Sv. Franjo Saleški bio je ismijavan u svoje vrijeme jer nije propovijedao na uzvišen način, a propovijedi mu nisu bile ispunjene svjetlucavim frazama na grčkom i latinskom samo zato da bi zadivio svoju publiku, prenosi Muževni budite.

Ne, on je govorio jasno, kao čovjek upoznat s duhovnim rastom i duhovnim bojem, govorio je ljudima upoznatima sa izazovima stvarnog života. Drugim riječima, razgovarao je s običnim čovjekom, a ne sa klerikalizmom i razmetljivim krugovima koji bi mu u njegovo doba osvojili više priznanja. On sada uživa nagradu za svoju ljubav i poniznost, a mi sada imamo njegovu ostavštinu iz koje možemo nastaviti učiti i rasti.

Svakodnevno „navijanje“ naše su jutarnje i večernje molitve, vrijeme u kojem se ponovno usredotočujemo, razmišljamo i ponovno posvećujemo Bogu.

Jedan od njegovih najvećih darova koje možemo i dalje primiti je njegovo duhovno remek-djelo Uvod u pobožni život, koje je u kategoriji knjiga „ovo ne možete ne čitati“. Nakon poglavlja i poglavlja praktičnih i snažnih savjeta o smrti starog čovjeka i rastu u Kristovim vrlinama, on završava svoje djelo sugerirajući da bi se svaka osoba koja se iskreno predala duhovnom životu trebala gledati kao sat. Takav sat potrebno je naviti dvaput dnevno, a zatim potpuno rastaviti i sastaviti jednom godišnje. (Da, njegovi su primjeri često zastarjeli, ali poanta je ipak jasna.) Svakodnevno „navijanje“ naše su jutarnje i večernje molitve, vrijeme u kojem se ponovno usredotočujemo, razmišljamo i ponovno posvećujemo Bogu. Godišnje ponovno sastavljanje sata jest godišnja duhovna obnova, u kojoj „obnavljate svoju snagu oslabljenu vremenom“.

Zanimljivo je da su kršćani posudili izraz „povlačenje“ u smislu duhovne obnove (engl. spiritual retreat). Znamo da je jezik ratovanja uobičajen u duhovnom životu, jer smo, zapravo, u ratu. Novi zavjet, osobito riječi svetog Pavla, obilno posuđuju iz vojnog rječnika za opis našeg duhovnog života – bitke, oklop, oružje itd. Novi zavjet, međutim, ne koristi riječ „povlačenje“. To je došlo kasnije. Ipak, Katolička enciklopedija kaže da je povlačenje „staro koliko i kršćanstvo…“ Ako se ogolimo od naslijeđenog prihvaćanja riječi, mogli bismo razmisliti o toj činjenici i upitati se: „Zašto bi se kršćani ikada “povukli”? Nismo blizu poraza, ne mogu nas svladati oni koji nam se protive, a bitku je Krist već dobio?“ Trebamo li drugom riječju opisati ono što podrazumijevamo pod „odlaskom na duhovnu obnovu?“

Povlačimo se od smetnji svijeta, da, ali ne samo da bismo ih ušutkali, već da bismo se temeljitije ispitali i disciplinirali.

Odgovor se, naravno, nalazi u nijansi, ali nam pomaže da shvatimo zašto je Franjo Saleški preporučio ovu godišnju praksu. Kad idemo na povlačenje, zapravo se ne „povlačimo“ iz bitke, već ulazimo u nju. Povlačimo se od smetnji svijeta, da, ali ne samo da bismo ih ušutkali, već da bismo se temeljitije ispitali i disciplinirali. Čini se da je ta vizija povlačenja ukorijenjena u crkvenim ocima, osobito pustinjskim ocima, koji su se slavno potpuno povukli iz svijeta da bi bili s Bogom. To ga također povezuje s korizmom, koja je posebno formulirana za nove inicirane u ranoj Crkvi koji bi je vidjeli kao svojevrsno povlačenje od 40 dana koje podsjeća na našeg Gospodina u pustinji, kao i na lutajući Božji narod nakon Izlaska.

I znamo da ovo pustinjsko povlačenje nije bilo „povlačenje iz bitke“, već ulazak u nju, što je pokazano u životu svetog Antuna Egipatskog, koji se, čini se, doslovno borio s demonima u pustinji. Primjeru našeg Gospodina koji je ušao u pustinju „da bi bio kušan“ prethode riječi „Isus je bio pun Duha Svetoga“, za koje svatko tko poznaje Stari zavjet zna da znači „biti poslan u boj“. Na Gideona je, naprimjer, sišao Duh Sveti, i u tome je bila njegova moć i nadahnuće da pozove narod u bitku (Suci 6, 34).

To nam može pomoći, jer često na duhovni život gledamo kao na bitku u koju smo oštrije uronjeni dok smo „u svijetu“ sa svom njegovom bukom i iskušenjima. To je istina, ali bitka je intenzivnija kad se „povlačimo“ iz toga svijeta, jer tamo preispitivanjem i šutnjom otkrivamo da naš najveći neprijatelj nisu iskušenja i zamke svijeta, već naše ja. Jednostavan vodič s kojim Franjo Saleški završava svoju knjigu pomaže nam da vidimo kako lako zaboravljamo Boga, postajemo opušteni u disciplini i dopuštamo svom srcu da odluta u lažnu ljubav. Imao sam duhovnog mentora koji bi ponavljao frazu Oswalda Chambersa, protestantskog autora knjige Moje najviše za njegovo najviše: „Molitva nije priprema za bitku; molitva je bitka!“ U tome smislu, povlačenje nije mjesto gdje želimo ušutkati bitku kako bismo se duhovno obnovili; tu smo duhovno obnovljeni ulaskom u bitku.

Naravno, postoje elementi odmora u Bogu i dopuštanja da nas On utješi. On to i čini.

U našem se bratstvu usredotočujemo na ideju povlačenja tijekom korizme i na vrlinu umjerenosti, koja je kardinalna vrlina koja naređuje unutarnjem čovjeku discipliniranje i usmjeravanje osjetila. Gledajući to kao disciplinu tijela i strasti, pomaže nam izbjeći predodžbu da je to nekakav mini godišnji odmor obavijen pobožnošću, neka vrsta opuštajućeg sastanka s Bogom. Naravno, postoje elementi odmora u Bogu i dopuštanja da nas On utješi. On to i čini. No, kad su se pustinjski očevi „povukli“, to nije bio odmor, već aktivna i intenzivna borba protiv sebe, protiv starog Adama koji pokušava istisnuti i odvratiti našu odanost Bogu. Povlačenje, dakle, nije priznavanje poraza, već jamstvo pobjede dok ratujemo protiv onoga što može donijeti našu propast, suptilnog, samoopravdavajućeg grešnika koji tek treba biti poražen u nama. Čini se da je taj lukavi vrag jedan od onih koji se može izbaciti „samo molitvom i postom“, što zvuči kao dobra duhovna obnova.