Ovo je priča o dvijema pijanisticama, Margaret Patrick i Ruth Eisenberg koje su pokazale što sve možemo učiniti kada udružimo svoje snage, piše Duhovnost.net

U proljeće 1983. godine Margaret Patrick došla je u centar za rehabilitaciju starijih osoba na fizikalnu terapiju. Kada je Millie McHugh, dugogodišnja službenica, primijetila kako Margaret sjedi za klavirom i svira jednom rukom vidjela je i tugu u njenim očima.

“Nešto nije u redu?”, pitala je Millie.

“Ne”, odgovorila je Margaret blago. “Samo pri pogledu na klavir naviru mi sjećanja. Muzika mi je bila sve prije moždanog udara.” Millie je bacila pogled na Margaretinu ukočenu desnu ruku, a žena joj je prepričala neke od najsvjetlijih trenutaka svoje karijere.

Gospođa Eisenberg može koristiti desnu ruku, a Vi lijevu, i imam osjećaj da bi vas dvije zajedno mogle učiniti nešto prekrasno

Odjednom je Millie rekla: “Pričekajte ovdje. Vratiti ću se za čas.” Malo kasnije došla je u pratnji niske, sjedokose žene s debelim naočalama. Žena je hodala uz pomoć štapa.

“Margaret Patrick”, kazala je Millie, “ovo je Ruth Eisenberg.” Zatim se nasmiješila. “I ona je svirala klavir, ali kao i Vi, ne može svirati nakon moždanog udara. Gospođa Eisenberg može koristiti desnu ruku, a Vi lijevu, i imam osjećaj da bi vas dvije zajedno mogle učiniti nešto prekrasno.”

“Znate li Chopinov valcer u D-molu?” pitala je Ruth. Margaret je klimnula. Sjele su jedna pokraj druge na klavirsku klupicu. Dvije zdrave ruke jedna s dugačkim, otmjenim crnim prstima, a druga s kratkim, bijelim skladno su prelazile po tipkama od ebanovine i slonovače.

Počelo je Chopinom, Bachom i Beethovenom, a onda su otkrile da imaju više zajedničkog nego što su mogle pomisliti

Od toga su dana stotinu puta sjele zajedno za klavir. Margaret bi svoju bespomoćnu ljevicu položila na Ruthino koljeno. Dok je Ruth zdravom rukom svirala melodiju, Margaret je svojom zdravom rukom svirala pratnju. Njihovo je sviranje oduševilo televizijske gledatelje po crkvama i školama, u centrima za rehabilitaciju i staračkim domovima.

Njih dvije dijelile su mnogo više od same klavirske klupice. Počelo je Chopinom, Bachom i Beethovenom, a onda su otkrile da imaju više zajedničkog nego što su mogle pomisliti. Obje su prabake i udovice, obje su izgubile sina, obje su još mogle mnogo toga dati, ali ne jedna bez druge.

Dijeleći s Margaret klavirsku klupicu, Ruth je čula Margaret kako govori: “Glazba mi je bila oduzeta, ali Bog mi je dao Ruth. Sada ponovo imam glazbu, a imam i prijateljicu Ruth.”

Nije ih proslavila glazba, nego njihova međusobna ljubav i zajedništvo.

Očito je Margaretino uvjerenje prešlo i na Ruth, i za narednih pet godina kako su svirale zajedno, Ruth je izjavila: “Sastavilo nas je Božje čudo.”

Ovo je priča o Margaret i Ruth, koje same sebe nazivaju Ebanovinom i Slonovačom.

Za Margaret Patrick možda bi se i čulo, ali za njenu prijateljicu Ruth Eisenberg, koja je klavir svirala iz hobija vrlo vjerojatno ne bi – da nisu imale želju svirati zajedno. Nije ih proslavila glazba, nego njihova međusobna ljubav i zajedništvo.

Možda mnogo toga ne možemo postići sami, ali ako se udružimo, možemo poput Margaret i Ruth učiniti mnogo i za sebe i za druge.