Čudesno rođenje Ivana Krstitelja

U Bibliji imamo izvještaje o čudesnim okolnostima koje su pratile rođenja velikih ličnosti poput Izaka, Mojsija, Samsona, Samuela i Isusa. To je biblijski način pripovijedanja kojim nam se želi reći da Bog priprema nešto veliko. Ivan Krstitelj je rođen u zaista neobičnim okolnostima. Najprije anđeo naviješta njegovu ocu da će mu se u starosti roditi sin. Zbog svoje nevjere Zaharija ostaje nijem sve do dana Ivanova obrezanja (usp. Lk 1,5–23). Kada Marija dolazi u posjet Ivanovoj majci Elizabeti, Ivan već u utrobi prepoznaje da je pred njim Jaganjac Božji (usp. Lk 1,41).
Danas smo slušali izvještaj o rođenju Ivana Krstitelja i trenutku kada je njegovu ocu vraćen dar govora. Zbog tih događaja „strah obuze sve njihove susjede“ (Lk 1,65). U Bibliji je strah tipična reakcija na susret s božanskim. Nije tu riječ o bojazni zbog opasnosti, nego o osjećaju malenosti pred otajstvom koje se odvija pred našim očima. Svi su stanovnici toga kraja znali da Bog s Ivanom ima velike planove i sa zanimanjem su promatrali njegovo odrastanje pitajući se: „Što li će biti od ovoga djeteta?“ (Lk 1,66).

Ivan Krstitelj megazvijezda

Možemo reći da se Ivan Krstitelj od rođenja nalazio pod svjetlima reflektora. Njegovi su poznanici imali velika očekivanja od njega, koja je on i ispunio. Odmalena je boravio u pustinji, a kada je započeo svoje javno djelovanje, odmah je postao megazvijezda. Ljudi su dolazili iz cijele zemlje kako bi čuli njegove riječi, krstili se i promijenili svoj život. Prema nekim povijesnim izvorima, Ivan Krstitelj je za života imao više učenika od Isusa. Nakon Kristove smrti bilo je puno ljudi koji su čuli za Ivana, ali za Isusa iz Nazareta nisu. Stoga ne čudi da su se mnogi pitali nije li možda Ivan taj Krist kojega su proroci najavljivali (usp. Lk 3,15).

Ovdje dolazimo do najveće odlike ovoga sveca kojega danas slavimo, onoga u čemu bi nam sv. Ivan Krstitelj trebao biti primjer: u svemu svojem djelovanju – vatrenom propovijedanju, beskompromisnom naviještanju Božje istine i ustrajnosti u vjeri do mučeničke smrti – Ivan ostaje nevjerojatno ponizan. Vjerujem da svatko od nas poznaje nekoga tko se, nakon što je dobio neki oblik svjetovne slave ili moći, u potpunosti izobličio. Stari zavjet svjedoči da su se i mnogi Božji odabranici, od kojih su neki bili uistinu veliki ljudi, na vrhuncu slave i moći polakomili i odlučili svoj život dalje krojiti bez Boga i njegova Zakona: Samson, Šaul, David, Salomon i skoro svi židovski kraljevi poslije njega. Ovdje ne govorimo o nekim odmetnicima, nego o uistinu velikim ličnostima naše vjere koje je pod teretom slave obuzela oholost.

Ivan Krstitelj je bio na vrhuncu slave, neki su ga htjeli proglasiti Mesijom i izabrati za kralja, a na njegovu su riječ tisuće ljudi bile spremne uzeti oružje i krenuti u boj. No poslušajmo što Krstitelj svima njima govori: „Nisam ja onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.“ (Dj 13,25). Da bismo mogli shvatiti svu poniznost koja se nalazi u ovim riječima, moramo razumjeti značenje ove usporedbe. U prvom stoljeću nisu postojale udobne cipele ni uređene ceste kao danas. Stoga je obuća stalno bila prašnjava, blatnjava i znojna, a skidanje sandala drugoj osobi bilo je nešto vrlo neugodno i ponižavajuće za onoga tko to radi. Ivan, dakle, na vrhuncu svoje slave ovim riječima poručuje da je on ništa u usporedbi s Mesijom.

Kraj slave

Osim što priznaje da postoji netko mnogo veći od njega, on zna i da Isusov dolazak označava početak njegova kraja: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ (Iv 3,30). Koji to čovjek, kada vidi nekoga tko je bolji i uspješniji od njega, iskreno može reći: „Radujem se što ćeš me zasjeniti“? Nitko, osim Ivana Krstitelja. Zato je on najveći „među rođenima od žene” (Lk 7,28).

Današnji datum, 24. lipnja, nije slučajno odabran za ovu svetkovinu. S današnjim datumom dani postaju sve kraći. Ivan je bio poput sunca na nebu, koje je trenutno glavna tema naših razgovora i informativnih emisija. Nakon Isusova dolaska njegova se slava počinje smanjivati, kao što i dani nakon 24. lipnja postaju kraći. Božić slavimo u doba kada je noć najduža jer želimo istaknuti da je Isus došao u najveću ljudsku tamu, a Ivanje slavimo kada je dan najduži jer Crkva želi naglasiti Ivanovu poniznost i njegovu vjernost Bogu i vlastitom poslanju, pa i na vrhuncu slave i moći, kada je đavlu najlakše ubaciti sjeme oholosti u ljudsko srce.

Zaključak

Jedna je od znamenitosti Lijepe Naše i Tvrdalj, poznati ljetnikovac pjesnika Petra Hektorovića u Starom Gradu na otoku Hvaru. Ovu je zgradu pjesnik osobno projektirao i osmislio, a u zidove je ugradio razne natpise na latinskom jeziku koji su ga trebali svakodnevno podsjećati na uzvišene misli. Jedna je od specifičnosti toga ljetnikovca izgradnja toaleta, što je bilo nešto vrlo rijetko i neobično za to povijesno razdoblje. Iznad ulaza u taj primitivni toalet veliki je pjesnik i mislilac dao staviti sljedeći natpis: „Si te nosti, cur superbis“, što prevedeno s latinskog znači: „Ako sebe poznaješ, zašto se oholiš?“ Očito je imao dobar smisao za humor, ali i veliku mudrost, jer je smatrao važnim samoga sebe svaki dan upozoravati na zlo oholosti. Vjerojatno bismo i mi, da imamo jedan takav podsjetnik svakodnevno pred svojim očima, bili barem malo ponizniji ljudi i bolji kršćani. Pred našim se očima nalazi lik Ivana Krstitelja. Neka nas on uvijek podsjeća da nismo mi središte našega života, nego Isus Krist.