Tijekom genocida u Ruandi 1994. godine, otac Marcel Uwineza bio je dječak koji je vidio ubojstvo oca, majke, dvojice braće i jedne sestre. Iz tog mora krvi rođen je njegov poziv koji ga je poveo do presudnog trenutka: ubojica njegove obitelji kleknuo je ispred njega. Ovu dojmljivu životnu ispovijest donosi Aleteia.

Poziv rođen u krvi i mržnji, priča o isusovcu o. Marcelu Uwinezi počinje ubojstvom njegove obitelji kada je imao samo 14 godina. Bila je 1994. i u Ruandi je u svega 3 mjeseca ubijeno oko milijun Tutsija. Iako se koristi izraz ‘građanski rat’, to samo maglovito prikazuje ono što su mnogi, poput Marcela, vidjeli vlastitim očima: članovi obitelji koji su se međusobno ubijali, susjedi koji su se pretvorili u krvnike, narod koji je ubio sama sebe, ‘intimni’ rat, kaže o. Marcel.

Međuetnička mržnja između Hutua i Tutsija, dviju skupina koje povezuje zajednička kršćanska vjera, bila je korijen sukoba, iako je ideja o rasnoj razlici između ovih dviju etničkih skupina nepoznata ruandskoj povijesti i predstavlja jedno od najkontroverznijih nasljeđa belgijske kolonijalne baštine.Iz tog mora krvi samo jedno iskustvo uspijeva otrgnuti posljednju riječ zlu: oproštenje.

Bez obitelji, bez nade

Sve što je nazivao domom nestalo je u 14. godini. Marcel Uwineza vidio je ubojstvo oca, majke, dvojice braće i sestre; ubili su ih ljudi koji su im do tada bili poznanici, s kojima se čak i igrao. Čak mu je i svećenik odbio pružiti utočište. U paklenim mjesecima genocida 1994., narod Ruande bio je slomljen toliko dubokom i snažnom mržnjom da je ostavio neizbrisive traume u preživjelima, kako žrtvama, tako i počiniteljima. To je krajnja okrutnost rata pri kojoj čak i navodni pobjednik krvari.
Ali uništenje ljudskog života nikad nije potpuno. Marcel je spašen od pokolja, zajedno s tri mlađa brata, jer ga je čovjek iz plemena Hutu, koji je trebao biti u redovima neprijatelja i krvnika, čuvao na sigurnom, skrivajući ga među košnicama koje je posjedovao. Unatoč tome, nešto se zauvijek prelomilo u umu i duši tog dječaka koji je danas isusovac.
„U meni je izbio užasan unutarnji rat. Kako nastaviti živjeti? Što će biti sa mnom? Tri godine nisam kročio u crkvu. Napustili su nas čak i oni koji su sebe nazivali ‘Božjim ljudima‘.”

Otac Marcel Uwineza / Foto: Facebook ‘Marcel Uwineza’

Malim koracima prema nemogućem koraku – oproštenju

To nije argument koji pobjeđuje smrtonosni otrov ubrizgan u srce bratoubilačkim nasiljem. Marcelov ujak koji je liječnik pratio ga je od unutarnje zbunjenosti i očaja u kojima se gušio. Pozvao ga je da se ponovno susretne s Božjim prijateljskim licem. Kad je ponovno počeo dolaziti u crkvu, Marcel je shvatio da jedino tu može čuti glas koji liječi i najdublje duševne rane. A lijek dolazi iz gotovo nadljudskog iskustva – pomirenja s vlastitom prošlošću… i s neprijateljem.
Nakon ove prve iskre uslijedili su i drugi događaji koji su ga vodili prema najnevjerojatnijem susretu od svih. Marcel se usredotočio na svoj poziv i odlučio pridružiti se isusovcima. Nakon novicijata, prije završetka studija u inozemstvu, vratio se u svoje selo moliti na grobu svoje obitelji. I tu se odjednom našao pred scenom koju je nemoguće zamisliti – jedan od ubojica njegove braće došao je do njega i pao na koljena.
Tijekom govora održanog u UN-u 2019. godine, otac Marcel Uwineza definirao je oprost koji je procvjetao iz tog susreta ovim riječima:
„Postoji nešto što je moćnije od nas. Ne može se izmjeriti u laboratoriju. Daje smisao našem životu, ali se ne može objasniti. Ta me moćna stvar pokrenula tog dana.”
Groblje, žrtva i ubojica: iz mjesta smrti i dviju smrtno ranjenih duša rodio se novi pogled na sve. Oprost nikad nije stvar jedne osobe i čak, ako se pažljivije pogleda, nije niti izbor. Možda se može reći da je to odgovor.

Svi smo ranjivi, zbog toga nam je potreban oprost

„U tom sam trenutku shvatio koliko smo obojica bili ranjeni. On je na sebi imao rane počinjenog zločina, a ja mržnju zbog pretrpljenog. I otvorila mi se mogućnost da gledam naprijed. Prije nego što sam mu rekao da sam mu oprostio, pred sobom sam vidio samo čudovište, ali kad sam prepoznao njegovu ranjivost i iskrenost njegove molbe za oproštenjem, taj je čovjek ponovno postao osoba. Da nisam oprostio, ostale bi mi šake pune kamenja. I ne bismo bili ovdje da razgovaramo o tome. Opraštanje je izazov pretvorilo u priliku. Moje se iskušenje pretvorio u svjedočenje. Svaki put kad razmišljam o tom trenutku, sjetim se one energije veće od mene u koju sam se osjećao uhvaćenim. A ja tu energiju zovem Bog.”

Od tog trenutka više nismo suočeni s ratnom pričom u nekoj dalekoj zemlji. Umjesto toga, mi smo u središtu svog života. Od iskušenja do svjedočenja, kakva prekrasna sinteza: iskušenje nas poziva na čin slobode, u svakoj muci prati nas Božja energija – ruka – koja nas preklinje da podsjetimo čitav svijet da ugriz mržnje koji guši može biti pobijeđen zagrljajem.

Otac Marcel Uwineza / Foto: Facebook ‘Marcel Uwineza’

Teologija rana

Priča o o. Marcelu pretočena je i u akademsku studiju; diplomirao je na Bostonskom koledžu s tezom o teologiji rana. Njegov doprinos nije isključivo intelektualni. Smisao njegovih studija je imati otvoren prostor za razmišljanje o pomirenju.
Zapravo, opraštanje nije samo intimna kategorija ili kakav osobni trenutak. Naprotiv, možemo se usuditi pretvoriti ga u kamen temeljac ljudske zajednice. Svakodnevno vidimo da kultura uništenja napreduje, čovjek se pokazuje sve krhkijim upravo zato što nije u stanju prosuđivati prošlost na mirotvoran način. Znamo vrlo dobro mahati sjekirom krivnje zbog čega smo osakaćeni i iskrvareni.
Treba li se sjećati da je ono što imamo iza sebe samo masa pretrpljenog zla i pogrešaka za koje smo krivi? Ako je praštanje stup našeg horizonta, čak i sjećanje postaje saveznikom našeg sadašnjeg putovanja. To je tema na kojoj o. Marcel radi i nastavit će davati svoj dragocjeni doprinos: Sjećanje nam pomaže imati na umu da svi padamo i trebamo oproštenje. Odbacivanje sjećanja na ono što smo učinili ili na ono što su nam drugi učinili u osnovi je isto što i odbacivanje našeg istinskog identiteta. Napokon, sjećanje na patnju vodi solidarnosti.