Kad bih mogao održati samo jednu propovijed, propovijedao bih protiv oholosti, piše na mrežnoj stranici Hrvatskog čestertonijanskog kluba. Što mi je iskustvo življenja u svijetu veće, a napose u suvremenom praktičnom i eksperimentalnom svijetu, to sam uvjereniji koliko je stvarna ona drevna religijska postavka da je zlo nastalo s pokušajem stjecanja nadmoći, u nekom trenutku kad je, možemo reći, samo nebo popucalo poput zrcala jer se prezriv podsmjeh prolomio Nebesima.

Prva činjenica koju kod te ideje trebamo zamijetiti poprilično je neobična. Od svih takvih ideja, ova je opće odbačena u teoriji i sveopće prihvaćena u praksi. Ljudi suvremenoga doba mniju da im je takva teološka misao podosta strana. I kad je izražena kao teološka misao, vjerojatno im i jest strana. No, ustvari, ona im je odveć blizu da bi je prepoznali. Ona je na tako cjelovit način dio njihovih umova, ponašanja i instinkta, gotovo bih mogao reći i tijela, da je uzimaju zdravo za gotovo te da po njoj djeluju i prije no što na nju pomisle. Ona je zapravo najpopularnija moralna misao, a opet je gotovo u cijelosti neznana kao moralna misao. Ni jedna istina danas nije tako nepoznata kao istina ili tako poznata kao činjenica.

Stavimo tu činjenicu na jednostavan, ali ne i neugodan ispit. Pretpostavimo da čitatelj ili (radije) pisac ulazi u neku pivnicu ili na neko javno, društveno okupljalište. Vlak ili tramvaj sasvim pristaju, samo što se u njima rijetko mogu voditi dugi i filozofski razgovori koji su pridržani dobrim starim pivnicama. Kakogod, zamislimo bilo koje mjesto gdje se šaroliko, ali tipično društvo okuplja. To su većinom siromašni jer većina je siromašna, neki umjereno ugodno, ali radije, snobovski rečeno, uobičajeno siromašni. To je prosječna šaka ljudskih bića. Pretpostavimo da ispitivač, ljubazno pristupivši toj skupini, zapodjene razgovor na čavrljav način govoreći: „Teolozi smatraju da je jedna od najviših anđeoskih inteligencija, želeći postati vrhovni predmet štovanja namjesto da joj narav bude zadovoljna što štuje, poremetila providonosni naum te je osujetila puninu radosti i dovršetak kozmosa.“ Iznijevši te opaske, ispitivač će redom promotriti družinu vedro iščekujući njihovu potvrdu, istovremeno naručujući okrepljujuća pića koja su obredno prikladna tom vremenu i mjestu ili će cijeloj družini ponuditi cigarete ili cigare, kako bi im pomogao da podnesu pritisak.  Ukratko, onaj što će pokušati iznijeti tu teoriju kao teoriju prosječnoj skupini stanovništva, nedvojbeno će otkriti da govori nepoznatim jezikom. Čak i da iznese sadržaj u pojednostavljenom obliku – da je oholost najgori od sedam smrtnih grijeha – samo će odavati mutan i poprilično nepovoljan dojam da propovijeda. Ali on samo propovijeda ono što svi drugi prakticiraju ili što barem želi da svi drugi prakticiraju.

Neka znanstveni istraživač nastavi njegovati znanstvenu strpljivost. Neka obitava – ili dajte meni da obitavam – na mjestima narodne razonode gdjegod to bilo i neka pomnjivo bilježi (po potrebi u bilježnicu) na koji način obična ljudska bića doista govore jedni o drugima. Budući da je on znanstveni istraživač s bilježnicom, sasvim je izgledno da nikada nije vidio ni jedno obično ljudsko biće. No ako će pažljivo slušati, zamijetit će određenu notu upućenu prijateljima, neprijateljima i poznanicima, notu koja je u cijelosti hvalevrijedno srdačna i obzirna, premda nije lišena osjećaja izrazite omiljenosti ili omraženosti. Čut će obilje ponekad zbunjujućih aluzija na dobro poznate slabosti staroga Jure, ali i brojna opravdanja te svojevrsni izobilan ponos prisjećajući se kako je stari Jura pravi gospodin kad je pijan ili kako je rekao policajcu sve što ga ide. Prema nekom dobro poznatom bedaku koji se uvijek kladi na pobjednika koji nikada ne pobijedi, odnosit će se s gotovo nježnom porugom, a o onima koji su „zapali u nevolje“ zbog navika poput provale i sitne krađe govorit će se, napose najsiromašniji, s istinskim kršćanskim pathosom. I dok su svi ti čudni tipovi zazivom tračanja prizvani poput duhova, istraživač će postepeno steći dojam da postoji jedna vrsta čovjeka, vjerojatno samo jedna vrsta čovjeka, možda samo jedan čovjek, koji je stvarno omražen. Glasovi poprimaju sasvim različitu notu kada govore o njemu. Neodobravanje je sve čvršće i žešće, a zrakom prostruji neka nova hladnoća. Ta situacija će biti zanimljivija jer po trenutačno modernim teorijama socijalnog i anti-socijalnog ponašanja, uopće neće biti lako objasniti zašto je on takvo čudovište ili što zapravo nije u redu s njim. O čemu je riječ, natuknut će se posebnim govornim figurama o gospodinu koji je zabunom uvjeren da je gospodar ulice ili da je ponekad gospodar svijeta. Jedan će društveni kritičar reći: „Doša je ovdi i umislia si je da je Svemogući Bog!“ A onda će znanstveni istražitelj iznenada zatvoriti svoju bilježnicu i povući se sa scene, vjerojatno nakon što je platio svako piće koje je možda popio poradi društvene znanosti. Dobio je ono što je htio. Intelektualno je opravdan. Čovjek u pivnici točno je ponovio, od riječi do riječi, teološku formulu o Sotoni.

Oholost je tako otrovan otrov da otruje ne samo vrline, već i druge poroke. To osjećaju siromasi u krčmi kada trpe kronera, kockara pa čak i kradljivca, ali osjećaju da nešto dovraga ne valja s čovjekom koji je tako nalik Svemogućem Bogu. I svi mi zapravo znamo da prvi grijeh oholosti ima taj neobično smrzavajući i skrutnjavajući učinak na druge grijehe. Čovjek može biti jako podložan i raskalašen na području spolnosti, može se rasipati na prolazne i nedostojne strasti nauštrb svoje duše, a da uvijek zadrži nešto što prijateljstvo s vlastitim spolom čini barem mogućim pa čak i vjernim i ugodnim. No samo jednom dopustite tom čovjeku da svoju slabost smatra jakošću, i tada pred vama stoji netko sasvim drugačiji. Tada imate ženskaroša, najzvjerskijeg zavodnika, čovjeka prema kojem vlastiti spol gotovo uvijek gaji zdrav instinkt mržnje i prezira. Čovjek može po naravi biti lijen i poprilično neodgovoran. Svojom nemarnošću može zanemariti brojne obaveze, ali ga njegovi prijatelji i dalje mogu razumjeti sve dok se radi o nemarnom nemaru. Ali sve to postaje đavolsko kada postane pomnjivi nemar. Đavolski je kada postane namjerni i samosvjesni boem koji živi od načela, koji vreba na društvo u ime vlastitog genija (ili radije u ime vlastite vjere u vlastiti genij), koji oporezuje svijet poput kralja pod izlikom da je pjesnik i koji prezire bolje ljude od sebe koji sabiru da bi on rasipao. Nije nikakva metafora kažemo li da je sve to đavolski. Po istoj finoj staroj religijskoj formuli, sve je to od đavla. Istu duhovnu istinu možemo objasniti s bezbroj društvenih tipova. Sasvim jednostavno možemo pokazati da je čak i škrtac, koji se pomalo srami svojeg ludila, ljudskiji i simpatičniji tip od hvalisavog milijunaša koji se nadima svojom pohlepom i koji kaže da živi normalnim, jednostavnim i odgovornim životom. Sasvim jednostavno možemo pokazati da je čak i kukavičluk uslijed običnog živčanog sloma bolji od kukavičluka kao ideala i intelektualne teorije, te da će doista maštovita osoba više suosjećati s ljudima koji su poput stoke skloni panici, nego s izvjesnim tipom formalista koji propovijeda nešto što naziva mirom. Ljudi mrze formalizam jer je ono najsuhoparniji oblik oholosti.

Stoga je taj stav u cijelosti paradoksalan. Duhovna ideja da je oholost, a napose duhovna oholost, zlo, odbačena je kao dio misticizma koji nije potreban suvremenom moralu, a koji mora biti čisto društven i praktičan. No zapravo je itekako potreban jer moral je društven i praktičan. Pod pretpostavkom da jedino moramo brinuti kako da druge ljude usrećimo, upravo to će ih unesrećiti. Praktičan argument protiv oholosti kao pukog izvora društvenog nemira i nesloge jest, ako je to moguće, čak jasniji od mističnijeg argumenta protiv oholosti kao one koja suprotstavlja pojedinca protiv duše svijeta. I premda to uočavamo posvuda u suvremenom životu, doista jako malo slušamo o tome u suvremenoj književnosti i etici. Uistinu, kao da se velik dio suvremene književnosti i etike posebno namjerio poticati duhovnu oholost. Pregršt književnika i mudraca zauzeti su s pisanjem o važnosti brige za svoje „ja“ i samoostvarenja, kako se svako dijete treba poučiti da razvija vlastitu osobnost (štogod to bilo), kako se svaki čovjek mora posvetiti ostvarenju uspjeha i kako se svaki uspješan čovjek mora posvetiti razvijanju privlačne i dojmljive osobnosti, kako svaki čovjek može postati nadčovjek (polazeći našu dopisnu školu) ili kako, u jednoj složenijoj i više umjetničkoj fikciji, jedan naročito nadmoćni nadčovjek može naučiti kako svisoka gledati na običnu rulju običnih nadčovjeka koji čine stanovništvo tog čudnog svijeta. Suvremena teorija kao cjelina poprilično potiče egoizam. Ali to nas ne treba uzbuniti. Suvremena praksa, pošto je ista drevnoj praksi, još uvijek svesrdno odvraća od njega. Čovjek izrazito privlačne osobnosti i dalje je čovjek kojega njegovi najbolji poznavaoci najsrdačnije žele izbaciti iz kluba. Čovjek s doista akutnim stadijem samoostvarenja nije ništa ugodniji prizor ni u klubu ni u pivnici. Čak i najprosvjetljeniji i najznanstvenije vrste klubova proziru nadčovjeka i vide da je postao davež. Upravo u praksi ta filozofija oholosti pada i to na ispitu moralnog instinkta ljudi gdjegod je dvoje ili troje okupljeno. I puko iskustvo suvremenog čovječanstva odgovor je na suvremeno krivovjerje.

Doista postoji još jedno svima nama poznato praktično iskustvo koje je čak oporije i upečatljivije od stvarne nepopularnosti nasilnika ili samožive budale. Svi znamo da postoji stvar zvana egoizam koja je puno dublja od egotizma. Od svih duhovnih boleština on je najneopipljiviji i najnetrpeljiviji. Govori se da je saveznik histeriji. Ponekad djeluje kao da je saveznik đavolskom posjednuću. Radi se o stanju u kojem žrtva čini tisuće različitih stvari iz jedne iste namjere proždiruće taštine te se mršti ili smiješi, psuje ili hvali, stvara urote i spletkari ili sjedi mirno i ništa ne čini, sve to neumorno bdijući nad društvenim posljedicama jedne jedine osobe. Naprosto mi je nevjerojatno kako suvremeni svijet stalno razglaba o psihologiji i sociologiji, o tiraniji šačice slaboumne djece kojom nam se prijeti, o trovanju alkoholom i o liječenju neurotičara, o pedesetak stvari koje se dotiču problema, ali ne zalaze u srž – naprosto mi je nevjerojatno kako ljudi suvremenoga doba stvarno imaju malo toga za reći o uzroku i lijeku moralnog stanja koje truje gotovo svaku obitelj i svaki krug prijatelja. Jedva postoji ijedan praktični psiholog koji ima išta za reći o tome, a što je upola tako prosvjetljujuće kao što je doslovna točnost stare svećeničke izreke da oholost dolazi izravno iz pakla. Nešto je strašno živopisno i zaprepašćujuće utvrđeno kod tog ludila u svojem najgorem obliku što tu kratku i ostarjelu riječ čini prikladnijom od ikoje druge riječi. I onda, kako rekoh, učeni odlutaju u rasprave o piću i duhanu, o zlobnosti čaša s vinom ili o nevjerojatnim osobinama kafića. Najzlobnije djelo u ovom svijetu ne simbolizira čaša s vinom, već ogledalo. I to djelo se ne čini u javnim kafićima, već u najprivatnijoj privatnoj kući, a to je kuća ogledala.

Izraz koji ću navesti zasigurno bi se krivo shvatio, ali svoju propovijed bih započeo rekavši ljudima neka ne uživaju u sebi. Rekao bih im neka uživaju u plesu, kazalištu, lunaparku, šampanjcu, kamenicama. Neka uživaju u džezu, koktelima i noćnim klubovima ako već ne mogu uživati ni u čemu boljem. Neka radije uživaju u preljubu, provali ili bilo kojem zakonom propisanom zločinu, nego u toj alternativi. Ali neka se nikada ne nauče uživati u sebi. Ljudska bića sretna su sve dok sačuvaju sposobnosti primjećivanja, iznenađivanja i zahvaljivanja na nešto izvan njih. Sve dok to mogu ona imaju ono što su najveći umovi oduvijek imali – ono nešto što je sadržano djetinjstvu, a što može sačuvati i osnažiti odraslu dob. U trenutku kada se unutarnje ja svjesno osjeća nadmoćnim svakom daru koji mu se može podariti ili svakoj pustolovini u kojoj bi moglo uživati, pojavi se neka vrsta sebeproždiruće izbirljivosti i razočaranosti unaprijed, koja ostvaruje sve tartarske simbole žeđanja i očajanja.

Poteškoće, naravno, mogu u svakoj takvoj raspravi sasvim lako nastati slučajnošću što se riječi koriste u različitom, a ponekad i u sasvim suprotnom smislu. Na primjer, kada govorimo da se netko „ponosi“ nečim, kao kad se muž ponosi svojom ženom ili kad se ljudi ponose svojim junacima, doista mislimo na nešto što je sasvim suprotno oholosti. Jer to podrazumijeva da čovjek smatra kako mu je potrebno nešto izvan njega samoga da mu iskaže veliku slavu i takva se slava onda doista prepoznaje kao dar. Na isti način će ta riječ zasigurno zavesti kažem li da mi se čini kako je najgori i najdepresivniji element pomiješanih elemenata sadašnjosti i bliske budućnosti, element drskosti. Jer postoji vrsta drskosti koja je svima nama ili zabavna ili poticajna, kao što je drskost kakvog mangupa. Ali ovdje okolnosti razoružavaju stvar od njezinog pravoga zla. Odlika općenito zvana „obraz“ nije izraz nadmoćnosti, već je odvažan pokušaj smanjivanja podređenosti. Kada priđete vrlo bogatom i moćnom plemenitašu i zaigrano mu nabijete šešir na nos (kao što je vaš običaj) time ne poručujete da ste vi sami iznad svih ljudskih ludorija, već da ste sposobni za njih te da bi i on morao imati veće i bogatije iskustvo tih ludorija. Kada podbadate člana kraljevske obitelji u prsluku na svoj zaigrani način, ne uzimati sebe odveć zaozbiljno, već samo, možda, njega ne uzimati tako ozbiljno kao što se to obično smatra ispravnim. Ta vrsta drskosti je možda podložna kritici kao što je zasigurno podložna opasnostima. Ali postoji vrsta tvrde intelektualne drskosti koja se stvarno smatra nepodložnom na uzvraćanje ili na prosudbe. I određeni broj pripadnika novih naraštaja ili društvenih pokreta doista podlaže toj fundamentalnoj slabosti. To i jest slabost jer se jednostavno trajno držite vjerovanja u ono u što čak i tašti i ludi jedino vjeruju kad im to puhne u glavu, ali u što svi ljudi žele vjerovati, no često su dovoljno slabi da bi u to vjerovali – da su oni sâmi vrhovna mjera svih stvari. Oholost je kada čovjek svoju osobnost čini jedinim mjerilo umjesto da istinu čini jedinim mjerilom. Nije oholost naumiti činiti dobro pa čak ni izgledati dobro u skladu s pravom mjerom. Oholost je misliti da stvar izgleda loše jer ne izgleda kao nešto svojstveno meni sâmome. U općenitom zamagljivanju jasnih i apstraktnih standarda, mladić (a vjerojatno i djevojka) danas je stvarno sklon spasti na to osobno mjerilo jednostavno zbog nedostatka ikojeg vjerodostojnog neosobnog mjerila. Ni jedan standard nije dovoljno siguran da se moje „ja“ oblikuje prema njemu kako bi mu pristajao, a svi standardi se mogu oblikovati tako da pristaju mome „ja“. Ali „ja“ kao „ja“ je vrlo mala stvar i nešto vrlo nalik nečem slučajnom. Stoga niče nova vrsta zadrtosti kakva je posebno kod onih što se nadimaju od svoje širine. Skeptik se doživljava preuzvišenim da bi mjerio život najvećim stvarima te ga na koncu mjeri s najmanjom stvari. Također nastaje neka vrsta podsvjesnog okoštavanja koja otvrdnjuje um ne samo protiv tradicija prošlosti, već čak i protiv iznenađenja budućnosti. Nil admirari[1] postaje geslo svih nihilista koje završava, u najpotpunijem i najtočnijem smislu, u ničemu.

Kad bih mogao održati samo jednu propovijed, zasigurno je ne bih časno završio, a da ne posvjedočim za ono što je po mom znanju sol i čuvar svih tih stvari. Ovo je tek jedna od tisuću stvari u kojima sam otkrio da je Katolička Crkva u pravu kada je cijeli svijet stalno sklon biti u krivu. I vjerujem da bi bez svojih svjedoka na tu istodobno normalnu i profinjenu tajnu, ljudi gotovo potpuno zaboravili. Itekako sam svjestan da sam jedva čuo za pozitivnu poniznost sve dok nisam došao pod katolički utjecaj. Čak i stvari koje najviše volim poput sloboda te otočnog pjesništva Engleske u tom pogledu su se pogubile i zašle su u maglu samoobmane. Doista ne postoji bolja definicija oholosti od definicije domoljublja. Radi se o najplemenitijem naravnom afektu sve dok izjavljujemo: „Daj da budem dostojan Engleske.“ Početak je najslijepijeg oblika farizejštine kada se domoljub zadovoljio reći: „Ja sam Englez.“ I ne mogu ubrojiti u slučajnosti što domoljub barjak općenito vidi kao plamen viđenja, kao nešto iznad i bolje od njega, u zemljama katoličke tradicije kao što su Francuska, Poljska i Irska te da postaje kruti krivovjerac koji se divi jedino vlastitom rodu, krvi i nasljednim svojstvima, a sebe vidi kao dio njih, u mjestima koja su najudaljenija od te religiji, bilo u Berlinu ili u Belfastu. Ukratko, kad bih mogao održati samo jednu propovijed, ta propovijed bi strašno razdražila puk svraćajući njihovu pažnju na trajni izazov Crkve. Kad bih mogao održati samo jednu propovijed, bio bih napose uvjeren da me ne smiju zamoliti da održim i drugu propovijed.

G. K. Chesterton

(preveo: Nikola Bolšec)