Ante Vrcić, koji se nalazi na trećoj godini Katoličko bogoslovnog fakulteta u Splitu, za Hrvatsku katoličku mrežu govorio je o svom duhovnom iskustvu doživljaja hrvatskog kardinala. Vrcić dolazi iz mjesta Vrpolja kraj Šibenika te iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, središnjeg marijanskog svetišta Šibenske biskupije poznatijeg kao svetište Gospe Vrpoljačke.

Glumili ste lik Alojzija Viktora Stepinca u istoimenom dokumentarnom filmu. Kakvo Vam je to bilo iskustvo?

Što se tiče iskustva u glumi pred kamerama do ove prigode nisam ga imao. Sam dolazak do uloge je isto jedna zanimljiva priča. Igrao sam blaženog kardinala Stepinca u Centru za bolji svijet u Splitu o blagdanu Bezgrešnog začeća Marijna kada bogoslovska zajednica priređuje akademiju u kojoj je sadržana te godina bila i predstava o tri hrvatska sveca i župniku koji ih susreće. Paralelno s tim ekipa HRT-a je radila dokumentarac o Gospinom svetištu u Vrpolju te su se u razgovoru s biskupom požalili kako nemaju adekvatnog glumca odnosno osobu koji bi evo i fizičkim karakteristikama odgovarao blaženiku. Moj biskup msgr. Tomislav izvadio je sliku koja je nastala tih dana kada je došao na samu predstvavu i rekao : „Evo vam Stepinca“. Ekipa HRT-a je s oduševljenjem to prihvatila. Nazvali su me, a ja sam mislio da me moje kolege iz bogoslovije zezaju. Poklopio sam. Tada me nazvao biskup i rekao mi da bez straha prihvatim ulogu. Tako je sve započelo.

Na set sam došao u rujnu, a snimanje je trajalo desetak dana po 12-13 sati. Uz sav napor uživao sam u svakom trenutku i ponio prekrasne uspomene, stekao nova prijateljstva i produbio svoja saznanja i vezu sa blaženim Alojzijem. Trema je trajala prvih 10 minuta nakon snimljene prve scene odahnuo sam, a sve ostalo ste imali priliku i vidjeti.

Sretan sam i Bogu zahvalan na ovoj prilici i iskustvu. Velika mi je čast bila utjeloviti osobu kardinala.

Kako se nosite s komentarima da imate i fizičke sličnosti s blaženim kardinalom Stepincem?

Uvijek me to nasmije iznova. Osobnog sam mišljenja da je sličnost malena, ali da se može uočiti – što se i događa od strane drugih. Mogu biti „Lojzek“. Ne smetaju mi takvi komentari dapače mislim da se snalazim s njima.

Osim fizičke sličnosti, koje su Vam duhovne poveznice s kardinalom Stepincem?

Upoznavajući ga kroz literaturu i neke dosuptne snimke na prvo uočljivo jest da je on čovjek molitve. To samo još više potvrđuje da je molitva centar duhovnog života. Odnos u kojem upoznajemo sebe- svoje vrline, ali i granice. Tu bih stavio naglasak. Povezanost vidim u molitvi koja sjedinjuje sve nas kršćane u jedno. Uranjati u molitvu znači slijediti Krista, znači dodirivati skute Svetoga. To je ono što je bl. Alojzije Stepinac redovito i nemorno činio. Što je za mene on znači najbolje može približiti i samo predslovlje Svih Svetih: „Njihova zaslužena nagrada proslava je tvoje milosti; njihov život nam je primjer, njihov zagovor pomoć, zajedništvo s njima izvor pravoga bratstva. Mnogovrsno nam svjedočenje Svetih pomaže u životnoj borbi, dok s njima ne postignemo neuveli vijenac slave“.

Važno je reći da Stepinac nije politička ličnost. On je prije svega pastir naroda koji se našao u krvavom blatu tragičnih povijesnih okolnosti, u kojem je činio najviše što je mogao, kritizirao pogreške vlasti i ideologija, spašavao progonjene, ostao uz svoj puk i na koncu prošao kalvariju zbog svoje uspravnosti. Uranjajmo u molitvu, slijedimo njegov primjer vjernosti i odanosti Bogu. Na takav način svi možemo iskusiti zajedništvo i duhovnu povezanost sa svetima kod jednog nam zajedničkog Oca.

Koja Stepinčeva poruka Vam se duboko urezala u sjećanje?

Govor blaženog Stepinca na sudu je za mene kulminacija i ono što najviše odzvanja:

„Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.“

U povijesnim okolnostima u kojima se našao ovo može reći samo čovjek koji ima i osjeća duboko povjerenje u Gospodina. „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13)

Ključ čitanja i shvaćanja Stepinčeve veličine upravo se nalazi u ovoj evanđeoskoj rečenici samog Krista. Dao je sebe do kraja i zato upravo ovaj izvadak njegovog svjedočenja sa suda na kojem je lažno optužen jest njegova „Getsemanska odluka“ jest ono što tjera čovjeka da zastane i divi se. I ne samo divi nego živi zaista do kraja – nasljedujući njegov primjer – suobličujući se Kristu.

Kada i kako ste osjetili duhovni poziv?

Kao dijete bio sam jako nemiran. Jedina mjesta u kojoj su roditelji mogli malo predahnuti od moje živahnosti bili su crkva i škola. Već tada dok su se moji vršnjaci igrali različitih igara, ja sam gradio oltare od lego kockica i držao mise. Svaki dan je netko iz društva predlagao što će se danas igrati, a kako ostali mještani mi danas svjedoče kada je bio moj red poredao procesiju, podjelio uloge i „misa“ je mogla započeti. Posebnu radost činilo mi je ministriranje u župi nakon Prve Svete Pričesti te sam izrazio želju da bih išao u sjemenište. Okolnosti koje su se tada odigrale odvele su me na ipak malo drugačiji put. Počeo sam se baviti sportom i to odbojkom. Tadašnji moj profesor u OŠ „Vidici“ bio je ujedno i trener MOK Šibenik primjetio je i tako je započela moja sportska avantura. Bio sam kadetski reprezentativac i igrao prvu ligu u svom Šibeniku. Svirao sam trubu, klarinet i alt saksofon u Vrpoljačkoj glazbi, kasnije sam svirao i orgulje. Bio sam i voditelj zbora te aktivno sudjelovao u pripremama proslave Velike Gospe.

Kad sam nakon Ekonomske u Šibeniku upisivao fakultet, KBF je bio moj deseti izbor Bio sam jako vezan uz molitvu i naše Gospino svetište. Više-manje sve mi je bilo dobro posloženo, ali ipak nisam bio sasvim miran, hrvao sam se. Cijelo vrijeme je nešto u meni tinjalo. Želju da idem u svećenike najprije sam rekao našem župniku don Anti Omaziću, pa obitelji za ručkom, ali nisu me baš ozbiljno shvatili. No jednom usred noći, oko tri ujutro probudio sam majku, sjeli smo za stol i kazao sam joj da bih krenuo u bogosloviju. Dugo smo razgovarali i to je bilo to. Sada sam na 3. godini KBF-a u Splitu i na putu da postanem svećenik.

Kako vidite položaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj?

Kao i sveopća Crkva tako i Crkva u Hrvatskoj se nalazi pred aktualnim izazovima. Kako na njih odgovoriti? Svjedoci smo vremena i onodobnih izazova pred kojim se našao i sam blaženi Stepinac. To je potvrda da Bog nikada ne ostavlja svoj narod nego iz njega izvodi pastire koji će voditi i pasti Njegovo stado. Tako vjerujem da i danas u ovom vremenu Gospodin šalje one koji će znati poput blaženika voditi narod, a slijediti Krista. Primjer smo dobili, hoćemo li ga slijediti? Taj odgovor svatko bi trebao dati sebi izgovarajući riječi: „U tebe se Gospodine uzdam!“