Mislim da postoji veliki pritisak na svaku djevojku. Svakodnevno ih se bombardira slikama onoga za što se pretpostavlja da je savršeno. Osjećala sam se užasno. Osjećala sam da… ako ne mogu kontrolirati što jedem, ne mogu kontrolirati ništa drugo. Odrasla sam u malenome gradu gdje su bile važne dvije stvari – nogomet i izbori ljepote. Sjećam se da sam svake godine išla na taj izbor ljepote sa svojim roditeljima. Te djevojke su se činile tako nedodirljivima.

Sjećam se da sam ih idealizirala i mislila kako ću i ja jednoga dana biti na toj pozornici. Zadnja godina škole bila je moja posljednja šansa. Očekivala sam da ću pobijediti. Ponedjeljkom ujutro na putu do škole kupila bih pet jabuka i spremila ih u svoj ormarić, a za vrijeme ručka sjedila bih sama u učionici dok su svi drugi ručali. Nisam bila savršena, a morala sam biti savršena. Mjesecima sam samo to jela.

Mislila sam da nas ljudi smatraju savršenima i to je ono čemu smo težile. Stoga nismo niti razgovarale o problemima, bar ne s drugim ljudima. Odrasla sam u veoma strogoj obitelji, u jako kontroliranom okruženju s viskom očekivanjima.

Osjećala sam se užasno… gubila sam kontrolu…

Svi su mislili: “Ako će tko uspjeti, onda je to Ashley”. Željela sam pobijediti na izboru ljepote. Toliko sam se trudila svima ugoditi. Svaki put kad bih zabrljala i pojela nešto što ne bih smjela, javljao se osjećaj strašne krivnje. Zar se za to žrtvujem? Osjećala sam se užasno… gubila sam kontrolu… nisam znala što je sljedeće… htjela sam usrećiti ljude oko sebe… bila sam u strašnim bolovima…

Osjećala sam da se onaj savršeni život, koji sam mislila da imam, mijenja. Osjećala sam da gubim kontrolu nad svime u životu. Mrzila sam samu sebe. Bila sam umorna od svoga načina života. Umorna od nejedenja. Napokon sam odlučila dozvoliti samoj sebi da pojedem nešto. Sjećam se… sjedila sam  u svome stanu… i imala sam kutiju žitarica. I prije negoli sam postala svjesna, pojela sam je cijelu. Što sam to upravo učinila?

Osjećala sam se očajno. Nisam mogla podnijeti tu hranu u svome tijelu. Otišla sam u kupaonicu i pokušala se natjerati na povraćanje. Nisam to mogla učiniti. Obula sam se i istrčala iz stana. Trčala sam i trčala… sve dok nisam pomislila da sam možda izgorjela te kalorije.

Nisam znala kako jednostavno pojesti nešto i uživati u tome!

Kada sam se vratila u stan, još sam uvijek bila jako ljuta na samu sebe. Imala sam bočicu laksativa i popila sam što je ostalo u njoj. Mrzila sam samu sebe jer sam se osjećala da je to jedino u čemu sam bila dobra, jedino što sam mogla kontrolirati. I uprskala sam.

Osjećala sam se kao da imam veliku tajnu… koju nitko ne smije saznati… jer ako bi tko saznao, mislio bi da sam odvratna. Sjedila sam u svome stanu, spustila sam rolete… zatvorila prozore, pogasila svjetla, zaključaka vrata i samo sam sjedila u svome stanu. Nisam znala kako biti normalna. Nisam znala kako imati normalan odnos prema hrani. Nisam znala kako jednostavno pojesti nešto i uživati u tome. Bila sam očajna.

Tada, kada sam dosegnula dno, Bog me potaknuo da uzmem svoju Bibliju. Otvorila sam poslanicu Rimljanima, 14. glava. Pogled mi je odmah pao na 7. i 8. redak: “Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Dosita, ako živimo, živimo Gospodinu, i ako umiremo, umiremo Gospodinu. Živimo li  dakle ili umiremo – Gospodinovi smo”.

Zdrava sam, dobro sam!

Znala sam da je moje tijelo hram Božji. Znala sam da ne smijem biti tašta, ali nije se radilo o tome. To su bili samo znakovi. Ono što sam trebala jest da me On zagrli i kaže mi: “Riješit ću to. Moja si i ja preuzimam kontrolu. Ti se možeš prepustiti”.

Voljela bih da mogu reći da je bilo jednostavno ostaviti taj život za koji sam mislila da je ispravan. Godinama sam se borila, ali On mi je olakšavao svaki dna. Napokon sam došla do toga da mogu reći: “Zdrava sam, dobro sam”.