Protiv religije vanjštine – za vjeru srca

Na prvi pogled čovjek se prestraši siline i žestine sukoba koji je izbio na vidjelo zbog čisto banalne stvari. Povod bijaše običaji i praksa kod stola. Jesti ili ne jesti opranih ruku? Mora li se do te mjere stvar problematizirati da se ide do nepomirljivosti, do istrjebljenja? Je li posrijedi krajnji religijski fanatizam? Što je važnije: Pranje ruku, čistunstvo ili ono što Bog traži, ljubav, smilovanje, dobrotu u našem djelovanju? Ne čini čovjeka savršenim vanjsko pranje, nego otvorenost Božjoj volji i spremnost da čovjek u životu odjelotvori ono što Bog stavlja kao životna načela. Zbog ovakvih sukoba Isus je na sebe navukao gnjev i na kraju smrtnu osudu. U ovim je riječima sadržano pitanje života i smrti, u svakom vremenu.

Prema Isusovu poimanju ovo uopće nisu banalna pitanja, tu je riječ o odlučnome u životu. Naime, u praksi su pismoznanci i farizeji – kao gornji sloj – gledali svisoka i s prijezirom na obični puk sa sela jer nisu upućeni kao oni u tumačenje Božjeg zakona; neobrazovana masa prema njihovu mišljenju nije kadra znati sve finese i potankosti u Zakonu i tumačenju Zakona kako bi do kraja zadovoljili otačku predaju. Sukladno tome ti ljudi nemaju pristupa k Bogu koji je Mojsiju predao svoje zapovijedi te tražio da ih se sa svom pomnjom obdržava. Sve mora u čovjekovu životu služiti tomu kako se Bogu približiti, kako postati Božji prijatelj. Kako se ponašati da mi život bude blagoslovljen i na kraju plodan pred Bogom? Kako se odnositi prema bližnjima da im budem prijatelj i brat?

Isus – prostor slobode od prisila

Isus naglašava kako je svaki čovjek slobodan, kako je svaki čovjek osoba stvorena u slobodi i želi živjeti u slobodi. Isus je zbog ovakvih svojih riječi i stava potpisao sebi svoju vlastitu smrtnu osudu. Riječi su to zbog kojih je morao otići u smrt jer se sukobio s ideologiziranom religijom svog vremena, a pitanja koja je svojim ponašanjem i praksom nabacio te kojima je za svoga života izazivao svoje slušateljstvo, za svaku su religiju, a ne samo za onodobnu židovsku, pitanja koja se tiču srčike svake religije. Jednako i kršćanstva kao izravnog slijednika i baštinika Isusove osobe i riječi. Stoga nam nije dopušteno tumačiti i izlagati Isusove riječi iz nekakve vlastite ležernosti ili ugode, kao da se nas to ništa ne tiče ili tako da nas to ništa ne košta, kad su ovakve Isusove riječi njega stajale njegova života!

Je li dopušteno ‘razvodnjavati’ Isusa kad je u pitanju čovjek? Isus se ovim svojim stavom stavio posvema naspram cijelom Izraelu, jer je taj narod kroz stoljeća razvio svoj kodeks ponašanja po kome su se naskroz razlikovali od drugih naroda. Njihov im je stav podarivao nutarnji i vanjski identitet nasuprot poganskomu okružju ali i u odnosu na Boga. S jedne su strane ti propisi integrirali Izrael iznutra, a s druge strane bijahu razlikovna obilježja u odnosu na ostale narode, pa bi se teško ogrješivao tko bi ih kršio.

Prema tome, onaj tko se druži s carinicima, javnim grešnicima, poganima, prostitutkama, taj je u očima pravovjernika otpadnik, zašao na krivi put. Isus nije samo otpadnik, nego heretik i zavodnik, koji odvodi na stranputice. Ignorira Mojsijev zakon i propise, javno se izlaže u društvu s grješnicima. I zato je logična posljedica takva ponašanja nasilna smrt… A pogotovo nakon što je javno toliko puta žigosao farizeje zbog lažne samodopadnosti, prijetvornosti, licemjerja, lažne pobožnosti te duhovnog silovanja i nasilja nad narodom u ime Boga. Isus je uvijek na strani onih koji ne poznaju Zakon, koji su na dnu društva.

Čovjek – ne propisi

U Isusovim očima, a prema Isusovu poimanju, i u Božjim očima u prednjem je planu uvijek čovjek, pojedinačna osoba, a ne običaji ili predaje starih. Čovjek koji treba živjeti u slobodi, bez straha i tolikih fobija, bez nutarnjih i vanjskih otuđenja koje sa sobom donosi religija pukih propisa, zakona i zabrana. Lijepo to izražava poznati egzeget Bornkamm veleći: “Na sebi svojstven način Isus relativizira u svojim riječima ono ŠTO čovjek čini, a sav je naglasak na tome KAKO se nešto čini”.

Koji su motivi, koje su nakane djelovanja, koji je cilj radnje? To bi trebalo biti u prednjem planu. Svakoj istinskoj vjeri mora biti do toga ne kako se čini, nego s kojim se ciljem nešto čini. Koja je konačna nakana? Osoba je važnija od njezinih čina. Na drugom će mjestu Isus govoriti o ‘obijeljenim grobovima’ (usp. Mt 23,27), ili pak o lažnim fasadama i religijskim Potemkinovim selima.

Ljubav prema Bogu i bližnjemu

Ljubav prema Bogu i bližnjemu temeljna je norma djelovanja. U tome smislu ljubav zna biti i ‘kršiteljica’ Zakona. Lijepo je imati čistu vanjštinu, ali je bitno imati čisto srce, slobodno od prijetvornosti i laži. Nemoguće se svidjeti Bogu na ‘religijski’ način, pokušavajući Boga učiniti ovisnim o našim djelima. Ne treba Bog naših čistih, opranih ruku, nego treba srce koje ljubi i prihvaća. Čisto srce stvori mi, Bože! – pjevao je psalmist.

Štovanje Boga treba biti utemeljeno u samome Bogu, ne u ljudskim predajama. Isus to ponazočuje upravo primjerom iz prakse. Proglasi li netko nešto darom dragom Bogu, nije dužan brinuti se za roditelje, makar to i ne prinio Bogu kao žrtvu. Prezire i Boga i čovjeka u ime nekakve religije ili religioznosti, a danas nerijetko u ime lažnoga humanizma. Na kraju nije riječ o posudama, nego o srcu, a u konačnici ni najprofinjeniji zakoni nisu vrijedni koliko jedan čovjek. Čovjek ima svoju neotuđivu vrijednost u Isusovim i Božjim očima.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevaka, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.