Rođen na Krku 25. lipnja 1955., don Ivica je Red prezbiterata primio 20. travnja 1981. u Vrbniku. Njegovo misijsko djelovanje, kako smo vidjeli, ima dvije etape.

Naime, on je 2001. iz Zambije otišao na odmor s namjerom da se vrati, ali zbog osobnih, obiteljskih i nekih drugih okolnosti to se nije dogodilo, nego je ostao u Hrvatskoj. „Kroz sve ovo vrijeme sam osjećao da je misionarsko razdoblje moga života ostalo nedovršeno i nedorečeno, i želio sam se vratiti natrag da na neki način zaokružim moje misionarsko razdoblje života. Hvala Bogu to mi se ostvarilo“, otkrio je don Ivica, javlja Nedjelja.ba.

…ipak Zambija (i drugi put)

Saznali smo i kako je prvi put završio u Zambiji zapravo igrom slučaja – njegova prvotna želja bila je Indija jer se u mladosti dopisivao s p. Antom Gabrićem, ali kad je planirao ići u misije, ondje Indija nije primala strane misionare pa je tako posredstvom irskih kapucina dospio u Zambiju. „Zavolio sam ovu zemlju i ovo područje kao što bih vjerojatno zavolio i neko drugo misijsko područje. Proveo sam u svojem prvom mandatu, recimo to tako, u Zambiji 15 godina. Došao sam u Biskupiju Livingstone, a završio u Biskupiji Mongu, ne zato što sam se selio iz biskupije u biskupiju, nego jer je u vrijeme mojeg tadašnjeg boravka u Zambiji Biskupija Livingstone bila podijeljena na dvije biskupije, a ja sam se tada nalazio u Mongu, u župi Gospe Lourdske koja je nastankom nove biskupije postala katedralna župa. Bilo je to 1997. Od tada postoji Biskupija Mongu kao najmlađa biskupija u Zambiji“, približio je misionar prilike u toj zemlji.

Kako je kazao, kada je ponovno ondje došao 2020., nije znao što ga ondje čeka i nije znao gdje će završiti. „No, dolaskom u Mongu osjetio sam da to mjesto nije za mene. To je danas grad, središte provincije, centar, tu je središte biskupije, tu su uredi, administracija i tako redom. Od biskupa sam dobio razne prijedloge i ponude i odmah mi je postalo jasno da je TBZ (Tobacco Board of Zambia) područje za mene, i kako je osnivanje nove župe u ovom rubnom području biskupije ono što bih htio i želio, tako sam se odlučio doći ovamo. Vjerujem da će ovo, ako mi Bog da snage i zdravlja, biti ono što mi je još nedostajalo u mojem misionarskom životu“, posvjedočio je don Ivica koji je, kako kaže, u svojem životu uvijek nastojao slušati i slijediti Božje poticaje.

„Moram priznati da su oni ponekad zvučali jako izazovno, ponekad čudno i iznenađujuće, ali sam ih nastojao uvijek slijediti. Možda je u tome razlog što je u mojem životu bilo toliko promjena i različitih službi, ali sam u svima osjećao da je to ono što Bog od mene u tom vremenu i prostoru želi. I nastojao sam u svakoj od njih dati koliko god sam znao i mogao. Ako mi Bog dadne dovoljno snage i zdravlja da kroz sljedećih nekoliko godina izgradim i otvorim ovdje novu župu, imam osjećaj da ću se osjećati ispunjeno. Ako se to ostvari, bit će to prva župa osnovana u ovoj biskupiji od biskupovanja sadašnjeg biskupa mons. Evansa Chinyama Chinyembe koji je za biskupa zaređen 2011.“, podijelio je svoja nadanja misionar Kordić.

Osnovati župu

Iako nije u samom Mongu, ostao je u istoimenoj biskupiji – koja je najsiromašnija i dijeceza u zemlji – samo na njezinu drugom kraju, točnije u području Nkeyema.

U vrijeme osnivanja – dakle 1997., brojila je devet župa i imala je svega dva dijecezanska svećenika. Nakon njezina osnutka, osnovane su još četiri župe – a od njih zadnja 2007. Tako da Biskupija Mongu danas ima 13 župa. Prvi njezin biskup bio je Amerikanac koji je preminuo prije 13 godina. Naslijedio ga je domaći svećenik, te od tada nije osnovana niti jedna nova župa jer biskupija jednostavno nema sredstava za to.

„Biskupijski svećenici vode sedam od ovih 13 župa, a njih danas ima 24 u Biskupiji Mongu. Dakle zvanja ima, svećenika ima, ali nemaju mogućnosti djelovati u više župa jer nemaju gdje stanovati. Zato sam se odlučio, u dogovoru s mjesnim biskupom, boraviti u ovom području Nkeyema, ovdje izgraditi župnu kuću i omogućiti domaćim svećenicima doći ovamo i voditi župu“, naznačio je misionar Kordić.

Projekti koje treba podržati

Opisujući aktualno područje njegova djelovanja, kazao je kako ono broji više od 50 000 stanovnika, a u njemu nema još niti jedne župe, nego je dijelom velike župe Kaoma koja je podijeljena u sedam područja. Samo mjesto gdje se gradi nova župna kuća udaljeno je od Kaome 70-ak km. Svako od tih župnih područja moglo bi zapravo biti zasebna župa. Otkrio je i kako će nova župa biti posvećena Sv. Petru, a obuhvaćat će čak dva područja postojeće župe Kaoma.

„U ova dva područja već postoji 25 malih centara ili postaja koje se redovito posjećuje. S osnivanjem nove župe na ovom području i broj centara će se povećati.

Plan je da se do rujna izgradi župna kuća i da se do tada osnuje ovdje nova župa. Župna kuća se gradi prilozima dobročinitelja iz zemlje i inozemstva, koji potječu uglavnom s područja Krčke biskupije“, kazao nam je misionar Ivica.

Na kraju je nagovijestio kako planira u drugom području, koje je udaljeno od ovoga gdje sada jest oko 35 km, izgraditi još jednu župnu kuću i tako omogućiti otvaranje još jedne župe na tom području.

„Ova dva projekta bit će velika i značajna promjena u ovoj biskupiji, a pogotovo u ovom području. Time će se omogućiti domaćim svećenicima da žive i djeluju među svojim ljudima. Za ovaj drugi projekt polako prikupljam priloge dobročinitelja, pa ako ste i vi u mogućnosti pridonijeti izgradnji ovog projekta svojim prilozima, bit ću vam jako zahvalan“, zamolio je i naše čitatelje misionar Kordić za kojega se nadamo kako će uz Božju providnost i priloge prijatelja misija uspjeti u svojim naumima na dobrobit ljudi kojima je poslan u Zambiji.

Zašto su Afrikanci tako radosni, unatoč siromaštvu?

Don Ivica je progovorio i o mentalitetu afričkog čovjeka – u ovomu slučaju posebno zambijskog koji se razlikuje od našeg. Ono što zaista možemo naučiti od Afrikanaca jest radost. Da, učiti radost.

„Ako su i u drugim krajevima Afrike ljudi ovoliko veseli kao ovdje, onda su stvarno Afrikanci jedni od najradosnijih ljudi na svijetu. Da djeca idu putem i plešu nije ništa neobično; da mi kuharica kuha ručak i pjeva – to je normalno; da žene čiste crkvu i pjevaju uobičajeno je; da se toliko pažnje posvećuje pjevanju, iako je riječ o ljudima koji su glazbeno prirodno jako talentirani – i to je normalno. Pjevanje je jako važno i značajno u životu ovoga naroda pa je tako i značajno i u crkvenom životu.

Ako govorimo o siromaštvu ovih ljudi, onda je to život u siromaštvu s našeg stajališta. Život koji oni žive za njih je normalan, a standard njihova života je jako nizak, s našeg gledišta, i sigurno kako je svako poboljšanje, pa i najneznatnije, za njih velika stvar i donosi im radost.

Međutim, radost življenja ovoga naroda ne ovisi o njihovu standardu. To je jednostavno dio njihove naravi, nešto što oni imaju u sebi, s čime se rađaju i žive, a da toga možda i nisu svjesni. Bezbrižnost, a ja to zovem vjera u Božju providnost, kod njih je jaka i u promatranju ovih ljudi vidi se da se Bog brine za svoju djecu.

Ta njegova djeca su toliko velikodušna da su me odmah pitali što jedem kako bi oni meni mogli kupiti i donijeti hranu koju ja jedem. Vjernici redovito, svake nedjelje, prikupljaju priloge za potrebe svećenika, za troškove njegova prijevoza i, vjerovali ili ne, za njegov džeparac. Tako mi prilazi žena koja je inače blagajnica u ovoj crkvi, daje mi prikupljene priloge i govori: ‘Ovo Vam je da možete kupiti bon za mobilni telefon kako biste mogli razgovarati sa svojima.’ Oni stvarno osjećaju radost kada mogu nešto dati i iz svojega siromaštva, i ta darežljivost ih čini velikima i bogatima“, posvjedočio je krčki misionar o ljudima koji znaju dijeliti od svojega „malo“.