Ljudi često traže čudo, a ne vide znamenje. To se dogodilo i Isusovim suvremenicima iz današnjeg ulomka. Kaže im Isus: „Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.“ Tražeći Isusa zbog kruha oni ponovo traže čudo koje će ih fizički nasititi, a u tom istom događaju ne primjećujući znamenje koji ih usmjerava prema Isusu i otajstvu koje nam je u njemu objavljeno, ali i vlastitoj uključenosti u to otajstvo, u Isusov plan spasenja, prihvaćanjem odgovornost za sebe i druge oko sebe.

Tražeći čudo, a ne primjećujući znamenje, odgovornost za sebe, svoje bližnje, Crkvu i svijet pripisujemo Isusu. To prije ili kasnije dovede do razočarenja jer stvari nisu i ne mogu biti onakve kako ih mi zamišljamo i želimo. Isus nam, uostalom, nikad nije obećao bezbrižan život na zemlji i ovozemaljsku sigurnost ako ga budemo tražili i slijedili. Takovo traženje i slijeđenje Isusa našu vjeru svodi na puku formalizam i nas ostavlja u ropskom mentalitetu. Napustimo li mentalitet čuda i njihovog traženja po svaku cijenu dobivamo mogućnost vidjeti Isusa onakvog kakav on jest, a ne onakvog kakvog smo sebi zamislili. I u onom što on čini vidjeti znamenje. To je početak slobodnog hoda za Isusom. I rasta s njim sve do onog trenutka kad ćemo njega nasljedujući i sami postati sposobni preuzeti odgovornost i za sebe i za druge oko sebe u Crkvi i svijetu.

Onima koji traže čuda, a ne traže znamenje i sa znamenjem poziv na nasljedovanje, lakše je biti robovi u blizini, parafraziram prvo čitanje, punih egipatskih lonaca nego slobodni Isusovi nasljedovatelji. Ti „lonci“ ponekad mogu biti i obični propisi za koje se čvrsto vežemo pretvarajući ih u idole. Živjeti slobodno i odgovorno, tražeći istinsku hranu o kojoj Isus progovara u svom euharistijskom govoru u sinagogi u Kafarnaumu, koji smo danas počeli čitati i koji ćemo nastaviti čitati i sljedećih nedjelja, ne znači ne voditi računa o propisima nego tražiti njihov pravi smisao i ispunjenje. A oni su, ako je riječ o propisima koje trebamo nasljedovati, uvijek u službi čovjeka i njegova dobra. To se odnosi i na euharistijske propise koji od nas, na primjer kad je u pitanju pričest, za dostojanstveno primanje pričesti zahtijevaju usvajanje i slijeđenje Isusove logike koju nam pričest koju blagujemo sakramentalno posadašnjuje, a što je daleko važnije od toga ispunjavamo li formalne uvjete za pričesti i kako ćemo se pričestiti, odnosno hoće li to biti na ruku ili na usta.

Pričest postiže željeni učinak samo ako u nama potakne želju da i mi, poput Isusa koji nam se daruje u pričesti, pretvorimo sebe u pričest, odnosno u one koji će u ljubavi i odricanju postati kruh za život drugih, za život svijeta. Da bi se to dogodilo nužan preduvjet je odbaciti onaj ropski, poganski mentalitet, mentalitet punih egipatskih lonaca koji je bio obilježje Izraelaca u pustinji, ali i mnoštva koje je tražilo Isusa, a nije dalek ni od naših misnih slavlja i pričesti. Najbolje ga se moglo uočiti u ovom vremenu pandemije koje nam je upravo taj ropski mentalitet razotkrilo mnoga praznovjerja povezana uz našu katoličku vjeru u euharistiju i euharistijsko otajstvo Isusove sakramentalne prisutnosti pod prilikama kruha i vina. Iako smo već dugo na putu prema slobodi, još smo po mnogo čemu bliži i skloniji danima ropstva nego li mentalitetu slobodnih ljudi kakve nas je želio i želi Krist. Sloboda sa sobom nosi odgovornost izbora koja je, zapravo, preduvjet da možemo, Kristom nahranjeni, s njim postati novi ljudi, novi muškarci i nove žene.

Na to, na tu novost novih muškaraca i žena u Kristu nas poziva i ulomak iz Poslanice Efežanima u kojemu nas Apostol potiče da odložimo „prijašnje ponašanje, starog čovjek, koga varave požude vode u propast“ i poziva da se obučemo u „novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.“ Uzor tom novom čovjeku je Isus Krist, naš uskrsnuli Gospodin. Biti u njemu i s njim novi ljudi! Biti novi muškarci i žene po uzoru na Isusa Krista! To je ono što Isus želi za sve nas, nudeći se svima, ali i ne prisiljavajući nikoga. On ne želi da ga kao robovi tražimo. On želi da ga kao slobodni ljudi nasljedujemo. Zato nas poziva da vjerujemo u njega i da vjerujemo njemu, koji i danas u svakom euharistijskom slavlju s uvjerenjem i ljubavlju za sve ljude i sve stvorenja ponavlja: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“