije trenutak zahvaljivanja kao da smo već dobili ono zbog čega molimo.
Sve smo manje zahvalni jedni drugima. Često se postavljamo kao oni kojima sve pripada. Ponavljajmo ljudima riječi zahvale jer one označavaju našu ljubav prema njima. Zahvaljivanje nije samo stvar dobrog odgoja nego dokaz vjere i poniznosti. Budimo Isusovi svjedoci zahvalni Bogu za darovane živote i svako oslobođenje od zla.