Najčešće o slobodi govorimo kao sposobnosti da čovjek uvijek iznova čini samo dobro. Sloboda i svijest, glavne su odrednice koje definiraju čovjekovu antropološko-duhovnu stvarnost, njegovu duhovnu dušu. Čovjek može biti, jest i treba biti svjestan tko je on sam, tko mu je Izvor, za što se isplati živjeti. A slobodan je ako pristaje na odgovore koje sluti u sebi, koji su istiniti, dobri, izgrađujući.

No, čovjek nije stvoren od sebe i samo za sebe.

Čovjek je na sliku Božju satkan, on je jednota u sebi – a u zajedništvu je s drugima. Da bi postojao, ostvarivao se, bio svrhovit, osmišljen, u konačnici sretan, treba drugoga.

Čovjek bi najprije trebao poznavati i drugovati sa Stvoriteljem, te s ljudima koji ga okružuju, koji su mu u suživotu. U tim zdravim odnosima stvara se i sposobnost prihvaćanja samoga sebe.

Osobno sam puno puta doživjela kako ljudi robuju svojim principima, misleći da praštajući osobi koja ih je povrijedila gube sebe. Nerijetko sam sretala i one koji su zbog uvreda svojim precima, bez ikakvog upoznavanja mlađih naraštaja, donosili negativne stavove o istima, gotovo ih mrzeći. Mnoštvo je i onih koji preuzimaju za životni stav ideologije svojih predaka, prezirući Boga, moral, Crkvu i sve one koji su joj vjerni. Stvoritelja se “ubija” u svojim glavama i srcima, jer znaju da je to jedini način da opravdaju svoju pripadnost ideologiji.

Čovjek ostaje u tami ili se kreće put istine i drugih vrednota ako sam na to pristaje. Čovjek je vlastan svoje slobode.

Koliko god bude zaveden ili prisiljen, čovjek odlučuje. To znači da je put izlaska u slobodu razrješenje konflikata u odnosima. Gotovo da vrijedi zakon fizike, ako priznaješ Stvoritelja, ako znaš da postojiš onoliko koliko si ucijepljen u Njegovu apsolutnost, onda si osposobljen biti u suživotu s drugima, isto tako ranjenim, relativno dobrim ljudima oko sebe, ali si samo tada i u stanju prepoznati svoju vrednotu, ono što ti istinski jesi. Lijek i najizvrsniji put za to jest praštanje.