Sveti apostol Pavao vidio je dostojanstvo u djelu i imao je snažne riječi protiv onih koji odluče ostati u besposlici, piše Aleteia.

U iskušenju je promatrati rad kao nešto niže od čovječanstva, aktivnost koju nevoljko radimo i pokušavamo je izbjeći po svaku cijenu. Međutim, to nije evanđeoski pogled na rad, osobito u spisima svetog Pavla. Sveti Pavao u svom pismu Solunjanima objašnjava da čini sve što može za kruh svagdašnji.

Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. (2. Solunjanima 3, 7-8)

Vjeruje se da je sveti Pavao radio kao izrađivač šatora, a ovu je praksu prakticirao tijekom svojih misionarskih putovanja. Imao je snažnu radnu etiku, vjerujući da se besposlice treba izbjegavati po svaku cijenu. Zapravo, imao je snažne riječi protiv onih koji su mogli raditi, ali su odlučili ostati besposleni.

Tko neće da radit neka i ne jede.  A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. (2. Solunjanima 3, 10-12)

To se ne odnosi na one koji ozbiljno pokušavaju pronaći posao i ne mogu pronaći posao, ili koji više puta bivaju odbijeni na svakom razgovoru za posao, pa čak ni na one koji su u mirovini nakon mnogo godina rada.

Sveti Pavao razgovara s ljudima koji čak ni ne pokušavaju pronaći posao i koji bi lako mogli preuzeti bilo koji posao.

Na rad ne treba gledati kao na nešto negativno, već na žrtvu koju možemo dati Bogu.

Sveti Ivan Pavao II. opširno je pisao o dostojanstvu djela u svojoj enciklici, Laborem Exercens, gdje završava svoje razmišljanje govoreći: „Neka kršćanin koji sluša riječ živoga Boga, sjedinjujući posao s molitvom, upozna mjesto na kojemu njegov rad nije samo u zemaljskom napretku, već i u razvoju Kraljevstva Božjega, na koje smo svi pozvani snagom Duha Svetoga i riječju Evanđelja. ”

Rad je dobra aktivnost na zemlji i evanđeoski način života.