Zahvalivši za svjedočenje od početka ‘lipanjskih srijeda’ Martić je naglasio da smo Crkva svi mi, međutim, razložio je, „najviše poteškoća nemamo s agnosticima i ateistima već sa samima sobom jer ne uspijevamo uzajamno komunicirati ljubav onako kako bismo voljeli i željeli, a to i stoga jer nemamo potpunu zaljubljenost u Krista, dok istovremeno puno njih ima svoju viziju crkvenosti i svoj svijet“.

Krešimir Šimić: Svjedočiti znači govoriti o Isusu, a ne o sebi

Krešimir Šimić

Krešimir Šimić otvorio je prvi susret napominjući kako „svjedočiti znači govoriti o Isusu, a ne o sebi“, a u razgovoru vođenim župnikovim upitima o tome što ovoga supružnika, oca i profesora, oduševljava za Gospodina, vjernici su doznali što znači svjedočenje laika u laičkom apostolatu u Crkvi, kako je to biti „svjedok i učenik koji živi od euharistije“, kakav je osjećaj u srcu da te Isus ljubi, a rečeno Šimić je potkrepljivao svetopisamskim rečenicama.

Svjedočiti znači govoriti o Isusu, a ne o sebi, i tako druge privoditi Isusu, tražiti Isusovu slavu.

„Svi krštenici su pozvani biti svjedoci. Svjedočiti znači govoriti o Isusu, a ne o sebi, i tako druge privoditi Isusu, tražiti Isusovu slavu. Za Gospodina me oduševljava sam Gospodin. Ništa drugo nije sadržaj moga oduševljenja doli on sam. Koji mii je redak u Bibliji posebno drag? Smjerodavan biblijski redak pronalazim u Starom zavjetu, u Knjizi Postanka, u katalogu patrijarha prije Potopa. Tamo u 5. poglavlju, u 24. retku piše: Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze. Držim da je to sve što treba reći o kršćaninu. On je onaj koji hodajući sa Isusom, iščezava za sve moguće konceptualizacije, identitetska opisivanja, za ‘svijet’ – i tako postaje otajstven zajedno s Onim koji je Sveotajstvo. Upravo tako vjernik svjedoči o Isusu, i postaje zanimljiv za svijet,“ kazao je Šimić te približio prisutnost Božju u životu koja se izražava u susretu s drugom osobom, govorio o doticaju sa svetošću kroz biblijsku Riječ, ali i upoznavanje sa životom svetaca, primjerice o oduševljenosti sv. Franjom Asiškim. Šimić je pojasnio sazrijevanje svoga obraćenja na putu teološkog formiranja u kojemu „sakrament svete pričesti dobiva puni smisao upravo u katoličkoj vjeri i Euharistiji“, pripominjući: „Biti kršćanin neodvojivo je od biti ‘ud Kristova Otajstvena Tijela’, a to znači Crkve, koja se pak rađa iz blagovanja Tijela i Krvi Gospodnje. Upravo ta spoznaja dovela me do Katoličke crkve… Crkva kao Otajstveno Tijelo Kristovo je stvarnost koju ni ‘vrata paklena neće nadvladati’. Ona je stoga zajednica ljudi nade… Budući da je Isus pobijedio ‘svijet’, jedina opasnost je da ne ‘hodimo s Isusom’. Obvezuje Isusov poziv i nasljedovanje. Naši vjernici nisu dovoljno poučeni. Imamo li mir i radost? Vidimo ateizam…, a to je i zato što mi nismo svjedoci. Svatko želi biti ljubljen i ljubiti, biti radostan i tu je za sve Radosna vijest, navještaj Božje riječi. Crkva treba jednostavno svjedočiti, biti svjedok – i to je program nove evangelizacije i katehizacije. One moraju biti svjedočanstvo, kao što je evanđelje svjedočanstvo.“

Ivan Bassi: Vjera kao cipelica

Vjeroučitelj i angažirani katolički volonter Ivan Bassi govorio je o vjeri kao o „cipelici“ jer „vjera raste kroz vjersku pouku čitav život, počev od molitve kod kuće do vjeronauka i slavljenja mise“.

Bog od mene/nas očekuje da razgazim(o) cipelicu, ‘razgazimo’ vjeru kroz život…

Ivan Bassi

„Vjera je povjerenje koje raste. Prvi vjerski koraci poteku od djedova, baka roditelja koji djetetu stavljaju križić na čelo, uče moliti… Vjera je kao ‘cipelica’. Bog od mene/nas očekuje da razgazim(o) cipelicu, ‘razgazimo’ vjeru kroz život, poput šegrta Hlapića koji je ‘razgazio’ svoju cipelicu. Sjećam se kako su mi u vjerskom rastu pomogli svećenici Ivan Šešo i Antun Čečatka, časne sestre… Kada sam krenuo u srednju školu, prestao sam ministrirati i kao mladi čovjek tražio ‘svoju obuću’, a tako i u vjeri, ona uvijek propituje. I danas se mladi ljudi distanciraju od Boga i to je tako, ali mi moramo naučiti integrirati mlade u župu. Kasnije ulaze u brak, zasnivaju obitelj i u tome raste njihova vjera. Osobno, danas dva-tri puta preko tjedna odvojim sebe za večernju misu, osim nedjeljom. Kad odrastemo, imamo odgovornost za vlastitu vjeru, vjeru ljudi koje ti je Bog povjerio i vjera postaje kao ‘papuča’, priprema za zajednički susret s Bogom u euharistiji koja je predokus Boga živoga. Cipelicu koju nam je netko obuo kada smo bili mali, samo trebamo ‘razgaziti’ u zajedništvu s Trojstvenim Bogom i svakodnevno na sebe stavljati znak Uskrsa, znamenovati se U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Prekrižimo li se i djetetu taj isti križić damo, pokazujemo da smo kršćanski ljudi nade. Majku Tereziju su pitali kako mijenjati svijet, a ona je odgovorila –  krenuti od obitelji. Dakle, ljubi bližnje i svoje neprijatelje! Vjeru pokazujemo tako da ljubimo svoju obitelj i tu ljubav donosimo na misu, mi takvi kakvi jesmo… Kako predočiti svetu misu djeci? Jednostavno, dolazim u Božju kuću, da bi Bog došao u moju kuću! Bog od nas ne očekuje da gledamo predstavu na oltaru već mu dolazimo sa svojim svagdanom, Isus nas prihvaća takve kakvi jesmo“, kazao je Bassi čija „vjera diše u smjeru karitativnoga služenja u Caritasu“.

„Vjeroučitelj sam, nisam strog. Svoju vjeru ostvarujem u djelima ljubavi i to može svatko od nas. Uključite se i vi, primjerice, u vašoj župi u služenje, u kakvu službu jer Bog nam daje darove. Svećenik na misi polomi hostiju, ljubav mora biti polomljena u djelu žrtve, požrtvovnosti, primjerice majčina ljubav za dijete. Djela požrtvovnosti ne primijetimo, dok ne odrastemo. I kada ste skuhali ručak, učinili ste djelo ljubavi. Sveto djelo može biti i u pranju posuđa i vaša je svetost, možda, puno veća od moje jer svetost nema mjeru, ona je preko mjere. Žrtvovati se za drugoga vodi k zajedništvu, a ljubav radi za zajedništvo. Vjera i ljubav vode u zajedništvo. Crpite ljubav na izvoru Božje ljubavi i svoje talente ostvarite u župnomu Caritasu ili čišćenju crkve, navještaju Evanđelja… Talent ucjepljujte u zajednicu i bit ćete blagoslovljeni“, zaključio je Bassi, darujući nazočnima tvrdoukoričenu, ilustriranu  Bibliju za djecu.

Dinko Vujić: O povijesti, prvacima i junacima krunice

Svjedočanstvo Dinka Vujića otvorilo je riznicu duhovnoga blaga skrivenog u svetoj krunici, promišljanju o njezinoj važnosti i povijesnom kontekstu njezina nastajanja do danas. Naime, Vujić je laički preveo, s engleskog na hrvatski jezik knjigu „Prvaci krunice – Povijest i heroji duhovnog oružja, autora Donalda H. Callowaya (2016.), čiji je sadržaj potanko razložio.

Dinko Vujić

Hvalevrijedno iščitavanje štiva (u izdanju Marijanske izdavačke kuće u SAD-u s mjerodavnim preporukama nadbiskupa otisnutim na koricama knjige) bilo je evangelizacijsko oruđe tijekom lipanjske srijede jer su se prvi put čula ukoričena mariološka saznanja o. Callowaya te su vjernici podsjećeni na znanje o „otajstvenom oružju“ kroz stoljeća do danas. Uvodno je rečeno kako je o.  Calloway provincijal Družbe Marijinih svećenika Bezgrješnog Začeća i promicatelj duhovnih zvanja, svjedoči u svijetu o svom životu dotičući nebrojena srca. Njegova životna priča primjer je milosti i Božjeg milosrđa na djelu, a sve po zagovoru BDM i njezina djela u Međugorju.

Napisao je knjigu Posveta Svetom Josipu. Čuda našega duhovnog oca (objavljenu na hrvatskom, predstavljenu u ožujku 2021. u Obrovcu) i bio je sredstvo Božje providnosti u poticaju papi Franji da proglasi Godinu sv. Josipa u Crkvi, prvi put u povijesti kršćanstva i Katoličke Crkve. „Krunica ima moć! Molitvu Oče naš rekao nam je Gospodin. U Evanđelju po Luki nalaze se dva početna retka koje se moli u molitvi Zdravo Marijo. Prvi je uzet iz događaja navještenja, kad je anđeo Gabrijel pozdravio Mariju riječima: ‘Zdravo, milosti puna, Gospodin je s tobom.’ (Lk 1, 28), a drugi je preuzet iz Marijina pohoda Elizabeti, kad je Elizabeta pozdravila Mariju riječima: ‘Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!’ (Lk 1, 42). Nije anđeo Gabrijel sam od sebe to rekao niti Elizabeta. Pred nama je Bog-majstor, kovač; te Zemlja i Crkva – radionica. Bog kuje oružje za Mariju i njezinu djecu. Oružje se stvaralo stoljećima i ima moć uništiti Sotonu, opremljeno je s jednom stvari što ga može uništiti, a to su otajstva Bogočovjeka, njezina Sina’. Sotona će kroz povijest napraviti sve da uništi to oružje. Bog kuje oružje od više elemenata. Kada je došlo pravo vrijeme, kuje oružje i predaje ga Kraljici neba, a ona odabire čovjeka kome će ga predati. Pred nama je povijest molitve Zdravo Marijo. Bog ne stvara oružje odjednom; u 6. stoljeću kombinira se Zdravo Marijo milosti puna, Gospodin s tobom + blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen Plod utrobe tvoje. Molilo se za pokoru ili odavanje počasti Mariji ili za određene milosti. Molitva Oče naš potekla je iz usta samoga Isusa. Ove dvije molitve nikad nisu bile povezane ili se molile zajedno. Imamo kuglice-perlice. Kao i svaki mač, moraju se držati u ruci. U početku na kuglice (kamenčiće) se molio Očenaš kao pokora ili pobožnost. Marijin Psaltir, datira između 12. i 13-st., i to je molitva 150 psalama! Mnogi nisu znali čitati ni pisati, a niti latinski, zamjena je bila 150 Očenaša. Molili su i obični ljudi, ne samo redovnici. Molili su na 150 kuglica pa shvatili da je to preteško, lakše je nositi 50 kuglica pa moliti 3 puta“, kazao je Vujić.

U krunici se nalazi Isusov život.

Govorio je o povijesnom razvoju krunice: „U 13. st. sv. Dominik posti, moli tri dana, ukazuje mu se Gospa i predaje mu otajstva, te mu ona ne reče: ‘Moli’ već kaže: ‘Propovijedaj!’ To je rođenje krunice, 1208. ukazuje se Gospa sv. Dominiku i daje otajstva. Govori mu: ‘Propovijedaj moj Psaltir’, nije rekla reci drugima za tu molitvu (psaltir), već ‘Propovijedaj ga’, znači da služi za propovijedanje. Zdravo Marijo+propovijed o otajstvima Isusa = meditacija. Gospa mu daje otajstva (radosna, žalosna i slavna). Godine 1901. papa Lav XIII.. u Lurdu kaže da mu je drago što se nalazi ‘u kolijevci krunice’ gdje je sv. Dominik pokrenuo molitvu krunice. Ime krunice je ružarij. Zašto? Svibanj je mjesec ruža i Marija kaže: ‘Svaka Zdravo Marija bit će još jedna ruža u mojoj kruni’.“ Vujić je potanko govorio o Gospinim ukazanjima u svijetu, nastanku otajstava i kako su pape, napose Ivan Pavao II. promicali molitvu krunice (‘Bog oštri mač novim otajstvima svjetlosti’). „Godine 2001. beatificiran je Gorge Precca koji je predložio nova otajstva (1957.) i Papa ih odobrava 2002. Borba se nastavlja, slijedi molitva protiv: pobačaja, homoseksualnih brakova, kontracepcije, razvoda, pornografije, eutanazije, samoubojstava, okultnog, radikalnog islama i mlakih katolika. Po Mariji idemo k Isusu. Kada molimo, polažemo ruže pred noge Isusove i svoje Majke. U krunici se nalazi Isusov život“, kazao je Vujić.

Domagoj Ševerdija: Znanost, vjera i kršćanski fitness duha

Domagoj Ševerdija u svjedočenju je otkrio duhovnu prekretnicu i smislenost biti katolik: „Prilikom odrastanja, primio sam kršćanski odgoj ponajprije od moje majke, dok mi je otac bio ‘socijalistički osviješten’ u tom odgoju. Istovremeno u meni su oba svijeta nikla, natjecala se kako shvaćati svijet oko sebe. Kao u svom fizičkom odrastanju, došlo je vrijeme duhovnog puberteta, gdje ‘djetinje’ tumačenje vjere i svijeta bilo izazvano raznoraznim idejama i prilikama. Kao i većina mladih, odgovore sam tražio u tadašnjim trendovima pop-kulture (filmovi, knjige, glazba, …). Premda sam se načelno držao kršćanskih principa, vjera više nije imala mjesto u mom intelektualnom traganju, već je doživljena kao kamen spoticanja jer sam je reducirao na skup pravila koje treba opsluživati… Kao i razmetni sin iz Evanđelja, potrošivši ‘očevo blago’ na mladenačkim profanostima, i dalje je ostao gorak okus praznine iza svih tih traženja. Jednom prilikom, potaknut poticajem moje mame, počeo sam moliti. Ni sam ne znam što je to točno bilo, ali znam da nikada u životu nisam imao takav dubok osjećaj ništenosti i ganuća pred Bogom! Taj trenutak me slomio i učinio da ponovno otkrijem svoju ‘staru ljubav’, ali sada novim očima. Od toga trenutka, počeo sam više voditi duhovni život: molitva, post, razmatranje Svetog pisma, euharistija, meditacija… Čineći ono što su mi godinama govorili moji stariji, otkrio sam tada mir iznad svakog mira i ispunjenje nad nutarnjim bezdanom. Ljepota svega toga jest što ta iskustva nisu nepoznanica biblijskoj misli, dakle, Sv. pismo je imalo snagu tisuće godina iskustva Božjih ugodnika koji su nama dostupni za pouku. Na  tragu toga, drago štivo mi je postalo i Katekizam Katoličke Crkve te životopisi i misli svetaca.“

Znanstvenik doc. Ševerdija promišljao je i o tome kako „brzo izračunati razlog vjerovanja“, zaključujući:

„Uzalud je vjera naša, ako Isus nije uskrsnuo… Možete biti dobar čovjek, ako ne vjerujete u Boga, slažem se, ali vjernik to gleda drukčije… Nemojte si dozvoliti da vjera bude sakramentalizacija.“

Zašto, evo odgovora. „Životno usmjerenje u matematiku, a poslije i znanstveni interes, imaju nemali utjecaj iz vjerničke formacije koje sam prolazio. Kako je G.  K. Chesterton rekao, pitanje istine je važno za čovjeka usporedivši to (matematički) s čovjekom koji  jedino pod pravim kutom uspravno stoji, dok pod ostalima pada. Mogao bih reći, da ljubav prema istini, prelila se iz čaše vjere u čašu prirodnih znanosti. U mom shvaćanju, ono funkcionira kao zakon spojenih posuda. Kako prirodna znanost može dati obola vjeri? Ilustracije radi poslužit ću se svojom strukom: u računarstvu postoje formalna promišljanja kakve sve probleme možemo riješiti na računalu. Takozvana sintagma P≠NP kaže da postoje problemi koji se mogu riješiti efikasno (nazovimo ih ‘laki’) i oni koji ne mogu (nazovimo ih ‘teški’) i za sada još to nije formalno dokazano. Pod tom sintagmom nastalo je područje aproksimativnog računanja ‘teških’ problema koje imaju vrijednost jedino ako uzmemo da vrijedi P≠NP. Nije li P≠NP u kršćanstvu upravo Kristovo uskrsnuće? Nisu li 3 stupa kršćanskog života koje čini Evanđelje, liturgija i karitativno djelovanje upravo na temeljima te kršćanske sintagme? Kako sv. Pavao kaže: Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi (1 Kor 15,19) i isto tako: Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša (1 Kor, 15,12). Prema tome, uskrsnuće Kristovo je kao Damoklov mač, s jedne strane govori o mudrosti koja diže mrtve iz grobova, a s druge strane, tko dokaže da uskrsnuća nije bilo taj poništava čitavo kršćanstvo. Usporedbe radi, tko god pokaže, da   P≠NP ne vrijedi, čitava jedna grana računarstva gubi smisao…

S obzirom da mi je bilo bitno razumjeti u koga (i kome) vjerujem, smatrao sam važnim staviti na intelektualnu tezulju vodeće duhovne učitelje Istoka i Zapada. Neosporno je to da svaki od njih ponaosob su imali genijalne ideje – no ono što Isusa Krista čini bitno drugačijima od ostalih jest ovo: ili je bio lud, te kao takav dao se svojevoljno u luđačku smrt, ili je istina to što je govorio te time njegova žrtva ima jednu impresivnu konotaciju. Čak štoviše, nije tvrdio da zna istinu, već se s njom poistovjetio! Promislimo malo o tome: u ovom kozmosu najkompleksnije biće (za sada koliko je poznato) jest čovjek. Isusov nauk u ‘Ja sam Put, Istina i Život’, u toj sintagmi upravo govori da Istinu možemo gledati u oči, u nju se zaljubiti (sv. Pavao), zaplakati kada vidimo da smo je povrijedili (sv. Petar), ohrabriti se kada u njoj vidimo milosrđe (dobri razbojnik). Prema tome, glas naše savjesti više nije samo provjera koliko smo zapovijedi održali ili obreda prisustvovali, već zaljubljena smjelost stajanja pred Sinom čovječjim u Duhu i Istini. Kod nas se kaže: ‘S kim si, takav si.’ S kime se družimo, takvi i postajemo. Druženje s Bogom učinit će nas da se podignemo iz naših ljudskih profanosti i gledamo u nebesa. Imati kršćansku želju učiniti ovaj svijet boljim, podrazumijeva imati noge čvrsto na zemlji, a srce uronjeno u nebesa. Tada ćemo prepoznati duh vremena i imati nebesku mudrost kako i što djelovati. Zato i Evanđelje veli: Tražite najprije kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, a sve ostalo bit će vam nadodano. (Mt 6,33)“.

Kao što fitness tijela održava naše zdravlje, tako nam je potreban fitness duha: molitva te intelektualno izgrađivanje shvaćanja vjere (teologija, filozofija i psihologija) kojima jačamo naše duhovne mišiće te služi kao svojevrsna higijena duha i razuma.

Ševerdija je zaključio: „Kao što fitness tijela održava naše zdravlje, tako nam je potreban fitness duha: molitva te intelektualno izgrađivanje shvaćanja vjere (teologija, filozofija i psihologija) kojima jačamo naše duhovne mišiće te služi kao svojevrsna higijena duha i razuma. Svjedoci smo ponajviše danas da u ovom vremenu mediji, osim informiranja imaju bitnu ulogu i formiranju naših stavova. Potreban je stoga određena budnost i intelektualna izgrađenost stavova o vjeri. U tome nam uvelike mogu pomoći štiva različitih gorostasa duhovne misli kao što su npr. G. K. Chesterton ili C.S Lewis, ali i mnogi drugi. Istaknuo bih da vjera bez mistike postane nerijetko ideologija, a mistika bez vjere magija! Stoga nam je za izgradnju vjere potrebno: kateheza, sakramentalni život te osobno (mistično) iskustvo, sve to protkano s intelektualnom dimenzijom da svima možemo dati  ‘razlog nade koja leži u nama’ (usp. 1 Pt 3,15).“

Lipanjske su srijede potaknule na pogled u vlastito življenje duhovnosti. Suvremeni čovjek manje živi od Boga, a više od materijalnog, zemaljskoga i bez duha Božjega u sebi. A upravo Duh Božji, složili su se župljani ove osječke župe, ima snagu oduprijeti se suvremenim sekularističkim napadima na Crkvu, obitelj i kršćanske vrijednosti pri čemu odgovornu zadaću ima pojedinac čiji život svjedoči istinitost Radosne vijesti.