Socijalni nauk Crkve ukazuje na činjenicu kako život često donosi situacije u kojima možemo izabrati između nekoliko mogućnosti djelovanja kako kao pojedinci na individualnoj razini tako i na strukturalnoj razini. U takvoj situaciji bila je i jedna udovica o kojoj svjedoči Stari Zavjet u Prvoj Knjizi o Kraljevima 17, 7-16, a koja je živjela sa svojim sinom u kriznom vremenu velike suše i gladi. Sve što joj je preostalo je bilo brašno u ćupu i malo ulja u vrču. Dok je sakupljala drva kod gradskih vrata za pripremu tog posljednjeg obroka, jer kiše nije bilo na vidiku, pristupio joj je prorok Ilija s molbom da podijeli taj posljednji obrok s njim. Njezina situacija je bila zaista teška jer je kao udovica s djetetom već pripadala u ugroženu skupinu, a k tome je sada bilo i vrijeme velike krize. Dakle, imala je mogućnost izbora kako će djelovati: odbiti proroka Iliju s argumentima o njezinoj situaciji ili podijeliti taj obrok s njime. Ona je odlučila podijeliti obrok s prorokom Ilijom, i kako izvještava Prva Knjiga o Kraljevima „za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja…“ (1 Kr 17, 15-16). Ta odluka „koju mogućnost djelovanja izabrati“ u odnosu prema bližnjemu bila je ujedno i odluka za vjernost Bogu koji kroz objavu daje orijentir, pokazuje smjer u kojem graditi naše međuljudske odnose i našu društvenost – u smjeru zajedništva i solidarnosti, a ne individualizma. Jer ona je pomogla bližnjemu u vjernosti prema Bogu, a Bog je sam pomogao njoj. O toj stvarnosti progovara i najnoviji socijalni dokument Crkve enciklika Fratelli tutti kada kaže: „nitko se ne spašava sam“ (FT, 54). Za spasenje ili spašavanje je, u kršćanskoj perspektivi, potreban živi odnos s Bogom kao i odnos s čovjekom.

Socijalni nauk Crkve pruža nadahnuće i orijentir za djelovanje u izazovnim povijesnim razdobljima kako vjernicima tako i svim ljudima dobre volje i to na temelju njegova glavnog izvora, a to je Sveto Pismo.

Socijalni nauk Crkve pruža nadahnuće i orijentir za djelovanje u izazovnim povijesnim razdobljima kako vjernicima tako i svim ljudima dobre volje i to na temelju njegova glavnog izvora, a to je Sveto Pismo. Upravo ono ukazuje na važnost povezanosti između konkretnih djela i vjere. Djelovanje vjernika i odluka „kako djelovati u situaciji kada treba birati“ nije prepuštena vjetrometini okolnosti i interesa, nego je u kršćanskoj perspektivi vođena upravo vjerom u Boga kao orijentirom. Na taj način vjera postaje „djelo-tvorna“, kako sv. Pavao piše u Prvoj poslanici Solunjanima (1 Sol 1, 3). To znači da vjera sama tvori, stvara djela, te ujedno daje snagu kod izbora između ponuđenih mogućnosti djelovanja, kao što je bio slučaj kod udovice iz Starog Zavjeta, ali i tolikih primjera, znanih i neznanih kroz povijest, primjerice, Thomasa Mora na visokoj poziciji političke moći u 16. stoljeću, mladog Pier Giorgia Frassatia u zalaganju za siromašne na početku 20. stoljeća, Majke Terezije, ali i brojnih primjera iz naše sadašnjosti. Upravo oni su na onom mjestu u društvu gdje su se nalazili, u situaciji kada su trebali birati kako djelovati, bili nadahnuti vjerom u Boga i odlukom vjernosti Bogu kao orijentirom. Tako je njihova vjera postala „djelo-tvorna“. Ukazivanje na djelotvornost vjere kako na individualnoj tako i na strukturalnoj razini jest jedno od blaga socijalnog nauka Crkve o čemu svjedoče i socijalni dokumenti Crkve od socijalne enciklike Rerum novarum do posljednjeg Fratelli tutti.

Marijana Kompes

Marijana Kompes docentica je socijalnog nauka Crkve na Katedri za teologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Teologiju je diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kršćansku socijalnu etiku doktorirala je na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Beču diplomirala je politologiju.