Dvorci su dio europske kulture, a posebno srednjoeuropske. Izgradnja dvoraca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a ponajprije u Hrvatskom zagorju, započinje nakon poraza Turaka krajem 16. i od početka 17. stoljeća, nakon pojave povoljnih političkih i društveno-gospodarskih prilika. Jedan su od brojnih dokaza kulture, graditeljstva, umjetnosti i identiteta Hrvatske. Najviše dvoraca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj ima Hrvatsko zagorje. O kulturno – povijesnim zanimljivostima i ljepotama dvorca u Klenovniku u emisiji “Kulturni biseri hrvatske” 28. kolovoza govorio je akademik Mladen Obad Šćitaroci, autor monografije „Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja”.

Ova emisija je poput budnice s temom hrvatskih dvoraca koji uvijek pričaju priče o minulim stoljećima, ali i o tome kako dvorce sačuvati i obnoviti – što nije nimalo jednostavno. Potvrđuju to brojni neobnovljeni i zapušteni dvorci, kazao je akademik Obad Šćitaroci.

Klenovnik nekada / Izvor: Priroda Varaždinske županija

 Koliko se moramo vratiti u povijest da bismo odmotali klupko nastanka dvorca u Klenovniku? Tu je bio srednjovjekovni plemićki grad o kojemu se ne zna mnogo. Zna se tek to da se kao mala tvrđava spominje 1244. godine? Tko su njegovi graditelji i vlasnici?

Većina najstarijih zagorskih dvoraca građena je u neposrednoj blizini dotadašnjih srednjovjekovnih plemićkih (feudalnih) gradova, burgova. Često su novi dvorci građeni podno starih plemićkih gradova, u nizinama ili na manje strmim terenima. Tako je nastao i dvorac Klenovnik. Na obližnjem brježuljku stajao je stari plemićki grad koji se spominje u darovnici ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. kada ga dodjeljuje varaždinskom županu. Najčešće ne znamo tko je započeo ili izgradio te građevine. U pisanim dokumentima znademo da se od 13. do 16. stoljeća mijenjaju mnogi vlasnici, a 1570-ih godina dolazi u posjed Draškovića. Draškovići su bili vlasnici plemićkoga posjeda Klenovnik tri stoljeća – do sredine 19. stoljeća kada je grof Juraj VI. Drašković prodao dvorac i posjed Klenovnik radi romantičarske obnove dvorca Trakošćan.

Izvor: Priroda Varaždinske županije / Klenovnik-perivoj

Gradnja dvorca Klenovnik započela je 1596. godine i trajala do 1608. godine. Koja je osnovna arhitektura dvorca i pripadajućega dvorskog sklopa?

U graditeljskom razvoju dvorca razlikujemo četiri etape: 1. početna izgradnja dvorca početak 17. stoljeća, 2. etapa – dogradnja sjeveroistočnoga krila (1667.), 3. obnova jugoistočnoga dijela dvorca (1880. nakon potresa) i 4. etapa je bila temeljita obnova i dogradnja dvorca (1927.) kojom je dvorac dobio današnji izgled.

Izvorni dvorac je dvokatna kasnorenesansno-ranobarokna zgrada pravokutnog tlocrta s unutrašnjim dvorištem, tzv. četverokrilni dvorac. Vanjske mjere dvorca su 58 x 40,5 m. Vanjski zidovi su debljine od 1,5 metra. Velika je to zgrada. Prije dogradnje u 20. stoljeću imao je 90 soba i 365 prozora.

Početkom 17. stoljeća, kada je građen dvorac u Klenovniku, u Hrvatskom zagorju izgrađeno je još nekoliko četverokrilnih dvoraca kao što su Bajnski dvori, Lobor, Mirkovec, Novi Dvori cesargradski/klanječki, Velika Horvatska, Miljana (prva etapa).

Dakle, dvorac u Klenovniku je doista veliki dvorac za hrvatsko mjerilo – ne samo za ono doba nego i danas.

Dvorac Klenovnik oko 1920., Tehnički list 7-1929.

U sjeveroistočnom dijelu dvorca nalazi se barokna kapela sv. Antuna Padovanskog. Po čemu se ona izdvaja kao jedna od najljepših u sjeverozapadnoj Hrvatskoj?

Dvorci su imali kapele u sklopu zgrade, rijetko kao zasebne građevine u perivoju (kao primjerice Trakošćan, Bajnski Dvori ili Novi Dvori Jelačićevi/zaprešićki gdje je ban Jelačić bio i pokopan. Veći dvorci su imali veće kapele. Ova u Klenovniku je najveća. Slične barokne kapele u dvorcu nalazimo u Gornjoj Bistri i Gornjoj Stubici, u baroknim dvorcima grofova Oršić kapelicu izvan dvorca imaju 

Kapela u dvorcu u Klenovniku ima tri oltara, propovjedaonicu i mali kor. Izvedena je sredinom 18. stoljeća, a obnovljena 1927. godine. Interijer i inventar kapele sačuvani su u izvornom obliku, što nije čest slučaj pa ju zato osobito cijenimo. Novija istraživanja svjedoče da su na baroknom inventaru kapele radili vrsni varaždinski stolari i kipari koji su ostavili u naslijeđe vrijedna djela.

Prava blagodat za plućne bolesnike je krajolik i perivoj koji okružuje dvorac, odnosno bolnicu? Koliko je perivoj danas zadržao onaj izgled kako je prvotno zamišljen?

Dvorac je smješten na brježuljku okružen velikim perivojem i šumama u neposrednoj blizini. Najstariji dio vrta je izveden u doba nastanka dvorca na površini od približno 5.000 m2 (pola hektara). Na tom je mjestu 1927. godine izgrađeno proširenje dvorca za potrebe bolnice. Pejsažni perivoj podignut je sredinom 19. stoljeća, a povećan je u drugoj polovici 19. stoljeća na 8 ha. Tada su posađene brojne crnogorične vrste drveća, koje su do danas djelomično sačuvane. Nestali su perivojni sadržaji, ali ostalo je drveće, ostao je pejsažni gaj što daje romantičan ugođaj, važan za bolnicu i bolesnike. Iako su nestale mnoge stare i izvorno posađene vrste drveća perivoj je još uvijek atraktivan, premda mu je potrebna obnova.

Izvor: Varaždinska županija

Kako smo spomenuli i u uvodu, već gotovo 100 godina u dvorcu Klenovnik smještena je Bolnica za plućne bolesti. Koliko je po Vašem mišljenu ova prenamjena dvorca u bolnicu dobro rješenje i koliko je održiv takav model očuvanja dvorca, posebno kad je riječ o ovako velikom dvorcu?

Za velike dvorce jako je teško naći održivu namjenu, dakle namjenu koja može opstati u povijesnoj zgradi s obzirom na troškove održavanja i na mogućnosti prilagodbe povijesne zgrade novoj namjeni, posebice u pogledu unošenja suvremene tehnologije/infrastrukture i glede potreba za većim građevnim promjenama. Slučaj dvorca u Klenovniku je dobar primjer preobrazbe dvorca što potvrđuje da se već cijelo stoljeće koristi kao bolnica. Obnova i prenamjena dvorca Klenovnik početkom 20. stoljeća bio je rijedak slučaj u nas, ali i u Europi jer se u dvorcima tada još uvijek živjelo.

Kada govorimo o održivosti tada se ponajprije misli na financijsku održivost jer ako postoje izvori financiranja onda će dvorac opstati. A financiranje postoji ako se zgrada koristi. Čim se prestane koristiti i kada prestane održavanje dvorac (kao i svaka zgrada) neminovno propada i na kraju se pretvara u ruševinu. Svjedočimo takvim brojnim slučajevima u Hrvatskom zagorju i cijeloj Hrvatskoj.

Općenito možemo reći da je za prenamjenu dvorca prikladna svaka namjena koja mu omogućava novi život a da pritom ne poništava temeljna identitetska obilježja povijesne zgrade.

Uglavnom o dvorcima o kojima smo dosad u ovom ciklusu govorili smješteni su muzeji – primjerice Dvorac u Valpovu Muzej Valpovštine ili pak Stari grad Zrinskih u Čakovcu u kojemu je Muzej Međimurja. Koliko je za ovu baštinu važna mogućnost primjene takvog modela obnove, očuvanja i revitalizacije dvoraca?

Osim ova dva dvorca muzeja koje ste spomenuli, valja podsjetiti da su muzeji dvorci još u Trakošćanu, Starom gradu Varaždinu, Velikom Taboru, u Gornjoj Stubici, Virovitici, Iloku, u Vukovaru. Nadajmo se da će ih još biti u budućnosti jer se za neke rade projekti. Dvorac-muzej je poželjan model preobrazbe dvorca. Nekadašnje sjedište plemićkoga posjeda gdje se živjelo i odakle se upravljalo gospodarstvom vlastelinstva postaje muzej – kulturno žarište i svojevrsni pokretač života u manjim gradovima i mjestima. Željeli bismo da većina dvoraca budu muzeji, ali nažalost to nije realno. Zato moramo pronalaziti i druge namjene i druge modele preobrazbe povijesnih građevina. Dvorci su zbog svoje arhitektonsko-graditeljske strukture lako prilagodljivi raznim namjenama. Važno je da prilikom prenamjene i graditeljskih prilagodbi ne uništimo ono što je temeljni fenomen zgrade, ono najvrjednije – bilo da je riječ o konstrukciji, vanjskom povijesnom izgledu, sačuvanim povijesnim interijerima, perivoju, pratećim gospodarskim zgradama – jer sve to čini ambijentalni i funkcionalni sklop dvorca. Sve to zajedno je dvorac. Dvorac nije samo zgrada!

I na kraju, akademiče Obad – Šćitaroci što možemo zaključiti o dvorcu Klenovnik, koje nam poruke taj dvorac danas šalje?

U nekadašnjem dvorcu obitelji Drašković u Klenovniku, koji je već gotovo sto godina bolnica, prepoznajem jasnu poruku da je moguće i najveće dvorce sačuvati, dati im novu namjenu koja povijesnu zgradu uključuje u suvremeni život, da je moguće uspostaviti ravnotežu između očuvanja i suvremenih potreba, da je moguća dogradnja zgrade dvorca za nove suvremene potrebe. Uostalom, mnogi su dvorci u prošlosti – i kod nas i u Europi – doživljavali veće ili manje dogradnje i pregradnje jer su u jednom trenutku postali premaleni. I najpoznatiji europski dvorac, Versailles, doživio je u prošlosti dogradnju. Sve je to moguće, ali uz obvezno pristojno ponašanje u graditeljskoj preobrazbi što podrazumijeva uvažavanje i poštivanje vrijednosti povijesne zgrade i očuvanje njenih temeljnih svojstava – to obično zovemo konzervatorskim uvjetima. S druge strane potrebno je uvažiti i suvremene potrebe u svrhu nove namjene i suvremene tehnološke mogućnosti u opremanju dvoraca za tu novu namjenu.

Klenovnik – Bolnica za plucne bolesti i TBC Klenovnik
Photo: Marko Jurinec/PIXSELL

Primjer Klenovnika pokazao je da je moguće javni novac usmjeriti u hvalevrijedne projekte koji ne će biti kratkoga daha i koji će pridonijeti unaprjeđenju ulaganja u kulturna dobra od javnog interesa.

Slučaj dvorca u Klenovniku ukazuje na još jednu važnu poruku. Umjesto gradnje nove bolnice obnovljeno je i dograđeno kulturno dobro. Time je spašen dvorac od sigurnog propadanja. Koliko bismo graditeljskoga naslijeđa sačuvali danas kada bismo ulagali u prenamjenu i obnovu naslijeđenoga umjesto gradnje novih zgrada! S razlogom moramo postaviti pitanje: zašto graditi novo, a staro prepustiti propadanju? Nije razborito i nije održivo takvo ponašanje. Zato je pametno učiti na dobrim primjerima prošlosti, ali i brojnim suvremenim uspješnim primjerima u obnovi dvoraca u drugim europskim zemljama, posebice onima gdje su dvorci imali sličnu sudbinu kao i hrvatski dvorci.

Hrvatska je zemlja tisuću dvoraca.

Pratimo ih od Dioklecijanove palače i antičkoga doba, zatim srednjovjekovni plemićki/feudalni gradovi (burgovi),/Gjuro Szabo spominje otprilike 700 takvih građevina/, renesansni ljetnikovci na dubrovačkom području ali i u Dalmaciji, a onda od 17. stoljeća počinje izgradnja novovjekovnih ranobaroknih, baroknih, klasicističkih i historicističkih dvoraca  i kurija koji se grade do početka 20. stoljeća.   /nekada 300-njak/. Nisu svi sačuvani, ali postoje materijalni i pisani tragovi. Dvorci su samo dio hrvatskoga kulturnoga/graditeljskoga naslijeđa. Nažalost, zapostavljenog naslijeđa. Očito imamo previše naslijeđa kojega nismo u stanju zbrinuti niti mu dati novi život i nove mogućnosti uključivanja u suvremeni život. Osim plemićkih gradova, ljetnikovaca i dvoraca tu su još fortifikacijske građevine, industrijske povijesne građevine, ruralno/vernakularno graditeljstvo, povijesni dijelovi gradova i manjih naselja, povijesni perivoji itd. Nažalost, još uvijek je živa i primjenjiva sintagma prof. Milana Preloga od prije šest desetljeća – „Baština bez baštinika“. Založimo se i napravimo sve da hrvatska kulturna graditeljska dobra, među njima i dvorci, ne propadaju i ne uruše se već da nađemo načine za novi život, za novu suvremenu namjenu uz očuvanje temeljnih vrijednosti zbog kojih ih smatramo dijelom nacionalnog kulturnog identiteta i pokazateljem visoke razine graditeljske kulture i kulture prostora. Promijenimo sintagmu prof. Preloga u „Baština ponosnih baštinika“.

Hrvatska ima još mnoštvo dvoraca i povijesnih građevina kojima je potreban novi život. Stvorimo ozračje koje će to omogućiti, dajmo priliku kulturnom naslijeđu koje kao nacionalni resurs mora postati aktivni subjekt društvenog, kulturnog, turističkog i gospodarskog razvoja.

Emisiju u kojoj je gostovao akademik Mladen Obad Šćitaroci poslušajte ovdje: