Zamislite osobu koja vam je sve dala u životu. Koja vas je spasila nebrojeno puta. Koja vam nikada ništa loše nije učinila već samo dobro. Sada, ona umire pred vašim očima u teškim mukama i shvatite da umire radi vaših grijeha, ne odgovornosti, mržnje, ne opraštanja, osuđivanja, ignoriranja. I tek tada shvatite sav užas grijeha u vašem životu.

Ta osoba koja vas je samo ljubila i štitila a niste joj uzvraćali na ljubav, sada umire na vašim rukama na kojima je njezina krv. I posljednje riječi te osobe vam govore da vam sve oprašta ali da imaju samo jednu želju.

Moli vas da čuvate njegovu Majku.

I što ćete učiniti? Hoćete li doista čuvati barem njegovu majku?

Majka je slika Crkve, i kakva god bila, stara i puna bora i ožiljaka, ona je naša majka. Majku se ne tuče. Majku se ljubi.

Majka koju nam je ostavio Isus na križu. Marija, majka Crkve. Marija koja je sve propatila zajedno sa svojim Sinom. Znati će majke najbolje. I one duhovne.

I shvatit ćemo da Crkva kojoj je glava Krist, koju vodi Duh Sveti a uzor i slika Majka Božja, da je ona sveta upravo zbog njih a grešna zbog tebe i mene. I da to što imam protiv Crkve je moj grijeh. Ja sam grijeh Crkve.

Marija je danas žalosna, puna suza jer ne čuvamo posljednje Isusove riječi, njegovu oporuku. I mi smo njegova oporuka. Naša najveća sreća je što je u toj oporuci nas predao svojoj Majci. U najsigurnije krilo. Nemojmo ju pribijati ponovno na križ kao Isusa, dosta se napatila. Barem Majku Isusovu čuvajmo kada već nismo Njega. Nedajmo Majku, štitimo je i čuvajmo da mu ju vratimo radosnu kada ponovno dođe.