Od najranijih dana Crkve, način na koji štujemo Boga bio je jedan od najvažnijih aspekata našeg zajedničkog života. S obzirom na njezino središte, čak je i način na koji slavimo liturgiju tema žestoke rasprave u Crkvi. I tako se Crkva kroz stoljeća često borila s takvim pitanjima. To je, zapravo, u središtu pravog značenja izraza pravovjerje. Ortho-doxa znači “pravovjerje”. Način na koji slavimo Boga odražava ono što vjerujemo o njemu, piše vlč. Harrison Ayre s portala Simply Catholic.

Disciplina poznata kao “liturgijska teologija” bavi se važnošću bogoslužja u životu Crkve. Može se baviti naizgled svjetovnim predmetima, poput povijesti raznih liturgijskih predmeta, poput kaplara (tkanina na koju se stavlja patena i kalež tijekom euharistijskog slavlja). No, također se bavi i onim što je najvažnije u našem bogoslužju, kao što su značenje i važnost znakova i simbola u liturgiji, te značaj liturgijskog sudjelovanja laika i srodna uloga svećenstva. Možda je najvažnije pitanje u liturgijskoj teologiji prilično jednostavno: što točno čini liturgija?

Vlč. Ivan Grbišić / Foto: Dario Zürchauer

Liturgija je ritualni čin koji na neki način čini Krista prisutnim u svojoj Crkvi kroz znakove i simbole i koji donosi stvarnost koju oni simboliziraju. Stoga je liturgija Crkve često povezana sa sakramentima. Ali ne može se svesti samo na sakramente. U svim liturgijskim oblicima Crkve djeluje Krist. Njegovo djelovanje dolazi kroz cijelu Crkvu, koje je njegovo tijelo, okupljeno u njegovo ime.

Često razmišljamo o znakovima i simbolima kao o značenjima koja mi dajemo samo sebi, kao da smo jedini kreatori značenja stvari.

S obzirom na to kako i zašto je Krist aktivan u liturgiji, postavljaju se dublja teološka pitanja koja se tretiraju unutar ove discipline. Na primjer, neki su tvrdili da, budući da kruh nije važan u nekim kulturama, drugi se elementi mogu predstaviti kao euharistijska vrsta. Liturgijska teologija će, istražujući takva pitanja, uzeti u obzir objavu Krista i tradiciju Crkve, a zatim će je primijeniti na ideju koja se razmatra. U prethodnom primjeru, disciplina bi rekla da je kruh potreban jer je to ono što je Krist namjeravao upotrijebiti u euharistiji, budući da je to ono što je upotrijebio kad ga je ustanovio i što je tražio da mu se učini u spomen.

Euharistija/ Foto: Dario Zürchauer

To nam pomaže doći do vrlo važnog aspekta discipline. Često razmišljamo o znakovima i simbolima kao o značenjima koja mi dajemo samo sebi, kao da smo jedini kreatori značenja stvari. To nas razmišljanje dovodi do uvjerenja da su svi znakovi i simboli promjenljivi i da se mogu mijenjati u skladu s kulturom i onim što mislimo da znače. Problem s ovom idejom je što koncepte znaka i simbola stavlja u čisto subjektivan pristup bez ikakve stvarne veze s poviješću ili tradicijom.

Zadaća liturgijske teologije je, dakle, utvrditi što je od tradicije bitno, a što nije, što je savitljivo, a što nije. Čak se i neke stvari koje su savitljive – kao što su geste u liturgiji (na primjer različite tradicije prema različitim obredima) – ne mijenjaju tako lako jer izražavaju duboko značenje u povijesti određene obredne tradicije pa im se stoga treba pristupiti sa brigom.

Euharistija/ Foto: Dario Zürchauer

Ova disciplina također istražuje riječi i geste. Oni imaju vitalnu ulogu ne samo u liturgijskom životu Crkve, nego točnije u njezinoj sakramentalnoj praksi. Riječi su važne, a slijediti Isusove riječi od vitalne je važnosti za osiguravanje valjanog i ispravnog slavljenja sakramenata od strane crkvenih službenika.

Krist dao. Riječi koje koristimo u liturgiji važne su jer ih na kraju Krist govori kroz službenike svoje Crkve.

Ako smo doista polazili od toga da je Krist glavna figura crkvene liturgije – onaj koji djeluje iznad svega – tada možemo početi uviđati potrebu jedinstva u korištenju riječi u liturgiji, osobito riječi koje je nam je sam Krist dao. Riječi koje koristimo u liturgiji važne su jer ih na kraju Krist govori kroz službenike svoje Crkve. Krist je taj koji govori riječi ustanove na svakoj misi, koji krsti, koji potvrđuje, tko zaređuje, koji odrješava, koji pomazuje itd. To jedinstvo liturgijskog djelovanja postaje ujedinjujuća snaga za sav kršćanski život. Naš jedinstveni živi izraz vjere hrani se i raste iz našeg jedinstvenog liturgijskog života. Kako kaže stara izreka: lex orandi, lex credendi (zakon molitve je zakon vjerovanja). Stoga je liturgijska teologija doista važna spona za jedinstvo Crkve.

Molitva pred Presvetim / Foto: Dario Zürchauer

Na kraju, naše liturgijsko jedinstvo izražava jedinstvo i univerzalnost Crkve, pri čemu sam Krist govori i djeluje po službenicima Crkve i svim članovima njegova tijela okupljenim u njegovo ime. Naše poštovanje prema riječima i naša poslušnost uputama Crkve u vezi s liturgijom ukorijenjeni su u poštovanju i časti Isusa Krista, našega Gospodina, Onog koji spasenjska djela čini kroz ritualni oblik.