Svetoga Leopolda Mandića, svetoga oca Pija i svetoga Josipa Kupertinskoga povezuje nekoliko zanimljivih činjenica: svi su (barem privremeno) pripadali franjevačkom redu kapucina, rođeni su ili su veliki dio svoga života proveli u Italiji, doživljavali su velika poniženja, zavisti i druge neugodnosti od svoje subraće, imali su neke ozbiljne fizičke ili intelektualne poteškoće, bili su vrlo ponizni i doslovno služili druge, a uz to su bili nagrađeni i nadnaravnim darovima, piše mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić s portala Vjera i djela. Tako je sv. Leopold Mandić fizički bio zakržljao, dosegnuvši svega 135 cm visine, sv. Josip Kupertinski je bio intelektualno zaostao, a sv. Pijo je iznimno trpio ne samo fizički zbog Kristovih rana koje je imao, nego još i više zbog okorjelosti srca onih s kojima je živio. Ipak, unatoč ljudskim mjerilima koja su za tu trojicu poniznih svetaca odredili najniže poslove, sva su trojica zadobila vijenac neprolazne slave, potvrdivši tako da su daleko Božji putovi od putova ljudskih.

Sveti Josip Kupertinski se štuje kao zaštitnik studenata i đaka, što se može činiti više nego čudnim, s obzirom da je sam bio, kako bi se to nekada reklo – mentalno zaostao, ili kako bi se danas reklo – osoba s posebnim potrebama. No, upravo nam njegov primjer svjedoči važnost poštovanja djece i odraslih osoba s intelektualnim i fizičkim poteškoćama, kao i nužnost pronalazaka istinskih odgojno-edukativnih modela koji će takvoj djeci i takvim ljudima pomoći da se doista ostvare kao osobe. Štoviše, nastavnici koji među svojim đacima imaju djecu s posebnim potrebama gotovo redovito mogu uočiti kako su takva djeca istina s jedne strane bitno zakinuta i zakržljala, ali su s druge strane nagrađena nekim posebnim darovima koji su nedostižni ostaloj djeci. Ukoliko se ti darovi otkriju i potiču, dijete s posebnim potrebama doista može procvjetati i biti obogaćenje i za društvo i za obitelj i za Crkvu.

Odmalena je nosio u sebi žeđ za Bogom i potrebu da svoju ljubav i zahvalnost prema Bogu pokazuje kroz različite oblike pobožnosti i pokore.

Sveti Josip Kupertinski uglavnom nije za svoga života nailazio na takvo ljudsko razumijevanje i takvo poticanje, nego su mu se, naprotiv, prepriječile sve moguće barijere na životnom putu, ali je unatoč tome bio miljenik Božji, odnosno onaj koji je milošću Božjom po svojim patnjama i svojim mukotrpnim nastojanjima da postigne ono što je drugima bilo samorazumljivo, postao onaj kojemu se mnogi rado utječu za zagovor.

Znao je tako npr. dok slavi svetu misu upasti u stanje levitacije, odnosno uzdići se iznad zemlje ili iznad oltara, kao izvanjski odraz onoga što je doživljavao u sjedinjenju s Bogom po euharistijskoj žrtvi.

Zbog toga je morao pred crkveni istražni sud, koji je imao zadatak provjeriti autentičnost takvih ekstatičnih stanja, a dogodilo se da je bio uzdignut sa zemlje i pred njima, te je tako otklonio svaku sumnju. Više o ovom zanimljivom svecu pročitajte OVDJE.