Svojim dolaskom na Zemlju Isus je stubokom zahvatio u vanjske i nutarnje tokove povijesti svijeta ali i pojedinačnih života. Naime, svojom osobom utisnuo je neizbrisivi biljeg u ljudsku povijest tako da cjelokupna povijest nakon njegova dolaska, odnosno pojavka na ovom planetu poprima posve novi izgled i sadržaj. Nikad više neće izgledati ljudska povijest poslije Isusova rođenja kao prije toga događaja i nadnevka. Nastupio je s tolikom samosviješću da ta jedinstvena osoba oko svoga lika poput velikog magneta okuplja sav smisao egzistencije i svijeta i pojedinca tako da izvan te pojave ne postoji neki drugi konačni i zadnji smisao opstojanja. Niti pojedinca niti povijesti u cjelini. On je konvergentna točka cjelokupne povijesti, donosi Međugorje-info..

U svome liku sažimlje Isus svijet i ljudsku egzistenciju, prema njegovu liku smjeraju sve silnice, konvergira sve, sabire se i okuplja se sve ono što “babilonskom pomutnjom” bijaše raspršeno. Sve što je izvan njega i domašaja njegove osobe, a to vidimo tako zorno na civilizacijskim tokovima zadnjih dvaju stoljeća, svršava u konačnici u ateizmu, anarhizmu, nihilizmu, organiziranom teroru, pokušaju stvaranja raja na zemlji bez Boga. Uklanjanjem Boga uklanja se i čovjek s pozornice, nestaje smisao života.

Ne samo da je Isus zahvatio u vanjske tokove svijeta. Zahvatio je u samo čovjekovo biće, u njegovu egzistenciju stvarajući i dajući neizbrisivi pečat jednomu novom obliku i vidiku življenja, novomu zreniku, neviđenom na pozornici svijeta do Isusova pojavka, a to je lik svetca. Isus je stvorio novi, ako tako smijemo reći, ‘tip’, model čovjeka.

Isus je stvorio novi, ako tako smijemo reći, ‘tip’, model čovjeka.

Svetci su onaj krajnji ostatak ostataka (usp. Rim 11,5), oni najvjerniji, koji su prihvatili Isusovu riječ doslovce, razgolili se, ostavili sve i pošli za Isusom. To je ono malo stado najvjernijih o kome Isus sam zbori, jezgrenica njegovih učenika kojih bijaše mnoštvo, izabranici pozvani biti na Taboru da bi poslije bili kadri podnijeti agoniju Getsemanija. Augustin veli: “Velika tajna, ali ipak poznata… Sad se naime smatraju Božjim narodom svi koji primaju sakramente. Svi koji prime sakrament krštenja zovu se kršćanima, ali svi ne žive dostojno toga sakramenta… Usred tvoga naroda koji nije primio milosrđe mi smo iskusili milosrđe.”

Svetci nude svijetu kao u zrcalu Isusa Krista, odnosno istinitost njegove poruke i riječi, poglavito pak njegove osobe. Oni su najbolja slika i metafora za samu kristologiju.

Svetci su uspjele ljudske i kršćanske egzistencije. Oni su sretnici i zrače srećom. Svetci nude svijetu kao u zrcalu Isusa Krista, odnosno istinitost njegove poruke i riječi, poglavito pak njegove osobe. Oni su najbolja slika i metafora za samu kristologiju. Dok se egzegeti, tj. znanstveni tumači Svetoga pisma, poglavito Isusova lika, muče oko Isusove biografije, psihologije, svijesti i samosvijesti, svetci ono što bijaše prisutno u Isusu uzbiljuju i žive ovdje i danas. Kao živu prisutnost i sadašnjost. Oni su živi komentar Isusove osobe i riječi.

Kao što je Otac poslao Sina i kao što Sin živi od Očeva poslanja, tako i svetci žive od Isusova poslanja snagom Duha Svetoga. Zato su oni sposobni što nitko drugi nije sposoban, što nijedna druga religija nije kadra: biti ponizan do samoponištenja, a istodobno samosvjesno ostvarivati svoje, zapravo Kristovo poslanje u ovome svijetu. Biti do kraja transparentni, tj. prozračni spram Boga i Gospodina koji ih odašilje, a istodobno zadržati i svoje ljudsko ja. Paradoksalnost egzistencije: S jedne strane krajnja depersonalizacija, a s druge maksimalna individualizacija. U osobi sinteza vertikale (okomice) prema Bogu i horizontale (vodoravne) prema čovjeku, oni su jedinstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu u osobi.

Svetci su u svakom vremenu dokaz za svetost i istinitost Kristove Crkve. Crkva je po sebi uvijek smjerokaz prema istinitosti Isusa Krista i njegova poslanja. Jer Crkva, a i svetci u njoj, imaju samo onda svoje povijesno opravdanje uprisutnjuju li, naime, u sebi Kristovu riječ: “Evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.” Kako je Isus, prema riječi Ivanova evanđelja, doslovce “egzegeza, tumač i komentar samoga Boga” (Iv 1,18) u ljudskom obličju, tako su i sveci kroz svu povijest živa, utjelovljena egzegeza, tumač i usadašnjenje, uprisutnjenje Isusa Krista. Dok se s jedne strane znanstveni tumači Novoga zavjeta spore oko toga, je li Isus činio čudesa opisana u evanđeljima, je li izrekao ove ili one riječi, dotle su kroz cijelu povijest Crkve svetci činili tisuće čudesa. Najveće pak čudo jest čudo vlastite “metanoje”, obraćenja i preobrazbe kao preduvjet da čovjekom ovlada Bog te da pojedinac postane glasnikom, navjestiteljem Božjega kraljevstva.

Istinitost i autentičnost njihova života pomogla je, pomagala je i još uvijek pomaže da se Crkva nađe i snađe u svijetu, definira sebe i svoju ulogu.

Sveci pretpostavljaju u Crkvi ne neko apstraktno Evanđelje, već njegovu stvarnu prisutnost u Crkvi te oni redovito u svome životu ističu pojedine elemente Radosne vijesti koji su bili u danom trenutku povijesti svijeta i Crkve zapostavljeni ili su se izgubili iz zrenika. Istinitost i autentičnost njihova života pomogla je, pomagala je i još uvijek pomaže da se Crkva nađe i snađe u svijetu, definira sebe i svoju ulogu.

Svetci su najvjerodostojnije vjerodajnice Crkve u svijetu.

Svetci su najvjerodostojnije vjerodajnice Crkve u svijetu. Osobe, jednom riječju, koje je Isus Krist, kao nekoć apostole, pozvao, uzeo za ruku, učinio novim stvorenjima. Prisilio ih ostaviti sve i biti samo njegovi da bi ih uveo u otajstva Kraljevstva. Svetci su najvrjedniji i najznačajniji tumač samog Evanđelja jer su oni utjelovljeni tumači utjelovljene Riječi. Oni su svakom vremenu najbolji i najvjerniji pristup Isusu.

Dopušteno je ovdje zaključivati iz posljedica na uzrok. Učenici i učitelj, ne više sluge, nego prijatelji svog Učitelja. A onaj tko je možda najdoslovnije i najvjernije shvatio Učiteljevu riječ, Pavao iz Tarza, govori stalno o “metamorfozi” (doslovce: pre-obrazbi, pre-tvaranju, su-življavanju) učenika, vjernika prema Učiteljevu liku i slici.

Nasljedovanje, hod za Isusom, ne imitacija ili oponašanje, jedini je put, u posvemašnjoj ljubavi i posluhu prema Gospodinu.

Nasljedovanje, hod za Isusom, ne imitacija ili oponašanje, jedini je put, u posvemašnjoj ljubavi i posluhu prema Gospodinu. Svetci nisu izumrli. Žive i oko nas kao što su živjeli u svakome vremenu. Nisu na mjestu žalopojke kako ih nema. Potrebno je imati oči i uši za njih i njihove poruke. Jer gdje nema prijamnika, antena, gdje nema ušiju, nemoguće je da zvučni valovi proizvedu bilo kakav ton, a nekmoli simfonijski ugođaj kakav su davali i još uvijek daju svetci u svim vremenima. Možda našim suvremenicima nedostaju upravo ti prijamnici, antene za poruke koje imaju i danas uputiti svetci čovječanstvu na bespućima povijesti.