Povod razgovora bila je rehabilitacija djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te resocijalizacija bivših ovisnika kroz terapiju jahanjem. Udruga “Jedni za druge” registrirana je 2. rujna 2008. i nedavno je obilježila 13 godina postojanja.

“Udruga se primarno bavi resocijalizacijom bivših ovisnika, a u program su uključena i djeca s teškoćama u razvoju, bivši ovisnici, odrasle osobe s invaliditetom i osobe u sustavu probacije, odnosno bivši zatvorenici kojima je zatvorska kazna zamijenjena radom za opće dobro”, rekao je Maroević o radu Udruge.

Među korisnicima nitko ne zna tko je osuđenik, a tko je resocijalizant jer je njima jedino bitno da su to ljudi kojima su oni poklonili svoje povjerenje.

Sonja Kuzmić, Igor Maroević i Dora Škarica

U radu Udruge uključene su osobe pomagačke struke poput psihologa, socijalnih pedagoga, socijalnih radnika te fizioterapeuti. “Među korisnicima nitko ne zna tko je osuđena osoba, a tko je resocijalizant jer je njima jedino bitno da su to ljudi kojima su oni poklonili svoje povjerenje”, istaknuo je Maroević.

Dobna granica primanja djece na terapiju je od 5 godina na više. Maroević je istaknuo da je osnovni kriteriji odabira djece za odlazak na terapiju sposobnost sjedenja na konju, odnosno fizička spremnost. “Nije ključna sposobnost djece da znaju jahati, nego mogućnost za sjediti na konju i praktički je jedini kriterij ulaska u terapiju, gibljivost kukova djeteta”, ističe Maroević.

Aktivnosti se odvijaju na prostoru Jockey Kluba Hrvatske u Blatu u Zagrebu s kojima Udruga “Jedni za druge” surađuje osam godina. “Udruga ima jednog svog konja – Bena, a druga dva konja iznajmljujemo u Jockey Klubu Hrvatska koji vodi brigu o sva tri konja – čišćenje boksova i hranjenje konja”, rekao je Maroević.

“Terapijsko jahanje vrsta je jahanja koja ima određene svoje i regule i za koje je potrebno završiti edukaciju, dok je ovdje riječ o terapiji jahanjem jer mi ovdje nemamo licencirane voditelje terapijskog jahanja nego licencirane dresurne jahače”, pojasnio je Maroević razliku između terapijskog jahanja i terapije jahanja kojom se Udruga primarno bavi.

Volonterka Dora Škarica prisjetila se svog prvog dolaska u Udrugu i ispričala svoje iskustvo rada u Udruzi. “Sjećam se svog prvog dolaska u Udrugu i mogu reći da sam već tada kliknula sa svime i nisam imala poteškoća. I djeca i volonteri i svi korisnici koji dolaze svi se dobro slažemo i imamo jedan topao i prijateljski, gotovo obiteljski odnos”, rekla je Škarica.

Naše geslo je ‘Zajedno možemo učiniti male, a opet velike korake – učinimo nešto jedni za druge, učinite nešto jedni za druge’

Apsolventica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, Dora Škarica ispričala je kako izgleda jedan dan terapije jahanja u Udruzi “Jedni za druge”.

Okupimo se sat vremena prije početka terapije kako bismo imali dovoljno vremena da pripremimo konje  i sve što nam je potrebno za izvođenje terapije. Terapija počinje u 10:30 sati i svaki korisnik ima pola sata jahanja –  to je jedan termin.  Međusobno se izmjenjujemo jedni s drugima u brizi oko konja i brizi oko djece”, pojasnila je Škarica.

“Naše geslo je ‘Zajedno možemo učiniti male, a opet velike korake – učinimo nešto jedni za druge, učinite nešto jedni za druge'”, poručio je tajnik Udruge Igor Maroević.

Novi valovi dobrote