Ovo bratstvo nastalo je zahvaljujući velikodušnosti kongregacije časnih sestara uršulinki, koje su, cijeneći sestru Elviru, zajednici Cenacolo dale na korištenje kuću s terenom na samom ulazu u Varaždin. Bratstvo danas vodi Cenacolo obitelj Dobranić darujući velikodušno svoj trud i vrijeme mladima koji su u ovo bratstvo došli u potragu za novim životom.

Stotinjak uzvanika okupilo se na ovom slavlju koje je započelo svetom misom koju je predslavio mons. Bože Radoš, varaždinski biskup. Suslavili su don Ivan Filipović, duhovnik zajednice Cenacolo, preč. Franjo Biškup duhovnik varaždinskog Bratstva, zatim vlč. Marko Domiter, biskupov tajnik, vlč. Zoran Gložinić i fra Goran Malenica.

Prije samog misnog slavlja riječi pozdrava i dobrodošlice svima okupljenima je uputio don Ivan Filipović, a osim aktualnih i bivših članova zajednice, i njihovih roditelja, tu su bile i varaždinske časne sestre uršulinke, te podupiratelji i dobročinitelji. 

Misu je predslavio mons. Bože Radoš, varaždinski biskup

Biskup Radoš je u svojoj homiliji najprije rekao kako svi okupljeni ovog dana u ovoj kući žele s bratstvom slaviti, ponajprije, čestitati 25 godina života ove Kuće. Bogu zahvaliti na svakome članu koji je prošao kroz ovu zajednicu te moliti da zajednica bude trajno otvorena za sve one koji dolaze, koji imaju potrebu topline Božje blizine i zajedništva s Bogom koji liječi i koji daje snagu.

“Došli smo danas u Cenacolo, zajednicu koja ima svoje središte u mjestu, na prostoru i u srcu gdje se slavi Bog koji se daje. Bog koji na Posljednjoj Večeri uzima kruh i dijeli da ljudi koji su na putu oslabili, imaju snage da mogu ići dalje. Došli smo u Cenacolo koji je slika uskrsnuća, života. Na to se tako često pozivate. Da. Treba poći iz smrti u život. Želimo da iz ovoga žarišta iz cenaculuma, Cenacola, ponovno poteče snaga Božjega života koja želi zahvatiti svakoga.”, poručio je biskup. Potom je lomio Božju riječ tumačeći naviješteni izvještaj iz evanđelja o Isusovim učenicima koji se stalno mjere tko je veći. Primijetio je biskup Radoš da ima nešto u naravi čovjeka da želi vladati, pa makar i podsvjesno čovjek želi da mu drugi služe, da na ovaj ili onaj način bude netko, nešto. Dok Isus, naprotiv, uči kako je veličina u služenju te onaj koji želi biti prvi neka služi. Već ovdje Isus učenike upućuje prema dvorani Posljednje Večere, prema cenaculimu, gdje će se opasati, oprati im noge i služiti im.

“Pa tko je najveći u cenaculumu? Pa onaj koji služi. Ovdje su učenici koji stavljaju sebe u središte, a Isus kaže: ‘ma iziđi malo iz sebe i stavi drugoga u središte. Tada ćeš osjetiti ljepotu života“, naglasio je biskup Radoš primjećujući da, i kada se radi o nekoj ovisnosti, uvijek je to ovisnost o sebi. 

“Sebe želim staviti u sredinu, u središte, da meni bude dobro, da mi bude lijepo, da budem netko. Tek kad počnem izlaziti iz toga središta, dopuštam da Bog bude u središtu, da drugi bude u središtu, tada mogu normalno disati, tada mogu poći putem ozdravljenja. Isus će to dati svojim učenicima, najprije dvanaestorici: biskupu, svećenicima. ‘Stalno se ogledajte u to.‘ Ako zaboravimo, brzo se ponašamo onako kako nam tijelo kaže, kako nam svijet kaže. ‘No, pogledaj u mene, u raspetoga i imat ćeš snage za drugačije i ljepše djelovanje’“, poručio je biskup.

Nadalje, u izvještaju iz naviještenog evanđelja Isus se, poput starozavjetnih proroka, služi slikom – uzima dijete koje je, inače, bilo beznačajno u kulturi u kojoj Isus živi, pojašnjava biskup Radoš te dodaje kako to dijete poručuje da, svaki onaj koji je u društvu na svoj način beznačajan, središte je učenika, središte je Crkve.

“To Isus želi. Po tome se poznamo da smo Njegovi učenici. Ako u našoj Crkvi nema mjesta za one najslabije, za dijete: jesu li to možda oni koji su upali u drogu, jesu li to oni koji su otišli daleko od Boga, jesu li to oni koji imaju materijalni ili neki drugi nedostatak koji ih stavlja na rub ili su možda emotivno potpuno prazni i bez topline, Isus kaže: ‘da, to su oni koje želim zagrliti, staviti u središte. I oni koji žele slijediti mene, koji žele biti veliki, trebaju slijediti taj primjer. Zagrliti one koji su maleni’“,  poručio je biskup Radoš te potaknuo okupljene na molitvu da im u predstojećem tjednu Gospodin da milost produbiti naviještenu Božju riječ, jer je ta riječ hrana na životnom putu koji vodi u nebeski Jeruzalem, a Bog koji je uskrsnuo svima hoće dati novi život, život uskrsnuća.

Riječi zahvale na kraju je uputio voditelj Bratstva u Varaždinu Ivica Dobranić, a nakon mise, troje bivših članova zajednice Cenacolo, a koji su dio svog puta u Zajednici živjeli i u Varaždinskom bratstvu, Mateo Mičić, Ivana Jaška i Zdravko Nikolić, podijelili su s okupljenima svoja svjedočanstva.

Voditelji varaždinskog Bratstva Josipa i Ivica Dobranić podijelili su s emocije koje ih prate s obzirom na srebrni jubilej djelovanja bratstva sv. Josipa Radnika zajednice Cenacolo u Varaždinu.

“Zahvalnost prije svega. Zahvalnost da smo živi, zahvalnost za sve ljude koji u nama prepoznaju Božje djelo, da možemo raditi dobre stvari, da ne trčimo za nečim materijalnim te zahvalnost da živimo život koji uvijek čini da rastemo.”, poručila je Josipa, a Ivica se složio te još dodao zahvalnost na svim momcima i djevojkama koji su prošli kroz ovu bratovštinu u Varaždinu i u njoj ostavili dio sebe, “koji su utkali svoju životnu priču ovdje, a danas žive sa svojim obiteljima te nam dolaze u zajednicu svjedočiti da se izvan zajednice može živjeti dobro i u vjeri.” 

Don Ivan Filipović, duhovnik zajednice Cenacolo na nacionalnoj razini progovorio nam je o značaju varaždinske bratovštine od početaka do danas. 

“Varaždin je za nas bitan zato što te 1996. godine, kada smo ovdje otvorili kuću, to je bila prva  kuća na sjeveru Hrvatske. Tako da su obitelji iz Varaždina i okolice, sve do Zagreba, koje su imale probleme s djecom, njihovim ovisnostima, imali su gdje doći i pitati pomoć. Kad imamo tu sliku onda nam je jasno koliko su veliku gestu ljubavi i razumijevanja napravile časne sestre uršulinke kad su odgovorile na taj problem u društvu dajući nama ovu kuću na korištenje. Ovdje je zajednica Cenacolo počela na sjeveru Hrvatske, a onda su prema ovoj kući počele gravitirati i obitelji iz Slovenije, Slovačke, Poljske itd.” rekao je don Ivan. 

Što se tiče aktualnog trenutka, don Ivan smatra da ova kuća u Varaždinu, kao i svaka druga kuća zajednice Cenacolo, je uvijek mali tračak svijetla i nade za one koji su u potrebi te dodaje kako bi mnogi gradovi voljeli imati Cenacolo u svojoj blizini.

“Puno puta obitelji ne mogu naći rješenje za probleme koje imaju sa svojom djecom. Cenacolo ne može riješiti sve, bez daljnjega, ali mnogi od njih nađu nekakvo utočište i novi početak u Cenacolu”, poručio je don Ivan Filipović. 

U dvorištu zajednice bila je postavljena i retrospektivna izložba fotografija od samih početaka zajednice odnosno bratovštine u Varaždinu do današnjih dana.