"Uvijek je bio miran, slobodan i nije dopustio da ga itko uvjetuje. Jedino što je želio bilo je služenje Bogu, koji ga je pozvao na to mjesto. Ostao je isti i kao svećenik i kao biskup, a nije se promijenio ni kao Papa. Cijeloga svoga života bio je čovjek vjere i molitve, srdačan, ponizan i jednostavan. Zbog svoje otvorenosti i dobronamjernosti lako je uspostavljao kontakte s ljudima. Upravo te osobine pomogle su mu da savlada prepreke koje dijele osobe, društva i nacije", kazivao je o Ivanu Pavlu II. njegov dugogodišnji tajnik mons. Stanislav Dziwisz.
Domagoja Pejića, dugogodišnjeg djelatnika Hrvatskog katoličkog radija, mnogi pamte po hodočašću 2004. kada se uputio pješice iz Zagreba u Rim, u sklopu projekta “1000 kilometara za Papu”, s nakanom da papi Ivanu Pavlu II. čestita 84. rođendan i zahvali mu u ime svih Hrvata katolika za sve što je učinio za hrvatski narod.
Pejić je nedavno pokrenuo blog s namjerom da se očuva zahvalno sjećanje na svetog papu Ivana Pavla II.
“Lolek, nemoj se promijeniti!”
Nedjelja, 28. rujna 1958., blagdan svetog Wacława, katedrala na Wawelu. Pred krakovskim nadbiskupom Eugeniuszom Baziakom nalazio se 38-godišnji svećenik Karol Jozef Wojtyla. Katedrala je bila prepuna Wojtyłinih prijatelja; akademskih kolega, radnika iz tvornice i kamenoloma. A onda je nadbiskup položio ruke na ređenikovu glavu. Pjevale su se litanije i svečani ‘Te Deum’.
Novi biskup prošao je kroz tisućljetni Božji hram i blagoslovio nazočne. U tom trenutku jedan je radnik, Wojtylin prijatelj iz tvornice Solway, doviknuo „Lolek, nemoj se promijeniti!”
I, kažu, nije!
Darovima koje je dobivao od pojedinih svećenika i prihodima od prodanih knjiga pomagao je potrebitima. Imao je jednu reverendu, tanku, koja zimi i nije previše grijala.
Došavši kao najmlađi poljski biskup u krakovsku kuriju odmah je uspostavio dobre odnose i sprijateljio se sa svima. Tako je ostalo i nakon šest godina kada je imenovan nadbiskupom kraljevskog grada. Nije primao plaću. Darovima koje je dobivao od pojedinih svećenika i prihodima od prodanih knjiga pomagao je potrebitima. Imao je jednu reverendu, tanku, koja zimi i nije previše grijala. No, unatoč svemu bio je radostan čovjek. Njegov optimizam izvirao je iz njegove čvrste vjere. Ostao je skromnih prohtjeva i kada je izabran za Papu, premda više nije živio u siromaštvu. Za sebe nije tražio ništa.
Cijeloga svoga života bio je čovjek vjere i molitve, srdačan, ponizan i jednostavan.
“Uvijek je bio miran, slobodan i nije dopustio da ga itko uvjetuje. Jedino što je želio bilo je služenje Bogu, koji ga je pozvao na to mjesto. Ostao je isti i kao svećenik i kao biskup, a nije se promijenio ni kao Papa. Cijeloga svoga života bio je čovjek vjere i molitve, srdačan, ponizan i jednostavan. Zbog svoje otvorenosti i dobronamjernosti lako je uspostavljao kontakte s ljudima. Upravo te osobine pomogle su mu da savlada prepreke koje dijele osobe, društva i nacije”, kazivao je o Ivanu Pavlu II. njegov dugogodišnji tajnik mons. Stanislav Dziwisz.
