Većina ljudi bi se vratila starim stazama vjere i morala kad bi bili sposobni u dostatnoj mjeri proširiti svoje umove. Ograničenost vlastite spoznaje ih uglavnom zadržava u kolotečini odbijanja povratka.

Ali to širenje se sasvim lako pogrešno protumači, zato što se um mora proširiti kako bi primijetio jednostavne pa čak i samorazumljive stvari.

Potrebno je upregnuti maštu kako bismo vidjeli očigledne predmete na očiglednoj pozadini, a napose velike predmete na velikoj pozadini. Uvijek postoji ona vrsta čovjeka koji ne vidi ništa drugo doli mrlje na sagu tako da uopće ne primjećuje sâm sag.

Takav stav potiče razdražljivost koja može prerasti u pobunu. Postoji i čovjek koji jedino vidi sag, možda zato što se radi o novom sagu. To je ljudskiji stav, ali koji može biti ukaljan taštinom pa čak i vulgarnošću.

Postoji zatim i čovjek koji jedino vidi sobu punu sagova što će ga previše odalečiti od drugih stvari, posebno od sobe za poslugu.

Na koncu, postoji čovjek izdignut maštovitošću koji ne može sjediti u sobi punoj sagova ili u skladištu za ugljen, a da cijelo vrijeme ne vidi obris cijele kuće na iskonskoj pozadini neba i zemlje.

Iznad svega sam svjestan jednostavne i zaboravljene činjenice da ako su pojedine optužbe protiv katolika istinite ili ne, one su sasvim neupitno istinite spram svih drugih

Shvaćajući da je krov od početka podignut kao zaštita protiv sunca ili snijega, a vrata postavljena protiv mraza ili blata, on će bolje a ne gore od ostalih, poznavati razloge za pravila ponašanja u kućanstvu. On će bolje od prvoga čovjeka znati da na sagu ne smije biti mrlja. Ali za razliku od prvoga čovjeka, on će znati zašto u kući postoji sag.

Na isti način će gledati na mrlju ili mrljicu na vlastitoj tradiciji ili vjeri. Neće je domišljato opravdati, a zasigurno neće preći preko nje.

Naprotiv, na nju će gledati sasvim jednostavno, ali isto tako i u širem kontekstu i to na pozadini većih stvari. On će učiniti nešto što njegovi kritičari nikad ne čine. On će vidjeti očiglednu stvar i postaviti očigledno pitanje.

Jer što više čitam suvremene kritike religije, posebno moje vlastite religije, to me više zapanjuju njezine ograničene fiksacije i onemoćala mašta da problem razmotre kao cjelinu. Nedavno sam čitao vrlo blagu osudu sadašnjih katoličkih praksi iz Amerike u kojoj je osuda često daleko od blage.

Ona se, općenito govoreći, sastoji od pregršt pitanja na koje bih vrlo rado odgovorio. Jedino, itekako sam svjestan velikih pitanja koja nisu postavljena za razliku od malih pitanja koja jesu postavljena.

Iznad svega sam svjestan jednostavne i zaboravljene činjenice da ako su pojedine optužbe protiv katolika istinite ili ne, one su sasvim neupitno istinite spram svih drugih.

Kritičaru nikad ne pada na pamet učiniti nešto tako jednostavno kao što je usporedba onoga što je katoličko s onim što nije katoličko. Jedino što mu izgleda nikada nije palo na pamet u raspravama o Crkvi jest postaviti ovo jednostavno pitanje: “Kakav bi svijet bio bez nje?”

To znači biti odveć skučen da bi se vidjela kuća zvana crkva na pozadini zvanoj kozmos. Primjerice, autor o kojemu govorim, po tko zna koji put se upušta mehanički ponavljati optužbu o mehaničkom ponavljanju. On tvrdi da mi ponavljamo molitve i druge verbalne oblike a da ne razmišljamo o njima.

Bez sumnje će brojni simpatizeri nakon njega ponavljati te optužbe, a da uopće neće razmisliti o njima.

Opasnost danas je da ljudi neće dovoljno proširiti umove kako bi primijetili očigledne činjenice. Jedna od njih je da ljudi optužuju rimsku tradiciju da je polu-poganska i onda bježe od nje u potpuno poganstvo

Ali prije nego što dođemo do objašnjenja što Crkva stvarno naučava o tome ili do navođenja bezbrojnih savjeta Crkve o pažnji i budnosti ili do razjašnjavanja razloga za razumne izuzetke koje ona dopušta, postoji velika, jednostavna i prosvjetljujuća istina cjelokupne situacije koju bilo tko može uvidjeti ako je spreman hodati otvorenih očiju.

Jasna je činjenica da je svaki ljudski govor sklon postati formalistička okamina te da Crkva jedina u povijesti ne govori mrtav jezik među vječnim jezicima, već je jedina koja je, sasvim suprotno, sačuvala živući jezik u svijetu umirućih jezika.

Kad se znameniti grčki vapaj prolomi latinskim jezikom Mise, koji je star kao i samo kršćanstvo, neki će se iznenaditi da brojni ljudi kažu kyrie eleison i doista misle to što kažu. Ipak, to što kažu oni misle itekako više od nekoga tko započinje svoje pismo s „cijenjeni gospodine“.

„Cijenjeni“ je nedvosmisleno mrtva riječi. Ona je na tom mjestu prestala imati ikakvo značenje. Upravo to tvrde protestanti za katoličke obrede i molitve: da se vrše brzinski, ritualno i bez ikakvog osjećaja za smisao obreda.

Kad se odvjetnik gosp. Jones s tom riječju obraća bankaru gosp. Brownu, on ne misli da je bankar poštovan ili da mu je srce puno kršćanske ljubavi, pa čak ni toliko koliko je srce nekog neukog katolika koji prati Misu. U

pravo je običan, veseli, neznabožački život, ljudski život, krcat tim mrtvim riječima te ispraznim obredima. I nećeš im umaći ako iz Crkve pobjegneš u svijet.

Kada spomenuti kritičar ili tisuće drugih poput njega, kaže da smo dužni tjelesno ili mehanički sudjelovati na Misi, tada govori nešto što nije istina o prosječnom katoliku i njegovim osjećajima prema katoličkim sakramentima.

On kaže nešto što jest istina o prosječnom činovniku na službenim događajima, što jest istina za tipični dvorski protokol ili ministarski prijem te što jest istina za tri četvrtine običnih druženja i pristojnih građanskih posjeta.

Takvo umrtvljenje ponavljajućih društvenih čina može biti bezopasno, može biti melankolično, može biti znak čovjekova Pada, može biti štogod kritičar odluči.

Ali oni koji su tisuće i tisuće puta na taj poseban i organizirani način napali Crkvu, slijepi su za cijeli ljudski svijet u kojem žive i ne mogu vidjeti išta drugo doli ono protiv čega se bore.

Postoji bezbroj drugih slučajeva ove čudne i neprirodne nesvjesnosti. Naš pisac prosvjeduje da su svećenici naslijepo uvedeni u svoje zvanje i ne razumiju dužnosti koje iz njega proizlaze.

Kao da smo to već prije čuli. No rijetko smo to čuli u tako vanrednoj formulaciji kao u rečenici da čovjek može postati svećenik dok je još „dijete“.

Čini se da on ima čudne i elastične ideje o trajanju djetinjstva. Kao što je gosp. Michael Williams istaknuo u svojoj promišljenoj i prosvjetljujućoj zbirci eseja Katolicizam i moderni um, jednostavno se radi o izvrtanju jasne činjenice, budući da svećenik mora imati najmanje 24 godine da bi se zaredio.

No ovdje me opet proganja ta ogromna, gola i tako zanemarena usporedba između Crkve i svega drugoga izvan Crkve.

Većina kritičara katoličanstva tvrde da ono uništava domoljublje, a ovaj kritičar govori nešto o nedostacima Crkve budući da je „vezana za jednu talijansku biskupiju.“

Oduvijek sam bio branitelj kulta domoljublja i sve što ovdje kažem nema nikakve veze s onim što se obično zove pacifizmom. Mislim da su naši prijatelji i braća poginuli prije deset godina u pravednom ratu protiv krutog bezboštva sjevera[1].

Mislim da je prusijanizam koji su porazili bio sleđena paklena oholost. Tim mrtvima je možda bolje nego nama, koji smo doživjeli osvjedočiti se koliko zao mir može biti.

Ali kad smo već došli do toga da razgovaramo o ulozi Crkve u zaređivanju mladih, što bismo onda trebali reći onima koji bi suprotstavili domoljublje ili pogansko građanstvo protiv Crkve?

Oni nasilno unovačuju punoljetne dječake, oni plješću šesnaestogodišnjim dobrovoljcima kad lažu da su punoljetni, oni ih bacaju na tisuće u velike pećnice i mučilišta, koje oni ne mogu ni zamisliti, a od kojih im njihova čast zabranjuje pobjeći!

Oni ih drže u tim strahotama godinu za godinom bez ikakvog nagovještaja skore pobjede i ubijaju ih na milijune poput muha prije nego što uopće počnu živjeti.

To je ono što Država radi, to je ono što Svijet radi, to je ono što njihovo protestantsko, praktično, osjetljivo i sekularno društvo radi!

Nakon svega toga, oni imaju nevjerojatno velik obraz prigovarati nam zato što mi, baveći se s velikom manjinom stručnjaka, omogućavamo čovjeku da konačno odabere milosrdan i miran život.

Ta odluka ne donosi se s tek napunjenom 21 godinom, već gotovo s 30 godina i to nakon što je netko imao desetak godina da u miru razmisli hoće li to odabrati ili ne!

Ukratko, ono što mi nedostaje u svim tim raspravama je očigledno pitanje: kako usporediti Crkvu sa svijetom koji je izvan Crkve ili koji joj se protivi ili koji se nudi kao zamjena za Crkvu?

Očigledna činjenica je da će svijet učiniti sve ono za što je ikada optuživao Crkvu i to na mnogo gori način i u puno većem razmjeru; i to će učiniti (što je najgore i najvažnije) bez ikakvog mjerila za povratak razumnosti ili bez ikakve namjere za pokajanjem.

Zlouporaba katolika može se reformirati zato što se prepoznaje neka forma. Grijesi katolika mogu biti iskupljeni zato što postoji ispit i načelo okajanja. Gdje se još u današnjem svijetu može pronaći takav ispit ili mjerilo ili štogod drugo? Što se može naći doli promjenjljivog raspoloženja koje je domoljublje učinilo modom prije deset godina, a koje je pacifizam učinilo modom deset godina poslije?

Opasnost danas je da ljudi neće dovoljno proširiti umove kako bi primijetili očigledne činjenice. Jedna od njih je da ljudi optužuju rimsku tradiciju da je polu-poganska i onda bježe od nje u potpuno poganstvo. Ljudi se žale da su se kršćani zarazili poganstvom, a onda bježe od okuženih u zaklon kod kuge.

Svaka od tih navedenih zamjerki protiv Katoličke Crkve daleko je sramotnija pa čak i izraženija u svakoj drugoj instituciji. Od tih institucija, od Države i Škole do modernog aparata za oporezivanje i policije, ljudi očekuju da ih spasi od praznovjerja njihovih predaka. To je protuslovno! To je frontalni sudar. To je neizbježna intelektualna katastrofa u koju su se zapetljali. A nama ostaje čekati, strpljivo koliko možemo, da vidimo koliko će im trebati da shvate što se dogodilo.

The Thing, 1929.

G. K. Chesterton

(prijevod: I. V.)

[1] Misli na Prvi svjetski rat, op.pr.

G. K. Chesterton živio je od 1874. do 1936. Bio je engleski književnik, esejist, romanopisac, filozof, kolumnist, književnik katoličke obnove i kako su ga zvali ‘princ paradoksa’ i ‘apostol zdravog razuma’. Ovo je njegov tekst kojeg smo prethodno objavili: