Isusovac Niko Bilić profesor je na zagrebačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti. Na mrežnoj stranici amdg.eu bilježi proces cjeloživotnog učenja kroz duhovnost, teologiju, predavanja, molitve, knjige, znanstvene članke, stručne radove i suradnju s mnogim zajednicama te fakultetima.

U središtu je evanđeoskoga odlomka Mk 9,38-48 onaj maleni koji vjeruje u Isusa (Mk 9,42). Njega Isus živo želi zaštititi od sablazni, od onoga koji uzdrmava njegovu vjeru, postavlja mu kamen smutnje da se spotakne, tjera ga u očaj. Zato su vrlo stroge i jasne riječi Isusove. S jedne je strane život (Mk 9,43.45) i kraljevstvo Božje (47), s druge strane pravi pakao (43.45.47).

Požare poznajemo. Užas je to kad vatra guta sve. Mogu biti i vrlo velike površine zahvaćene koje danima bukte, pa ipak s velikim naporom požrtvovni znalci ugasit će požar. Isus govori o vječnom požaru. Neugasivi oganj, proždire dalje i dalje bez zaustavljanja, bez prestanka (Mk 9,43.48).

Poznajemo crvljivu jabuku ili šljivu. Crvić u njoj razara utrobu, izjeda. Zrelu bjelinu, sočnost i slatkoću pretvara u gorko crnilo. I tom se slikom Isus služi pa govori o crvu koju ruje, nagriza iznutra sve više i više, ne prestaje, vječno živi (Mk 9,44.46.48).

Je li na istom tragu i opis onog čovjeka koji je s mlinskim kamenom o vratu bačen u more (Mk 9,42)? Utapa se, tone sve dublje i dublje, sam se nikako ne može zaustaviti. Strašan uteg vuče ga bez prestanka prema dolje.

Tri su to slike kojima Isus dočarava kako izgledaju paklenske muke. Ocrtava grozotu mrtvačke jame u koju možemo dovesti sebe i druge. Pa i sablazan (4x σκανδαλίζω Mk 9,42.43.45.47) o kojoj govori može se ovamo pribrojati, ako gledamo na vječno spoticanje, trajno sablažnjavanje, posrtanje bez kraja.

Radosna vijest današnjega Evanđelja jest s druge strane, kad Učitelj dvaput govori kako valja ući u život (Mk 9,43.45), i pridodaje treći put da je to ulazak u onakav sveti životni prostor u kojemu Bog kraljuje, u kojemu prepoznajemo i priznajemo da je Bog kralj (47). Kako često se može vidjeti da neki čovjek-invalid, koji trpi teški hendikep jer mu nedostaje neki organ, zapravo je življi i životniji, brži u ljubavi prema Bogu i bližnjemu!?

Vjerovati u Isusa znači usvojiti snagu Isusova imena, imati oslonac i čvrstoću na njemu.

Osnovica na toj strani Evanđelja jest Kristovo ime, ime Mesije – Spasitelja (3x ὄνομα Mk 9,38.39.41). Isus nesebično daje svoje ime, svoju osobu, koja je jača od zloduha (usp. Mk 9,38). Zaustavlja pogrdu i zao govor o bližnjemu (Mk 8,39). Isusovo ime temelj je za prava životna čudesa (δύναμις Mk 9,39). Zbog Isusova imena osigurana je plaća i za čašu vode (Mk 9,41). Vjerovati u Isusa znači usvojiti snagu Isusova imena, imati oslonac i čvrstoću na njemu (usp. Mk 9,42).

Gospodin upozorava da treba temeljito, odlučno iskorijeniti sve što nas odvaja od njegova imena, treba maknuti ono što nas odvodi od života. Potrebno je ukloniti, odstraniti, ono što priječi ulazak u kraljevstvo Božje.

Zato tolik poznati duhovni radikalizam. Gospodin upozorava da treba temeljito, odlučno iskorijeniti sve što nas odvaja od njegova imena, treba maknuti ono što nas odvodi od života. Potrebno je ukloniti, odstraniti, ono što priječi ulazak u kraljevstvo Božje. Radije treba strpljivo prihvatiti svoju polovičnost i tako istinski živjeti pod Božjom vlašću, nego li graditi svoju lažnu veličinu i stvarati pakao i sebi i drugima.

Treba li se odvojiti od drugoga čovjeka koji sablažnjava i ruši moju vjeru (usp. Mk 9,42)? Moram li odustati od svoje vlasti i povući se u onome što mi ide od ruke? Bolje mi je priznati svoje granice u mojoj moći za djelovanje i živjeti s Kristom, negoli s obje ruke uzimati oružje kojim ću stvarati pakao i u sebi i oko sebe (usp. Mk 9,45). Radije ću žrtvovati i odreći se polovice svojega životnoga puta, iz temelja promijeniti način života i tako prihvatiti Boga kao kralja, negoli da prihvatim đavolsku vlast i kraljevstvo (usp. Mk 9,47).

Radije ću danas pred Srcem Kristovim uvidjeti polovičnost svojega znanja i svojih pogleda, negoli oholo tvrditi “Ja vidim, ja znam!” i srljati u pakao (usp. 9,49). Radije ću iznova svim srcem poslušati Gospodinov prvi zov: “Obratite se!” (Mk 1,15) i usvojiti sve više, do kraja, njegov pogled na stvari.

Nije doista Isus s mlinskim kamenom u dubini mora. Isus je uzdignut u visine, podignut na drvo križa na koji je čavlima pribijen našom ljudskom rukom. Takav je on Spasitelj. “Uzmite, ovo je moje tijelo”, govori. Daje mi svoju ruku da djelujem kao on, dariva mi svoju nogu da njegovim stopama hodim, daje mi svoje oko, da svoje bližnje i sve Božje stvorenje gledam s njegovim srcem. Grozan zahtjev: “Odsijeci!”(Mk 9,43.45), “Iskopaj!” (9,47), sam će Gospodin razjasniti: Moj Otac, vinogradar, odsijeca i čisti što treba (Iv 15,2). Riječi su Isusove milosrdan poziv: ne uništavam ono što jesi, nego te, pa i polovičnoga, primam. Sa mnom djeluj, moju ovlast ti dajem! Sa mnom hodi, živi kao ja! Sa mnom gledaj i sebe i ovaj svijet!