Nikolina Gelo posvjedočila je da je njezina majka rađala u izrazito teškim uvjetima zbog ratnih zbivanja koja su zahvatila Livno. Kazala je da je njezin porod trajao čak sedam dana. “Liječnici su majci jedva davali nekakvu šansu za preživljavanje, a meni – nikakvu. Bili su uvjereni da se neću roditi živa, tako da se nastojalo da budem što prije krštena pa da me se krštenu može pokopati. No došao je i taj 8. studenoga. Majka me napokon porodila. Živu. Kaže da se snažan plač, moj plač, prolomio bolničkom prostorijom. Gospodin me nije predao smrti, a nije ni nju. Darovao mi je život. I njoj samoj – iznova”, rekla je Nikolina.

Gospodin me nije predao smrti, a nije ni nju. Darovao mi je život.

S obzirom na to da je Nikolina rođena s tek kilogram težine i nešto malo dužine te nije imala dovoljno kisika, boravak u inkubatoru joj je bio neophodan. Nikolina Gelo istaknula je da je hitno prevezena u Split jer bolnica u Livnu nije imala inkubator. “Stavili su me u nekakvu kutiju te odnijeli u podrumski dio livanjske bolnice jer je došlo do uzbune. Ondje su sklonili i još nekoliko beba koje su se nalazile u situaciji sličnoj mojoj. Upravo zbog uzbune moj prijevoz u Split se oduljio na više sati, a liječnici su me i zaboravili u tom podrumu. Naknadno su se vratili po mene te sam bila bez kisika dulje od predviđenog. Ali i dalje živa zahvaljujući svom Gospodinu koji ni u tom trenutku nije odustao od mene i mog života”, posvjedočila je.

Stavili su me u nekakvu kutiju te odnijeli u podrumski dio livanjske bolnice jer je došlo do uzbune. Ondje su sklonili i još nekoliko beba
koje su se nalazile u situaciji sličnoj mojoj.

Foto: Nikolina Gelo/Privatni album

“Kad sam napokon stigla u Split, u inkubatoru sam provela otprilike dva do tri mjeseca. I tek kad sam dosegla očekivanu težinu i dužinu, bila sam puštena kući. Otac se vratio iz Njemačke te su se majka i on odlučili preseliti u Zagreb. Željeli su mi pružiti najbolju moguću liječničku pomoć i skrb jer mi je kao posljedicu svega Gospodin darovao križ cerebralne paralize. Cerebralna paraliza je trajno, ali nepromjenjivo stanje do kojeg dolazi uslijed oštećenja mozga prije, tijekom ili poslije poroda. Može zahvatiti samo ruke, samo noge ili oboje: i ruke i noge. Kod mene se očituje u vrlo blagom obliku – zahvaća samo noge, a kretanje mi najviše olakšava korištenje hodalice. Zapravo sam je dugo odbijala koristiti, no otkad je koristim, uviđam sve prednosti te sam sretna što imam i tu mogućnost kako bi mi ovaj moj križ bio još lakši za nositi. Prohodala sam u dobi od pet godina nakon operacije produljenja tetiva u bolnici na zagrebačkoj Šalati. Za mene je bila velika radost stati na vlastite noge i ne puzati više kao dotad. Gospodin je i time pokazao koliko je velik! Nemam dodatnih teškoća koje se također mogu javiti uz teškoće koordinacije, držanja i kretanja općenito karakteristične za cerebralnu paralizu”, rekla je.

Prohodala sam u dobi od pet godina nakon operacije produljenja tetiva u bolnici na zagrebačkoj Šalati. Za mene je bila velika radost stati na vlastite noge i ne puzati više kao dotad.

Nikolina je istaknula da nije uvijek bilo lako sve prihvatiti, a posebno na tome biti zahvalan. “Ipak, moram priznati da u njoj nisam odmah vidjela Boga i Njegovu veličinu. Bilo mi je jako teško prihvatiti da uopće imam cerebralnu paralizu i da se zbog nje razlikujem od drugih, ponajviše od svojih vršnjaka. Često sam je odbacivala, prigovarala Gospodinu te nisam uviđala smisao patnje koju je nosila sa sobom. Ali sada je drukčije. Na nju, na sam ovaj križ, gledam s radošću. Zahvalna sam Gospodinu što me učinio dostojnom nositi ga. Ionako ga ne nosim sama, nosim ga s Njim te uistinu nastojim da Mu svojim životom dam svu onu hvalu i slavu koja Mu i pripada”, istaknula je.

“Iako sam odmalena bila odgojena u katoličkom duhu, na svetu misu bih išla radi reda i bez osobitog razumijevanja toga što je zapravo. U jednom razdoblju puberteta čak nisam ni željela ići. Nisam shvaćala svoju majku koja mi je uporno govorila da to što činim nije dobro. Mislila sam kako ne zna što govori te da jednostavno pretjeruje, ali sad kad se prisjećam svega, vidim koliko je bila u pravu. Ipak, Gospodin me i tu čuvao, bio mi je vjeran. Međutim, molila sam tu i tamo. Vrlo malo. Smatrala sam kako mi je molitva nepotrebna jer ‘bolje ja znam od Boga što meni treba‘. Molitva mi je zapravo predstavljala ogromno opterećenje. Stoga sam bila silno neispunjena te se nisam uvijek doživljavala onakvom kakvom su me doživljavali ljudi kojima sam bila okružena. Nisam shvaćala da taj osjećaj neispunjenosti proizlazi iz nedostatka odnosa s Bogom, a nastojala sam se ispuniti i odličnim školskim uspjehom. Učila bih, kako se kaže, dan i noć, mada ni tada nije sve išlo onako kako sam zamišljala”, rekla je.

Foto: Nikolina Gelo/Privatni album

Molitva mi je zapravo predstavljala ogromno opterećenje. Stoga sam bila silno neispunjena te se nisam uvijek doživljavala onakvom kakvom su me doživljavali ljudi kojima sam bila okružena.

Nikolina je istaknula da su se njezino istinsko obraćenje i susret sa živim Bogom dogodili krajem prve godine studija, na sam blagdan Velike Gospe 2012. godine. “Tog dana sam otišla s roditeljima i sestrom na svetu misu te su mi u jednom trenutku u srce došle riječi, Gospine riječi: ‘Ostavi to, imam nešto bolje za tebe.‘ I polako sam počela ostavljati sve ono što me svih tih dotadašnjih godina toliko udaljavalo od Boga. U meni se nešto počelo mijenjati. Ni sama nisam znala što, no kao da sam počela shvaćati koliko su moje navike bile štetne i kako me zapravo nisu nigdje vodile. S vremenom sam također počela sve više i više shvaćati koliko mi je nedostajao Bog. Ubrzo nakon toga, Njegovom Providnošću i na poticaj vlč. Borne Puškarića, tadašnjeg kapelana Župe svetog Nikole Tavelića na Kustošiji kojoj pripadam, sam krenula na kateheze o Deset Božjih zapovijedi. Njih je nedjeljom u Župi svetog Josipa na Trešnjevci vodio vlč. Jakov Rađa. Sa svakom novom katehezom Gospodin je sve više razbijao kameno srce koje sam dotad nosila u sebi te mi darivao srce od mesa. Srce koje je napokon počelo živjeti za Njega te izgrađivati odnos s Njim. Počela sam više moliti, iako sam i dalje padala, ali On nikad nije dopustio da ostanem na dnu. Uporno me dizao te me i dalje podiže. Postajala sam sve svjesnija da je Isus Krist uistinu Put, Istina i Život. Put kojim želim hoditi, Istina koju želim govoriti i Život kojeg želim živjeti”, istaknula je za Hrvatsku katoličku mrežu.

Srce koje je napokon počelo živjeti za Njega te izgrađivati odnos s Njim. Počela sam više moliti, iako sam i dalje padala, ali On nikad nije dopustio da ostanem na dnu.

Foto: Nikolina Gelo/Privatni album

“Tako sam napokon iskusila lakoću i slatkoću križa cerebralne paralize, kao i svakog drugog koji je iz njega proizišao. Shvatila sam koliko me Gospodin ljubi i koliko sam Mu važna te da mi tim križevima želi pružiti spasenje, a to je ono što je najvažnije. Jednako tako, neizmjerno sam zahvalna na obilju milosrđa i strpljenja koje mi je iskazao kao svojoj izgubljenoj ovčici sve dok se nisam vratila Njemu, svom ljubljenom Pastiru. U Njegovo stado. Naravno, još uvijek se vraćam. Svakog dana iznova jer moje obraćenje i dalje traje. Gospodin ne samo da oblikuje mene i moju dušu za Kraljevstvo svoje nebesko po križevima, već to čini i na brojne druge načine. Ponajviše po ljudima koje mi po svojoj Providnosti toliko milosrdno stavlja na životni put”, rekla je.

Gospodin ne samo da oblikuje mene i moju dušu za Kraljevstvo svoje nebesko po križevima, već to čini i na brojne druge načine.

Nikolina Gelo napomenula je da već četiri i pol godine radi u ustanovi u kojoj je toliko željela raditi kroz studiranje, a  da joj je u tome pomogao zagovor sv. Josipa. “Uz sv. Josipa sam  naučila što znači dobiti ono što mi je uistinu potrebno, a ne samo ono što želim, ono što sama mislim da mi treba. Naučila sam kako u potpunosti vjerovati Bogu, predati Mu se, jednostavno imati povjerenja u Njegov plan za svoj život. Jer sveti Josip me nije približio Gospodinu samo kroz uspone, nego i kroz padove. Kroz tuge, razočarenja i veće ili manje boli. No zato sam iskusila veću utjehu i još dublju radost. Nadam se da sam i naučila kako je osjećati trunku zahvalnosti više i to zato što mi je uistinu mnogo dano, milost na milost. Nikako ne mogu zaboraviti niti Blaženu Djevicu Mariju, svoju Majku kojoj sam posebno posvećena, a da toga dugo nisam bila svjesna. Moram priznati da sam je bila čak i dosta zapostavila, no i Ona me čekala. I sad me na poseban način uči potpunom prihvaćanju i vršenju Božje volje. I kako sam već ponešto i naučila, moram posvjedočiti da je Božja volja uistinu ono najbolje za svakog čovjeka”, zaključila je.