"Kako je potrebno viknuti odraslima da ih djeca vole i trebaju, da je to najbolji životni posao i da se život isplati jedino radeći za djecu i s djecom. Vidim, zapadni svijet je zajedno s nama nekamo odlutao od vlastitog središta. Na žalost, ne samo svijet Europe i Zapada. Šteta! Treba napraviti zaokret prema središtu", piše Tomislav Ivančić u knjizi "Ostati uspravan".
Koliko je dobrih djela u životu propalo jer nije bilo nikoga tko bi se nasmiješio, tko bi pohvalio, tko bi se začudio nad malim, sitnim otkrićem djeteta.
Dolje ga je čekao otac. To je najljepše što se djetetu može dogoditi.
Tada sam mu rekao: “Gle tata te zove, pođi, on te čeka.” Otac je na sreću i dalje mahao. Sin ga je ugledao, uzeo nekoliko kamenčića u ruke, pa najprije polako, a onda sve žurnije te naposljetku trčeći krenuo. Dolje ga je čekao otac. To je najljepše što se djetetu može dogoditi. Uvijek se zanimati za dijete, pitati ga što mu je, odgovoriti na sva njegova pitanja, pohvaliti ga i za najmanju sitnicu, našaliti se s njime i slušati kako dječak pripovijeda ocu ili djevojčica pita majku – to je način da djeca spoznaju sebe i odrastu u dobro odgojene ljude.
Uspinjući se dalje uz planinu, sreo sam oca i uz njega petogodišnjeg sina, odjevena slično kao otac, s kapom na glavi i stotinu pitanja na koja je otac radosno odgovarao. Sin je bio ponosan, vidjelo se na njemu da ga otac priznaje svojim partnerom u razgovoru, da može oca sve pitati i da je pametan, da ga otac drži vrijednim. Bilo ih je lijepo promatrati. Neka čudesna milina ležala je u toj dvojici, ocu i njegovu malom sinu.
Sin je bio ponosan, vidjelo se na njemu da ga otac priznaje svojim partnerom u razgovoru, da može oca sve pitati i da je pametan, da ga otac drži vrijednim.