Dušni dan očituje u kršćanskoj tradiciji spomen na sve vjerne mrtve, koji iščekuju blaženu nadu i puninu zajedništva s Gospodinom. Oni su svojim životom nastojali upravo svjedočiti blizinu Božju i njegova čudesna djela. Prema vjerovanju Crkve, ove duše čekaju uskrsnuće mrtvih i naša je obveza, kao kršćana, za njih moliti. Osim molitve, Dušni je dan u znaku pohoda grobova naših pokojnika, čime ne izražavamo tek samo neki običaj, već istinsku vjerničku obvezu važnosti pohoda počivalištima naših vjernika. U tom smislu, Crkva se na poseban način ophodi prema pokojnicima jer su groblja, tj. njihova počivališta, povlašteno mjesto vjere za same vjernike. Posljednja počivališta naših vjernika upućuju na prolaznost i tijek života, ukazujući svima nama da je „domovina naša na nebesima“. Upravo se na tim mjestima, uz molitvu odražava značenje riječi „tvojim se, vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“ Prolaznost  zahtijeva mudro ophođenje s vlastitim životom. A svaka je mudrost dar od Boga koji je jedini izvor prave mudrosti. O tome nam govore i današnja čitanja.

Dušni nam dan govori o prihvaćanju gubitka dragih osoba, koje ne samo da nije jednostavno, već u nama stvara pravi otpor.

Dušni nam dan govori o prihvaćanju gubitka dragih osoba, koje ne samo da nije jednostavno, već u nama stvara pravi otpor. Često znamo čuti pa zašto baš on ili ona? Nije li mogao/mogla još malo proživjeti, upravo iz razloga što je ovim svijetom pronosio dobro i što je mogao učiniti još mnogo toga dobroga. Zašto Bog često „uzima“, nastavljamo dalje pitati, one najplemenitije i najpravednije? Logična su to i sasvim redovita pitanja koja postavljamo sebi i drugima, pokušavajući dokučiti kakav-takav suvisao odgovor. Rješenje također nije ni u tome da u potpunosti izbjegavamo takva pitanja, opravdavajući to isključivo „Božom voljom“ kojoj se ne treba protiviti. Štoviše, sam Bog računa s nama kao misaonim bićima, koja propitujući sve aspekte života, dotiču i ovaj, životni kraj. Konac života nešto je čemu se ljudska narav duboko protivi. Jer nismo stvoreni za propast, već život, i to život u izobilju. Pojam izobilja ovdje valja razumjeti ispravno, u vidu njegove ljepote i sadržajnosti kojom je ispunjen. Pogledamo li samo koliko se stvari, događaja, susreta zbije u jednom danu, primijetit ćemo da to izobilje života uistinu ima jedno osobito značenje. Knjiga mudrosti, čiji smo isječak upravo čuli, govori o takvoj stvarnosti života – izobilju koje ne može ostati skriveno i zatvoreno u sebi. Izobilje o kojem je ovdje riječ, jest mudrost, kao odlika blizine Božje. I zaista, ako pogledamo vjernike koji su živjeli u blizini Božjoj, uznastojeći u svetosti i mudrosti, intuitivno smatramo da taj život mora imati svoju puninu i da je prava šteta ako se prije vremena završi. Međutim, događa se upravo to: takvi životi okončavaju svoj tijek u najboljem stadiju, kad nitko ne bi očekivao. I kakve su reakcije nas ljudi: „…očima se bezbožničkim čini da umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru.“ Biblijski nam pisac ovdje želi reći da je upravo Bog onaj koji određuje mjeru nečijih dana. Ne u pukom kronološkom smislu, već u osmišljenju njihova života, ali i njegova kraja. To je upravo ona dimenzija povjerenja kad dođemo do zaključka da je dotični pravednik svoju ulogu i poslanje ovdje na svijetu ispunio. Da je njegov život, koliko god bio kratak i u našim očima naglo prekinut, u Božjoj perspektivi stekao svoju puninu i značenje. Upravo se u tome krije i stvarnost prihvaćanja konca života: „…. Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Iskušao ih je kao zlato u taljici i primio ih kao žrtvu paljenicu.“ Na tragu starozavjetne teologije o žrtvi paljenici, kao i vrhunca novozavjetnog Kristova pashalnog misterija, ljudski svršetak uistinu valja promatrati u konačnici kao žrtvu kojom sebe Bogu dajemo, jer svaka žrtva može biti prinesena samo uz duboku dimenziju ljubavi i povjerenja prema Svevišnjemu. Žrtva pak o kojoj govorimo, nije stihijsko predanje bez ikakve osnove. Ona uključuje mudrost u najdubljem smislu te riječi kad nam se, bilo svakodnevnim predanjem u ljubavi prema drugima i Bogu, bilo u onom konačnom, otvaraju sva vrata spoznaje i istine. Kad jednostavno sve postaje jasno kao svjetlo. I, uistinu, ljudi spremni na žrtvu postaju mudriji ljudi, svestraniji i životno osposobljeniji za druge izazove koji sami po sebi nailaze te su tek istinski mudri ljudi sposobni za prinos sebe kao žrtve. 

Današnje nam evanđelje donosi toliko poznatu zgodu o „deset djevica koje uzeše svoje svjetiljke i iziđoše ususret zaručniku“. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Evanđelist Matej uočava da sve one poneseše sa sobom svjetiljke, i lude i mudre. Poanta koja nam se ovdje očituje jest  da većina ljudi nastoji živjeti tako da imaju pretjerano povjerenje u sebe. Životne okolnosti nastoje tako posložiti da im one jednostavno služe. Radi se o svojevrsnoj pripremi da svatko sebi nastoji najprije priskrbiti svjetiljku nadajući se da će se ulja već naći. Međutim, upravo nam evanđelje želi poručiti da uz svjetiljke nužno moramo paziti i na ulje, tj. da se ono neće naći usput, niti ćemo se njime moći poslužiti kad mi to hoćemo, odnosno da ćemo ga naći kao i sve druge potrepštine na koje smo navikli. Ulje u svjetiljkama je dar, koji se stječe svakodnevnim dobrim „djelima koja svijetle u nama“ i po nama. Evanđelje nam u tom smislu naglašava da naša navodna snalažljivost, kojoj smo tako skloni, neće uvijek donijeti plodove, već se ulje za konačni svršetak mora steći, odnosno osigurati mnogo prije toga. Ulje o kojem govori današnje evanđelje, jest dakle dar Božji, milost koju neprestano moramo isprositi, jer svjetiljka bez ulja je bezvrijedna. Tek joj ulje, kao i ljubav životu općenito, daje istinsko postojanje.

Neka nam spomen Svih vjernih mrtvih bude poticaj u svijesti da ljudski darovi koje imamo postaju bezvrijedni ako nisu oplemenjeni uljem ljubavi, koju uvijek i iznova treba izmoliti od svemogućeg Boga. U tom smislu i vjera u uskrsnuće jest potpuni i nezasluženi dar, koji ćemo steći jedino ako se budemo, kao i vjerni mrtvi, pouzdavali u ulje koje Bog daruje da njime već na ovom svijetu svijetlimo.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. sc. Stjepana Radića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.