Kojem vjerskom redu pripadate i koja je vaša misija?

Pripadam međunarodnoj kongregaciji sestara milosrdnica svete Jeanne-Antide Thouret. Naša je misija pružati duhovne i materijalne usluge siromašnima prema primjeru koji je dao sveti Vinko Paulski, koji je poznat kao veliki apostol ljubavi.

Što je potaknulo vaš rad u Afganistanu?

Naša kongregacija je sudjelovala u projektu „Za djecu Kabula“. Ovaj projekt pokrenut je 2001. godine kao odgovor na apel pape Ivana Pavla II. “Spasimo djecu Kabula”. Skupštine u Italiji bile su velikodušne u odgovoru na poziv putem Talijanske unije velikih nadređenih (USMI, Unione Superiori Maggiori d’Italia). Posljednje dvije godine provela sam u Kabulu zajedno s još dvije redovničke sestre, sestrom Terezijom od sestara Marije Bambine (sestre Presvetog Djeteta Marije) i sestrom Irene iz sestara misionarki Consolate. Pripadnici zajednice iz Kabula potjecali su iz različitih zajednica. Vodili smo školu za djecu od 6 do 10 godina s intelektualnim teškoćama i Downovim sindromom i pripremili ih za pohađanje javne škole. U školi su s nama radili lokalni učitelji, skrbnici i kuhari. Uz pomoć talijanskih vlasti uspjeli smo povesti u Italiju ne samo ove članove našeg osoblja, već i svih njihovih 15 obitelji. U to vrijeme prihvatili su ih vjerski redovi, koji su doista velikodušni i gostoljubivi. No, obitelji djece koju smo tamo učili stalno nas zovu da traže pomoć i ostali su u svojim kućama. Možete zamisliti ozbiljnu opasnost s kojom se ti ljudi trenutno suočavaju.

Biste li nam opisali normalnu, svakodnevnu nedjelju u Afganistanu?

Nedjelja se ne priznaje kao dan štovanja i odmora, već se smatra danom kao i svaki drugi. U talijanskom veleposlanstvu mogli smo diskretno slaviti vjerske blagdane i svetu misu.

Koji su najveći izazovi s kojima ste se suočili tijekom svoje misije?

Prvi izazov bilo je učenje lokalnog jezika jer ljudi u Afganistanu ne uče engleski. Ne možete ništa naučiti bez prethodnog učenja jezika. Drugi izazov bio je upoznati se s njihovim navikama i njihovim mentalitetom kako bismo mogli započeti dijalog s ljudima i biti im bliski. Nismo se mogli slobodno kretati, jer smo kao žene uvijek morale biti u pratnji muškarca. Na primjer, moj je posao bio dovršiti svu potrebnu papirologiju u bankama ili drugim državnim agencijama, ali uvijek sam morala biti u pratnji lokalnog čovjeka. Dvije žene smatraju se beznačajnima i nemaju ništa reći. Ali patnja koja je na mene ostavila najveći utisak bila je kad sam vidio da se žene tretiraju kao stvari. Bilo je neopisivo bolno vidjeti mlade žene prisiljene protiv svoje volje da se udaju za muškarce koje je dotični patrijarh obitelji odabrao za svoje muževe.

Je li se u Afganistanu poštivala vjerska sloboda prije povlačenja
zapadne oružane snage?

Ne, jer Afganistanci sve strance sa Zapada smatraju kršćanima. Stalno smo bili pod nadzorom i nije nam bilo dopušteno prikazivati ​​nikakve vjerske simbole. Mi sestre morale smo se odjenuti poput domaćih žena, bez križa koji simbolizira tko smo.

Kakva su vaša iskustva prošlog kolovoza, u razdoblju između povlačenja zapadnih trupa i vašeg odlaska u Italiju?

Bilo je to jako teško vrijeme: bili smo zatvoreni u kući i bojali smo se. Više od godinu dana bilo nas je samo dvoje. Čim je to bilo moguće, sestra koja je bila sa mnom otišla je i ja sam ostala do kraja sama. Pomogla sam našim susjedima, sestrama Majke Terezije i njihovo 14 -ero djece s teškim invaliditetom da prije napada napuste zadnji let za Italiju. Ne bismo otišli da ovu djecu nije bilo moguće spasiti. Dužni smo talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova i Međunarodnom Crvenom križu, koji su nam pomogli doći do zračne luke, te prisutnosti oca Giovannija Scalesea, predstavnika Katoličke crkve u Afganistanu, koji nije otišao sve dok i mi nismo otišle. Putovanje do zračne luke Kabul bilo je naporno, trebalo nam je dva sata uz pucnjave, ali na kraju smo uspjeli.

Kako možemo pomoći narodu?

Možemo ih podržati pružanjem kulturnog i građanskog obrazovanja koje će im pomoći da žive kao slobodni ljudi te da učine manje kompliciranim pronalaženjem učilišta u našim zemljama ako odluče napustiti Afganistan. Ili, ako vlasti to dopuste, ostajući s njima. Ja bih im se prva vratila. U ovim teškim vremenima bili bismo uz njih u izbjegličkim kampovima koji su postavljeni u susjednim zemljama. Mogli bismo spriječiti da mališani umru od gladi i žeđi te od bolesti koje se zapravo lako liječe. Također je potrebno žene gledati kao ljudska bića koja vrijede imati prava i odgovornosti, ali što je najvažnije kao ljudska bića, a ne stvari.

Intervju je vodio Massimo Tubani.