"Za svaki pojedini habit potrebno je oko tjedan dana rada, a nekada i manje. Čini se puno, ali nije čovjeku teško raditi ono što voli, a ja doista volim ovo zvanje. Sretan sam kada vidim zadovoljne postulante nakon što ugledaju habit kojeg će prvi puta odjenuti", poručio je fra Zdravko Jakobović, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.
Već više od dva desetljeća fra Zdravko Jakobović svakodnevno s puno ljubavi izrađuje habite za braću franjevce Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. S fra Zdravkom i njegovom službom upoznaje nas njegov subrat fra Siniša Pucića za mrežnu stranicu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.
Svakako ovaj marljivi i samozatajni brat zaslužuje da ukratko predstavimo njegov rad, koji je u veljači već davne 1994. prvi puta samostalno skrojio habite za tadašnju generaciju novaka.
“Kada sam i sam bio novak 1989./90., tadašnji provincijalni ministar fra Rajko Gelemanović pitao me što bih volio raditi kao fratar. Već tada sam sebe zamišljao kao krojača, što je onda bilo jako potrebno za provincijske potrebe, a tako je i danas. Tadašnji krojač fra Ante Žuljević primio me ovdje nakon završene godine novicijata i tako je sve počelo s prvim poukama“, ističe svima dragi brat Zdravko.
Ne voli se hvaliti s brojem dosad izrađenih habita, ali s obzirom na to da od početka svoga rada čuva bilježnicu s narudžbama, okvirno smo izračunali da se ta brojka kreće negdje oko čak 800 skrojenih redovničkih odjela, najviše za novake, bogoslove sa svečanim zavjetima te stariju braću jubilarce.
“Ove godine (2018.) imam oko 40 narudžbi, a tako je u prosjeku bilo svake godine dosad. Za svaki pojedini habit potrebno je oko tjedan dana rada, a nekada i manje. Čini se puno, ali nije čovjeku teško raditi ono što voli, a ja doista volim ovo zvanje. Sretan sam kada vidim zadovoljne postulante nakon što ugledaju habit kojeg će prvi puta odjenuti. Nitko mi dosad nije prigovorio da je od mene dobio nešto poderano“, priča fra Zdravko i otkriva tajne krojačke vještine kako svakom mladom postulantu ostavlja deset centimetara duži habit, jer pretpostavlja da će u narednih nekoliko godina svaki od njih dobiti na kilaži.
Najpotrebnije je puno dobre volje i kreativne vještine!
Osim što kroji redovnička odjela kako za buduće novake tako i za stariju braću, koja kod njega naručuju nove ili popravljaju postojeće habite, fra Zdravko s puno strpljenja prenosi dugogodišnje stečeno krojačko znanje na redovnike koji žele naučiti ovaj zanat i nakon ustrajnog i napornog rada nastaviti samostalno izrađivati habite za potrebe svojih provincija.
Tako smo s njim u poslu zatekli njegove naučnike fra Josipa Adrića iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene i dominikanca fr. Antu Kazotija, koji su dolazili kod fra Zdravka i, zahvaljujući pouci i primjeru njihovog mentora, svakim danom sve više napreduju u stečenom znanju.
“Još kao postulant sam se zanimao za krojačko zvanje i htio postati brat redovnik. Dobio sam za to podršku od oca provincijala i od ožujka sam ovdje gdje korisno ispunjavam darovano mi vrijeme u samostanu. Moram naglasiti da prije dolaska ovdje nikada nisam sjeo za šivaću mašinu i da su mi se na početku od treme ruke tresle kada sam morao prerezati platno. U ova dva mjeseca sašio sam svoj prvi habit, a najvažnije mi je steći vrijedno iskustvo kako bih mogao nastaviti sam dalje”, kaže nasmijani brat Josip.
Nadam se da će netko od mlađe braće krenuti ovim stopama!
Isti cilj ima i dominikanski brat Ante, koji je na početku redovničkog života pokazao zanimanje za krojenje i nakon savladavanja krojačke abecede putem tečaja u privatnom obrtu Ruže vez, sada od fra Zdravka uči sve ono dalje potrebno kako bi postao dobar krojač. Trenutno šiva habite koje će obući dominikanski novaci u Dubrovniku.
“Dosad su nam sestre dominikanke šivale habite, ali kako više nisu mogle, netko je morao nastaviti tamo gdje su one stale pa sam se prijavio, uvidjevši koliko nam je to potrebno. Zadovoljan sam dosad pokazanim, a i trinaest izrađenih habita smatram osobnim uspjehom. Dominikanski habiti su zahtjevniji za izradu od franjevačkih jer u naše ide više materijala, a i svaki šav treba četiri puta proći, što traži više vremena s obzirom i na to da se većina toga ručno radi”, poručuje fr. Ante.
Na kraju, a možda ono i najvažnije, fra Zdravko ne krije svoju najveću želju: uskoro doživjeti da netko od mlađe braće u Provinciji krene njegovim stopama i pridruži mu se u krojačnici, za što je najpotrebnije puno dobre volje i kreativne vještine.