Proslava je počela pobožnošću križnog puta ispred crkve Sv. Marka groba na Krbavskom polju koju je do Crkve hrvatskih mučenika na Udbini predvodio upravitelj župa Vaganca i Drežnika, vlč. Dino Rupčić. Potom je krenula procesija predvođena križem, praćenim sjemeništarcima i bogoslovima, potom motoristima sa spomen-kamenjem s raznih grobišta naših mučenika, a nakon njih slika svećenika vlč. Ivana Burika, mučenika Srijema, koju su u ulaznoj procesiji nosili autor Damir Kukavica i hrvatski branitelj Vukovara dr. Ivan Anđelić.

Nakon slike mučenika svećenika Ivana Burika pristupili su vanjskom oltaru svećenici i biskupi.

Na početku svima je sljedeću dobrodošlicu zaželio domaćin gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić:

„Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

Sve vas srdačno pozdravljam na proslavi Dana hrvatskih mučenika uz ovu crkvu na Udbini, njima posvećenu. Svaki narod mora očuvati živim sjećanje na svoje mučenike, na ljude koji su ostavili iza sebe tragove plemenitosti, dobrote i žrtve za opće dobro. I ovo svetište Hrvatskih mučenika čuva sjećanje na mučenike našeg naroda, ponajprije na one koje je Crkva proglasila svetima i blaženima, ali i na mnoge druge, znane i neznane koji su dali svoj život za uzvišene i plemenite ciljeve: za vjeru i slobodu svoga naroda i domovine.

Uz mučenike prošlosti ne smijemo zaboraviti ni mnoge mučenike sadašnjosti, mnoge koji nisu mučenici krvlju, ali jesu ljubavlju i služenjem.

Uz mučenike prošlosti ne smijemo zaboraviti ni mnoge mučenike sadašnjosti, mnoge koji nisu mučenici krvlju, ali jesu ljubavlju i služenjem. Ima puno onih koji na leđima ili srcu nose teške patnje i križeve: od teških bolesti do osamljenosti, odbačenosti, neimaštine, poniženja, i sve to nose ponizno i strpljivo, prikazujući Bogu u vjeri, nadi i ljubavi. Njihov život patnje velika je dragocjenost za Crkvu i izvor neizmjernog blagoslova za sav narod.

Za sve njih Bogu zahvaljujemo, njemu ih prikazujemo i njima se u zagovor preporučamo. I svi mi ovdje prisutni pridružimo njihovom mučeništvu naše patnje, strahove, nesigurnosti, da bismo po njihovom zagovoru dobili dostatnu snagu za nošenje životnih tegoba.“

Dan hrvatskih mučenika na Udbini

Nadbiskup Barišić u propovijedi, među ostalim, istaknuo:

“Danas, ovdje na Udbini, spominjemo se i žrtava Krbavskog polja kada je 9. rujna 1493. u obrani Domovine protiv osmanlija u jednom danu poginulo više od deset tisuća branitelja. Na putu stoljetne obrane – toliki branitelji, junaci i sveci hrvatskog naroda, krv svoju proliše za krst časni i slobodu zlatnu. Branitelji svoje braće i Domovine dali su ono najvrijednije što su imali – svoj život. Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15, 13). Međutim, najgore i najokrutnije stoljeće s najviše prolivene krvi je naše prošlo, dvadeseto stoljeće. Ne jedna, nego tri opasne ideologije: fašizam, nacizam, komunizam, niječući Stvoritelja, ignorirale su i njegovo pitanje: Gdje ti je brat tvoj? U Jasenovcu? Na Bleiburškom polju? Na Križnom putu? U Jazovki? U jamama? U Vukovaru? Ali, nažalost i na mnogim susjedskim poljima, rodbinskim njivama, dvorišnim ogradama…”

Okrutna zlodjela dvadesetog stoljeća, sramota su čovjeka i dno ljudskog roda. Na sreću, u tim mračnim vremenima toliki pravednici i nevini svjedoci svojim životom unose svijetlo i osobnom žrtvom spašavaju dostojanstvo i lice čovjeka.

“Okrutna zlodjela dvadesetog stoljeća, sramota su čovjeka i dno ljudskog roda. Na sreću, u tim mračnim vremenima toliki pravednici i nevini svjedoci svojim životom unose svijetlo i osobnom žrtvom spašavaju dostojanstvo i lice čovjeka. Ponosni smo danas na sve njih u svim narodima, poglavito u našem hrvatskom narodu. Njihova nevina krv i krv tolikih žrtava rata iz zemlje viče do Neba. No, što je s nama ljudima? Njihova krv viče i do brata čovjeka, institucija i društva. Čujemo li mi danas taj vapaj Abela i tolikih žrtava? Dopire li on do našega uha i do našega srca, do nas, njihove braće i sestara koji hodimo ovom krvlju natopljenom zemljom? Ne traži li taj vapaj iz tolikih jama i našu zemaljsku pravdu i istinu? Ne zaslužuju li, sve ove žrtve, umjesto tamnih jama dostojno mjesto ukopa i pijeteta? Na ono Stvoriteljevo pitanje: Gdje ti je brat tvoj? – koji je danas naš odgovor u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj u koju su oni ugradili svoje živote?”, zapitao se nadbiskup Barišić.

Pravna država ima pravo i dužnost, objektivno i pravedno odgovoriti na vapaje svih žrtava, a napose onih nevinih.

“Kako to da nas tako malo zanima gdje su nam braća pogubljena? Kako i od kojega Kajina? Zašto ih ostavljamo u jamama i prepuštamo zaboravu? Pravna država ima pravo i dužnost, objektivno i pravedno odgovoriti na vapaje svih žrtava, a napose onih nevinih. Koliko smo objektivni i pravedni prema žrtvama drugih ideologija i nacija te istinoljubivi prema zločincima i žrtvama sa svoje strane? U svim kulturama i civilizacijama sve žrtve, bez obzira na stavove, imaju svoje dostojanstvo. Što nam nedostaje da čujemo njihove vapaje: je li sredstava, tehničkih mogućnosti ili dobre volje – humanosti? Koliko smo u duhu ljudskosti i kršćanstva, pa i u duhu Rezolucije europskog parlamenta (2008.), ozbiljno prihvatili obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autokratskih režima – svih tih stabala koja donose zle i otrovne plodove? Vjerujemo li i želimo li iskreno da nas Istina oslobodi ili radije sve prepuštamo Kajinu da on pokuša prikriti, skriti, zataškati, istrgnuti grube stranice iz naše povijesti te reći: Zaboravimo prošlost i okrenimo se sadašnjosti i budućnosti? Sveti Augustin veli: Naša vremenitost živi u povezanosti i zajedništvu triju dimenzija vremena. Naša sadašnjost u odnosu je s prošlošću i budućnošću. Tako postoji sadašnjost prošlosti, sadašnjost sadašnjosti i sadašnjost budućnosti. Ne možemo ignorirati i okrenuti leđa prošlosti, jer dio je nas – leđa naše sadašnjosti i budućnosti. Zaborav nije dobar ni za našu prošlost, ni sadašnjost, niti budućnost. Bilo bi to, na neki način, prešutno zalijevanje zlih stabala koja nikada, kako smo čuli u Evanđelju, ne mogu rađati dobrim plodom”, rekao je nadbiskup Barišić.

“Braćo i sestre, nije potrebno trgati i skrivati grube i krvave stranice naše povijesti, potrebno nam je čišćenje memorije – naše savjesti. Priznati nužno svoj grijeh, pokajati se, zatražiti oproštenje i dati ga onima koji traže, pomiriti se. Potrebno je, u snazi Istine koja oslobađa, obratiti se. Tek tada moći ćemo okrenuti novu i čistu stranicu naše povijesti i pisati humaniju budućnost života i suživota. Tek ćemo tada znati gdje nam je brat i bit ćemo sposobni štititi svoju braću i sestre.

Braćo i sestre, a što je s Kajinom? Ima li u Kristu nevinom, osuđenom i raspetom, pobjednikom nad zlom i smrću, ikakve nade za Kajina? Ima! I njemu je jedina nada Isus Krist! On je došao s Neba radi nas ljudi i radi našega spasenja. Radi grješnika. Raspet između dva grješna razbojnika na križu, onomu koji se kaje, koji priznaje svoja zlodjela, daruje oproštenje i spasenje. Ne tek na kraju, nego i u tijeku svoga života, uz iskreno priznanje i pokajanje, jedan takav svojevrsni Kajin postaje i navjestitelj Radosne vijesti spasenja. Njegovo ime bilo je Savao, a postao je sveti Pavao. Sâm se predstavlja u današnjem drugom čitanju: …u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik… Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grješnike, od kojih sam prvi ja. (1 Tim 1, 12-15).

Sjećajući se zahvalno danas, svih žrtava rata i tolikih žrtava drugih oblika nasilja u našim sredinama, kao ljudi i vjernici, budimo otvoreni glasu krvi koja iz zemlje dopire do nas i koja do Neba viče.

Braćo i sestre, u slobodnoj smo i demokratskoj Domovini. Što za nas osobno, za naš obiteljski, susjedski i društveni život znači ovaj glas Božji: Gdje ti je brat tvoj? Koja i kakva stabla sadimo i kakve biljke njegujemo u našem društvu? Svoju zemlju i stabla dobrih plodova natapajmo i zalijevajmo znojem i suzama, osobito radosnicama. Spomenuti obraćeni hulitelj, progonitelj i nasilnik nas, svoju braću i sestre, doziva: Pripazite da kakav gorki – zao, otrovan – korijen ne proklija pa ne unese zabunu i ne zarazi mnoge (Heb 12, 15). Sjećajući se zahvalno danas, svih žrtava rata i tolikih žrtava drugih oblika nasilja u našim sredinama, kao ljudi i vjernici, budimo otvoreni glasu krvi koja iz zemlje dopire do nas i koja do Neba viče.“

Nadbiskup Barišić završio je propovijed pozivom:

Budimo branitelji i zaštitnici brata čovjeka, od početka života do prirodne smrti.

“Budimo otvoreni i glasu svih živih u potrebi čija nas životna situacija doziva. Budimo branitelji i zaštitnici brata čovjeka, od početka života do prirodne smrti. Iznad svega, otvorimo svoje srce i naše odnose odgovoru Neba – Isusu Kristu koji dođe k nama da otkrijemo gdje nam je brat; da znamo s braćom i sestrama na ovom putu života okrenuti novu stranicu te počnemo pisati bolju povijest, dostojnu Boga Stvoritelja i  njegovog stvorenja – čovjeka. Neka u središtu našega vrta bude stablo života – križ Kristove ljubavi – čiji plodovi vode u puninu uskrsloga života. Našemu Stvoritelju, Bogu Ocu, neka je čast i slava u vijeke vjekova. Amen!“

Na kraju mise domaći župnik i čuvar svetišta Crkve hrvatskih mučenika preč. Josip Šimatović zahvalio je voditelju euharistijskog slavlja nadbiskupu Barišiću i u znak zahvale darovao mu reljef Krbavskog križa.

Potom je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić najprije zahvalio dragom Bogu, zatim nadbiskupu Barišiću, svim biskupima, svećenicima i redovništvu, svim hodočasnicima koji su došli s nadom da će ovdje ojačati u vjeri, da će se ispuniti utjehom, nadom i blagoslovom i svim potrebnim milostima po zagovoru svetih hrvatskih mučenika.

Na kraju je svima zahvalio nadbiskup Barišić te podijelio svečani blagoslov s križem krbavskih biskupa.