Vrijeme odgovornosti

Umjesto da kukamo za starim i razmišljamo kako da se vratimo u “staro normalno”, potrebno je razmišljati kako da napravimo novo, bolje normalno.

Profesor psihijatrije Medicinskog fakulteta u Zagrebu dr. Miro Jakovljević (67), specijalist psihijatar s Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, koronavirus iskusio je osobno i obiteljski, a kao stručnjak ističe da živimo vrijeme odgovornosti: “U životu je iznimno važno da svi budemo odgovorni, jer sloboda bez odgovornosti često dovodi do loših ishoda, a odgovornost u ovom smislu znači ne tražiti krivce, kao što često viđamo sada u vrijeme korone, mnogi jedni druge optužuju na različite načine. Odgovornost znači dati pravi odgovor. Nalazimo se u vrlo ozbiljnoj situaciji koja je značajno promijenila naš način života. Umjesto da kukamo za starim i razmišljamo kako da se vratimo u ‘staro normalno’, potrebno je razmišljati kako da napravimo novo, bolje normalno. I ovo kako nam je sada rezultat je da u onom ‘starom’ mnoge stvari nisu bile dobre, i zato nam se događaju stvari koje ne bismo htjeli.” 

Kako sačuvati zdravo društvo?

U razgovoru za HKR dr. Jakovljević se osvrnuo i na odnose u društvu posljednjih godinu dana: “Ako nema poštovanja i povjerenja u društvu, to je osnova za patološka ponašanja sve do pojave i pravih duševnih bolesti. Sada je šansa da stvorimo nešto bolje, da se odgovornije ponašamo, da ne mislimo na sebe, da se brinemo za druge i uvažavamo njihovo mišljenje. Nije bitno tko je u pravu, već stvoriti zajedničku viziju kako izgraditi bolji svijet nakon korone. Kroz povijest smo imali razne epidemije i cjepivo je pomoglo u prevladavanju mnogih smrtnih bolesti. Zato nije pametno sumnjati u cjepivo. No, odgovorni bi ljudima trebali dati pouzdanije podatke, jer neki su ljudi psihološki strukturirani da u sve sumnjaju, imaju bazično vjerovanje da je svijet opasno mjesto, a ljudi su u osnovi loši i nikome se ne može vjerovati. To je negativna pozicija i oni misle da su oni u redu, a ostali da nisu. Međutim, prava pozicija je da smo i vi i ja u redu i idemo graditi zajedničku viziju, kako da nam svima bude bolje i kako da se zaštitimo.”

Samo svjedoci mogu uvjeriti druge u postojanje “korone”

Za slučaj da netko još uvijek sumnja u postojanje koronavirusa i u istinitost kritičnog stanja do kojega čovjeka može dovesti, prof. Jakovljević poručuje: “Oni koji sumnjaju u koronu neka pođu u bolnicu i vide kako grozno zvuči kad ljudi ne mogu disati, kad čujete one užasne krike. I sam sam bio u bolnici kraj jednog čovjeka koji je svako malo imao silan osjećaj gušenja, po cijelu noć bi se budio, kričao, plakao, vikao upomoć. To je strašan osjećaj, a još gore je kad vam to zahvati cijelu obitelji. Kad vidite kako je sve relativno u životu – sad vas ima, a u sljedećem trenutku vas nema, pa možda i članova vaše obitelji nestane. Radi se o iznimnoj bolesti koja je drugačija od ostalih, virusi mutiraju sve više, i oni koji su preboljeli nisu sigurni, i oni moraju razmišljati kako da se odgovornije ponašaju i prema sebi i prema drugima, i kako da i oni svjedoče svojim životnim iskustvom i potiču druge da se drugačije ponašaju.”

Krštenje na rubu zemaljskog života

Prof. Jakovljević je imao upalu pluća, srednje teški do teški oblik zaraze koronavirusom. Sin je imao emboliju pluća, a punica mu je preminula uslijed posljedica COVID 19. Iskustvo njegove supruge je, pak, posebno potresno: “Moja supruga je bila 45 dana na respiratoru. Svi su rekli da će umrijeti, pretpostavili su da bi je možda mogla spasiti samo transplantacija pluća. Mnogi su za nju molili. Njezina predstojnica je čak organizirala da ju se krsti, jer nije bila krštena, a ja sam čekao da ona sama dođe do želje za krštenjem. I kad su me nazvali i pitali za to, rekao sam da to čekam godinama, samo joj ništa silom nisam želio nametati. I tako je moja supruga krštena. Kasnije, kad je ozdravila, mnogi su joj govorili u kojim se sve crkvama molilo za nju.”

HKR-ov sugovornik je prvi na našim prostorima promovirao duhovnu psihijatriju za koju su neki sumnjali da nije dovoljno znanstvena. No, vrijeme čini svoje, a iskustva potvrđuju njegove teze. “Kad je moja supruga bila prebačena na Jordanovac, dobio sam dopuštenje da joj dolazim svaki dan. Sjeća se ona tih dolazaka i svega. Život joj se sastojao od čekanja na moj dolazak i od tih trenutaka koje sam proveo uz nju. I to ju je držao. A ja sam redovito molio i jedan od mojih zaziva bio je: ‘Gospodine, usavrši nam ljubav!’ I zato mislim da ju je spasila Božja ljubav, uz sve ono što su kolege liječnici odradili. Bila je u stanju kliničke smrti. Otkazivali su joj organi. I kad su je oživljavali, fizički je trebala osjećati bol tih zahvata. Međutim, govori da se tada osjećala blaženo, kao da se ponovno vratila iz nekog drugog svijeta u ovaj svijet.”

Samo se u suradnji napreduje

Psihijatar Jakovljević u proživljenom čita znakove vremena i rasta kroz sva iskustva koja nam se dogode. “Moja supruga je prošla put od Dubrave, preko Zarazne i Rebra do Jordanovca. Pritom je važno reći kako je dragocjeno, kad jedan tim ne može, priznati to i tražiti pomoć drugoga. Sjećam se da su mi na Rebru rekli da su šanse za njezino preživljavanje nikakve, ne nadaju se ničemu, pa su je prebacili na Jordanovac i ondje su joj spasili život. A došla je nepokretna, u lošem stanju, s puno infekcija i lijekova koje je primala. Do neba sam zahvalan dr. Fedži Džuburu, jer je on jedan od rijetkih koji je vjerovao da bi ovo moglo biti u redu bez obzira što su mu govorili da se ovakvo stanje ne može preživjeti. Opcija je bila tada nemoguća transplantacija pluća ili slanje u Beč koje ne bi preživjela.”

Želja mi je da ljudi jedni druge poštuju kako bismo gradili empatijsku civilizaciju, civilizaciju ljubavi i da se oslanjamo na znanost. Vjera i znanost ne isključuju jedna drugu, nego štoviše, jako dobro se nadopunjuju.

No, krajem svibnja je na Jordanovcu uistinu napravljena prva transplantacija pluća, što pokazuje “da i u ova teška vremena možemo se dalje razvijati i napredovati.” “A u slučaju moje supruge pobijedila je vjera i ljubav, i naravno znanje”, napominje psihijatar Jakovljević i upućuje na prihvaćanje suradnje vjere i znanosti: “Želja mi je da ljudi jedni druge poštuju kako bismo gradili empatijsku civilizaciju, civilizaciju ljubavi i da se oslanjamo na znanost. Vjera i znanost ne isključuju jedna drugu, nego štoviše, jako dobro se nadopunjuju. U svakoj znanosti počinje se s vjerom, svojevrsnim intuitivnim znanjem i osjećajem da bi nešto moglo biti. Osobno imam taj osjećaj, kad god bih dolazio supruzi u posjet i vidio to njezino grozno stanje, bio sam u posebnom psihičkom stanju uz nju, nisam se plašio. Kao da sam imao očekivanje da će biti sve u redu, imao sam mir iako joj je bilo teško. Nisam tvrdio da će sigurno preživjeti, već je to bio osjećaj kao da ste dio nekog procesa koji spašava.”