‘Ako damo Bogu, ne manjka ni siromasima’ – ističe don Ivan Jordan, novi župnik župe sv. Ante u Los Angelesu. U Ameriku je otišao iz župe sv. Stošije u Biogradu na Moru u kojoj su, nakon potresa na Banovini, privremeno utočište pronašle stradale obitelji, a župa je kroz akciju materijalne pomoći pokazala svoje veliko srce. „Odmah nakon potresa počeli su stizati upiti od župljana što se može napraviti preko župnoga Caritasa pa smo se uključili s gradskom Crvenim križom u Biogradu u skupljanje materijalne pomoći. U svega sedam-osam dana prikupili smo oko 25000 kuna zahvaljujući pobožnom narodu koji svoj vjeru želi živjeti na autentičan i praktičan način. Istovremeno su počele stizati i želje ljudi koji imaju apartmane da prime unesrećene obitelji dok se ne okuće u svome području. Tako je više od 30 obitelji primilo ljude stradale u potresu. Neki od njih, kada su stigli, bili su po montažnim kućama u kampu ‘Crvena luka’ kraj Biograda pa je župa nabavila grijalice za te prostore. Imali smo i ideju da bismo pripomogli obnovu jedne crkvice kraj Siska. To se, međutim, nije tako lako ostvarilo pa smo prikupljeni novac na tu nakanu predali Caritasu”.

Uz pružanje krova nad glavom stradalima u potresu bila je potrebna i duhovna pomoć. „Bilo je dosta vjernika koji su dolazili na mise, tražili su i duhovnu pomoć, a čak sam imao i blagoslov jedne obitelji u župnoj kući. Došli su me tražiti božićni blagoslov obitelji. Kako više nemaju svoje kuće, blagoslovio sam ih i župnoj kući. Vjerujem da je njima veći problem bilo to što su morali otići sa svojih ognjišta, nego što su im ognjišta bila porušena u potresu. Sami sebi nisu dopuštali da se predaju nekom malodušju, nego su bili snažni.”

„Isusu me doveo moj did”

Don Ivan ističe da u njegovoj rodnoj župi Ljubač od pamtivijeka nije bilo mlade mise, a da je on sam od djetinjstva bio predisponiran da bude svećenik. „Zadnji svećenik koji je bio rodom Ljupčanac je pokojni don Nikica Dušević. On je kao bogoslov pobjegao u Italiju, pa zatim u Australiju. Za svećenika Zadarske nadbiskupije bio je zaređen 1964. godine u Adelaidu, gdje je pred Hrvatima imao svoju mladu misu. Moja mlada misa bila je prva mlada misa u Ljupču. Na mojoj mladoj misi stajala su dva kaleža – don Nikicin i moj, a oba je poklonila ista osoba don Nikicina nevista – Lucija Dušević. Onda sam na misi rekao da ne čekamo dugo do trećega kaleža.”

Ivan, najmlađe dijete u obitelji, s bratom i sestrom.

Don Ivan za susret s Kristom zahvaljuje svome didu. „Isusu me doveo moj pokojni did Grgo, koji bi uzeo nas dicu iz kuće za ruku i poveo u crkvu. On bi sio na svoje misto u prvome banku (klupi), a mi bi dica sidili na škalama od oltara. Među prvim uspomenama mi je bratova prva pričest koja je bila 1996. i tada sam sidija na škali od otara i gleda kako ga pokojni župnik don Ante Erstić pričešćuje. To mi je bila fascinantna stvar. Sjećam se da se tada pjevalo ‘O ljubavi tvojoj Gospodine, pjevat ću dovijeka’. Nekoliko godina iza toga kada sam imao pet-šest godina moj brat Marin mi je rekao da je ostala još jedna haljinica za ministrante i da se obuče, a župnik je pozvao da djeca dolaze na listopadske pobožnosti. Imao sam jednu potrganu biciklu na kojoj sam kroz listopad dolazio. Kada su završile listopadske pobožnosti župnik mi je rekao da ne odustanem i da dolazim svaki dan, da ima tko ministrirati. Nalazio bi mi kratka čitanja pa sam počeo čitati možda u prvom-drugom razredu osnovne škole”.

Proslava primanja sakramenta prve pričesti i potvrde.

Kroz to vrijeme zvanje je raslo. „Moje zvanje se jednostavno razvijalo u tom katehetskom obiteljskom okruženju i u liturgijskom okruženju župne crkve u Ljupču i župnika koji je volio liturgiju. Tako je i mene to poticalo svaki dan iznova. U sjećanju mi je i kada je moj brat kao dječarac napravio neki problem u selu i sada je jedna baba rekla za njega da je pravi vragonja i da ‘uvik divlja nešto, a njegov brat Ivan je dobar i on će bit’ pop’. Tada sam imao dvi-tri godine. Uvijek sam bio predisponiran da budem svećenik. Načelno, moj did je uvik govorio: ‘Da san i zubara, da san i doktora, da san arhitekta i ovo i ono, pa mogu dati i jednoga popa, pa ti budi pop’. Did je bio oduševljen kada su me ćaća i mater vodili u sjemenište”.

Ljubav prema liturgiji – vrhuncu kršćanstva

Don Ivanova ljubav prema liturgiji, nastala u rodnoj župi, rasla je u sjemeništu. „I u sjemeništu Zmajević sve sam više ulazio u liturgiju. To se potenciralo od naših odgojitelja tako da je nama sjemeništarcima dana jedna liturgijska duhovnost. U liturgiji gledam stvarnost u kojoj Crkva postaje jedno. Ako želim biti član Crkve trebam biti slavitelj. Gledam liturgiju kako vrhunac našega kršćanstva. Imam osjećaj da smo danas malo popustili u toj krasoti Božjega doma. To me i potiče da nešto pokušamo malo bolje urediti. Nedavno sam pročitao misao sv. Franje da siromaštvo prestaje na stepenicama oltara, a imam osjećaj da Isus Krist nije nikada više prisutniji na kugli zemaljskoj koliko u euharistiji. Njemu apsolutno najbolje trebamo dati. Potaknut svojim iskustvom u zadnje vrijeme kako sam bio župnik dviju manjih župa, pa zatim malo veće, mogu reći da ako damo Bogu ne manjka ni siromasima.”

Duhovne vježbe sjemeništaraca, Karin 2010.

Sjemeništarac Ivan u predstavi o bl. kardinalu Alojziju Stepincu.

Djelujući dvije godine kao župnik u župama Presvetog Trojstva na otoku Vrgadi i sv. Ante Padovanskog u Dragama, te zatim godinu dana kao župni upravitelj sv. Stošije u Biogradu na Moru, don Ivan je ostavio trag kroz materijalni i duhovni rad. „Sveti Pavao kaže kako je Isus Krist ‘kairos’ odnosno milosni trenutak. Imam osjećaj da je taj ‘kairos’ proletio pored mene kada sam došao u Drage, i da se sve bilo poklopilo oko uređenja crkve. Poklopili su se ljudi koji su imali volje da naprave nešto bolje za sebe, došla je moja ideja da damo Gospodinu malo više na čast Bogu i sv. Anti kome je župa posvećena, i započeli smo s uređenjem oltarnog prostora. Tu sam župu posjetio i kao sjemeništarac kada je naš nadbiskup Želimir Puljić dolazio u Zadarsku nadbiskupiju. Tada je to bila prva župa koju je on posjetio. I tada sam kao sjemeništarac gledao oltar i razmišljao što bi se tu dalo urediti. Božja milost je htjela da me nadbiskup pošalje u Drage i sve je bilo završeno 7. lipnja 2019. kada je župa Drage slavila 40 godina svoga postojanja. Pomagao nam je dobrovoljno jedan biskup iz Italije, naši iseljenici ali i župljani tako da smo uspjeli nabaviti oltar i dva nova zvona za župnu crkvu. A, Božja milost je htjela da svetište sv. Ante u Padovi pokloni jedan komadić moći koje su postavljene u moćnik u obliku ruke u oltarnu menzu”.

Don Ivan u Dragama kao sjemeništarac i kasnije na prvoj župničkoj službi.

Uz uređenje crkve don Ivan je nastojao urediti i okoliš kako u Dragama tako i u Biogradu. „Shvatio sam da će vjernici podržati ono što se ulaže u crkveni prostor, što će biti od koristi. U Drage i u Biograd došao sam i otišao s Ford Fiestom. Poanta je da se Bog proslavi”.

Dragari u svetištu sv. Ante u Padovi dobili na dar relikviju sv. Ante za svoju župu.

Navještaj besplatnosti Božje ljubavi

U duhovnom smislu don Ivana kao pastira krasi nastojanje da ljudima navijesti besplatnost Božje ljubavi. „Sv. Benedikt, osnivač Benediktinskog reda, poticao je svoje duhovne sinove na jednu stvarnost koju je on nazvao ‘conversio morum’ – što bi doslovno prevedeno značilo obraćenje puteva, a zapravo je obraćenje života. U kontekstu obraćenja života vidim kako me je Gospodin, pa i stranputicama, redovno kroz život vodio da uočim ono što je bitno i što je zapravo srž samoga kršćanstva”.

Don Ivan je podijelio svoje iskustvo susreta s Bogom na egzistencijalan način. „Bilo je to jedne srijede ujutro u splitskoj bogosloviji. Još onako poslan slušao sam nagovor duhovnika don Edvarda Punde, koji mi je spasio život u tome trenutku. Rekao je da moramo biti svjesni da nas Bog ljubi onakvima kakvi jesmo, i da u jednom trenutku postanemo i najveći grešnici On će prema nama gajiti i iskazivati ljubav. Do tada je sve u mome životu bilo usmjereno na jedno zarađivanje Božje ljubavi, u smislu da moram ispuniti to i to… Uvijek sam bio nekako maničan i u tome sam susreo ono što je S. Freud rekao da je religija izvor svih psihoza. Međutim, kršćanstvo je suprotno od toga. Ono nudi mogućnost da čovjek bude u potpunosti slobodan od svega. Kršćanstvo ima svoj smisao i svrhu tek kada čovjek uoči besplatnost Božje ljubavi. Boga koji ljubi, koji poznaje naše križeve i padove. I, onda u trenutku kada se prihvatimo kao osobe koje nose svoje križeve i padaju pod njima moći ćemo prihvatiti mogućnost da će nam Bog pomoći. Bog je taj koji daje snage. Trenutak postizanja moje svetosti, odnosno vrhunca kršćanskog poziva u svijetu svetosti će početi onda kada sebi kažem da ne mogu sam, da će to Bog riješiti. Prvi korak jednom zrelom, pravom kršćanstvu koje nosi vrlinu hrabrosti i snage je prihvatiti svoju nemoć. U tome se nalazi novost kršćanstva koja se očituje u ljubljenju križa.”

Vrgada – procesija s Presvetim.

Ovaj mladi svećenik otkriva i koji mu je redak u evanđelju promijenio život. „To je ono kada Isus kaže da je kraljevstvo nebesko blizu i siloviti ga grabe. Znači, neće ga ugrabiti mlaka osoba, ispunjena malodušjem, koja prigovara na nebitne stvari na ovome svijetu, nego će ga ugrabiti osoba koja je sretna i ponosna zbog svoga života takvoga kakav jeste, prihvaća ga i gura naprijed. Moramo pronaći Božju volju za svoj život i na taj način ćemo mijenjati svoju grešnost. U tome se nalazi i jedna moja kriza u ovo vrijeme pandemije koronavirusa – jako smo površni u svemu i najčešće nismo autentični svjedoci i proroci. Poanta je da Bog dotakne nečije srce, a to znači da srce treba biti otvoreno i u tome se nalazi prvi moment obraćenja. Kada isforsiramo Boga da nam osvijetli gdje griješimo i gubimo sami sebe, mogu se događati nevjerojatne milosti. Problem kršćanina u 21. stoljeću je problem s kojim se i sam suočavam – taj strah što će netko reći. Jedan težak grijeh kojega sam radim, a radimo ga svi više manje, to je grijeh ljudskoga obzira. Podržavam nečiju oholost, strah me je nekome reći što je pogrešno, čime se gubi život, a Isus poziva na život. Ali eto strah nas je ljudskoga obzira.

Biograd na Moru – Početak devetnice sv. Josipu.

„Na nama navjestiteljima je da budemo radosni i da tu radost navješćujemo”

Od pisaca čija djela posebno rado čita don Ivan izdvaja Tolkiena i Chestertona, a oduševljava ga i prorok Ezekiel. „Isus Krist je taj koji će donijeti pobjedu. To je spasonosna misao da imam priliku biti u vojsci Isusa Krista. Fascinira me i prorok Ezekiel koji hoda po dolini suhih kostiju. Situacija nije ništa bolja ni danas u odnosu na prorokovo vrijeme. Mi se nalazimo u jednoj dolini suhih kostiju gdje ljudi više ne znaju da trebaju biti ponosni jer su otkupljeni i slobodni, imaju nevjerojatnih milosti u svome životu, a unatoč tome oni su snuždeni. Isterorizirani su poremećenim stvarnostima u ovome svijetu i gube volju za životom. Na nama navjestiteljima je da budemo radosni i da tu radost navješćujemo. U ovom svijetu se isplati boriti za dobro. U ovome svijetu imamo milost da možemo živjeti kraljevstvo nebesko, a to se ostvaruje u plodovima Duha Svetoga. Ustrajmo biti na pobjedničkoj strani Isusa Krista. A, zašto volim Tolkienova ‘Gospodara prstenova’? Pitali su autora zašto je to napisao. On se prisjetio Prvog svjetskog rata i rovova, i on je u rovu bio s jednim vojnikom kojega je ubio zalutali metak. Tada se je zamislio koliko je takvih ljudi umrlo kroz povijest za neki cilj. Dali su sve od sebe i mijenjali su svijet. Zato je Tolkien želio istaknuti da svijet ne mijenjaju neki diktatori i glavešine, nego male osobe koje trpe sivilo svakodnevnice. U tome je i veličina poruke ‘Gospodara prstenova’ – da male osobe mijenjaju povijest.

Biciklom po Bukovici u zaleđu Zadra.

Jedan od misaonih uzora mi je i Chesterton koji ističe da se nalazimo u vremenu u kojem svatko misli da ima pravo nešto reći, bez obzira koliko je to glupo. Preporučujem čitanje njegove knjige ‘Heretici’. On mi je fascinantan po svome cinizmu i sarkastičnosti prema načelima koje pruža postmoderna ideologija. Chesterton je genijalan baš po tome što se ruga. Mislim da je on svet baš zato jer je bio cijepljen od ljudskoga obzira”.

Don Ivan s nećakom.

Od posebno dragih svetaca don Ivan ističe sv. Ivana Krstitelja, sv. Ivana Zlatousti i sv. Ivana Mariu Vianneya. „Majka me zavjetovala sv. Ivanu Krstitelju, i on mi je poseban jer je također bio cijepljen od ljudskoga obzira. Bio je u potpunosti prorok. Zatim Ivan Zlatousti koji nije imao obzira prema carici Eudoksiji. Na pameti mu je bilo samo to da bude proslavljen Bog i da Crkva bude ta koja je na prvom mjestu. Poseban mi je i sv. Ivan Maria Vianney koji je davao sve od sebe. On nije gledao što od vjernika dobiva natrag nego je služio kao sluga beskorisni. U potpunosti je izgorio za one kojima ga je Gospodin poslao. Nedavno sam otkrio još jednog sveca sv. Marka mučenika iz Kine koji je bio ovisnik o opijumu. Zbog toga na ispovijedi nije dobivao odrješenje i nikada u životu nije primio euharistiju. Kada je došao progon prvi je otišao u smrt, bio je mučen i ubijen, a danas je svetac. Kada gledam njegovu sliku onda si kažem kada je mogao on, mogu i ja”.

Hodočašće, svetište San Sebastian, Španjolska

„To smo što jesmo pred Bogom”

Prisjećajući se svoga puta formacije don Ivan ističe da nije bilo dana a da nije preispitivao svoju odluku za svećeništvom. Sada kada se reflektira na to vrijeme problem vidi u tome što je u bogosloviju ušao s viteškim idealima. „Mislio sam da ću biti poput bombe, da ću sve porješavati. Ali to ne ide tako. Jeste što jeste, i imam to što imam. Sv. Ivan Maria Vianney rekao je jednu genijalnu rečenicu: ‘To smo što jesmo pred Bogom i ništa više’. Ova rečenica spašava ljudske duše ako je prihvate u svoj život. Gospodin je toliko milosrdan da razdaje talente i prilijeva Duha Božjega i preko mene ovakva kakav jesam. Uvijek je stvar koliko ću dopustiti Bogu da djeluje preko mene. Majka Terezija je rekla da je ona pisaljka u Božjim rukama. A tko u životu nema kriza? Svako malo udari neka sitna, neka malo jača. Svatko ima svojih kušnji i traži se. I Majka Terezija se borila s ogromnim problemima u svome životu. Toliko svetaca je prolazilo ogromne krize u životu. Ali, ako su ih oni mogli prebroditi mogu i ja. Treba se radovati, jer je na kraju krajeva Isus uskrsnuo. To je izvor i vrhunac i sve u čemu kršćanin može uživati.”

Primanje službe lektora, CBS Split, 21.3.2015.

Susret hrvatske katoličke mladeži, svibanj 2010.

Sarajevo, 6. lipnja 2015. S Papinim ceremonijarom mons. Guidom Marini.

„Bože, nemoj dopustiti da te izdam”

Za svoje mladomisničko geslo, kao i čitanja na mladoj misi don Ivan ističe da su pažljivo birani. Dodaje kako je na izbor mladomisničkog gesla utjecala jedna proslava sv. Grgura velikog, pape. „Bio sam u petom ili šestom razredu osnovne škole kada smo u Ljupču slavili sv. Grgura velikog, papu. Župnik je izabrao čitanje gdje Izaija vidi Gospodina. Bio sam oduševljen serafima što su letjeli sa šest krila oko prijestolja, baš onako mistično. To čitanje završava tako što Izaija priznaje svoju nesposobnost za proročki navještaj za koji je poslan. I nakon što mu je anđeo rekao da mu je krivica skinuta i grijeh oprošten Izaija odgovara – evo me, mene pošalji. Zato sam odabrao to za svoje mladomisničko geslo. To je čitanje čitano i na mojoj mladoj misi, kao i poslanica u kojoj sv. Pavao kaže da mu je dan trn u tijelu da ga bode da se ne uzoholi. Imam i ja svoj trn u tijelu, možda svoju sangviničnu narav. Fascinira me kako Gospodin štiti ljude od mojih možda nekih ispada, tako da i u tome vidim milosno Božje djelovanje u svome životu. Evanđelje je bilo ono u kojem Petar govori Isusu da ode od njega jer je grešan čovjek. I ja sam Gospodinu rekao da ode od mene, ali On je ustrajao. Ima onaj trenutak na svećeničkom ređenju kada kandidati leže dok se mole Litanije. Za to vrijeme sam ponavljao: ‘Bože nemoj dopustiti da te izdam’”.

Đakonsko ređenje

Svećeničko ređenje

Molitva srca

Don Ivanu je svojstvena molitva srca. „Baš zbog tih naših religijskih ponašanja imamo potrebu da ‘izverglamo’ sve i svašta, onda stučemo 34 krunice i mislimo da nas nakon toga Bog voli. Međutim, kao sjemeništarac sam čitao knjigu „Ispovijest ruskog hodočasnika”. Kako putuje po Rusiji taj se hodočasnik upoznaje s jednim principom molitve koja se zove ‘hezihija’ – molitva srca. Ona ne iziskuje puno vremena, prekidanje ne znam ni sam čega, a neprestano se moli. Kako neprestano moliti? Jednostavno se ta molitva sastoji od stalnog spominjanja Božjeg imena u srcu – ‘Gospodine Isuse Kriste smiluj mi se’. Kada god nešto radim nastojim ponavljati taj zaziv. To jednostavno postane ‘modus vivendi’ – način življenja. Vozim auto, netko izleti ispred mene i umjesto da se ljutim kažem ‘Gospodine Isuse Kriste smiluj mi se’. Nisam neki svetac, ali nastojim tražiti Gospodina u svome srcu i otvarati mu svoje srce. U spomenutoj knjizi stoji da nakon što se bezbroj puta zazove Gospodin u srcu osjeća se jedna nevjerojatna ljubav prema Isusu. Tako da potičem sve na taj princip molitve”.

Mladomisnik

Odlazak u Ameriku pod zaštitom sv. Ante

Don Ivana prati sv. Ante od početka svećeničkog djelovanja. Prva župa u kojoj je služio bila je ona sv. Ante u Dragama, a sada dekretom zadarskog nadbiskup Želimira Puljića vodi župu sv. Ante u Los Angelesu koja okuplja zajednicu od oko 2500 Hrvata. „Puno je bilo razloga za ne ići u Ameriku. Ali, nekoliko dana nakon što mi je nadbiskup rekao da bi mogao ići u Los Angeles bili su prosvjedi u kojima su u San Franciscu aktivisti bili stavili omču oko vrata sv. Junipera Serre, apostola Californie, i srušili su kip. Tada sam rekao da idem u Ameriku. Sumnjam da će sve to biti tako viteški kako sam odlučio, ali sv. Ante me prati. Mandat je na pet godina. Otac nadbiskup me šalje na misijsko djelovanje u zajednicu Hrvata.”

Blagoslov za odlazak u SAD.

Poput znamenitog svećenika don Janka Segarića Johna koji je uvelike izgradio zajednicu don Ivan će biti župnik, kako ističe, među svojima. „Zajednicu čine osobe iz Hercegovine i iz sjeverne Dalmacije. Doslovno idem među svoje. Ima dosta mojih susjeda iz Ljupča, Privlačanaca, Ninjana, poznajem sinove tih ljudi koji su dolazili tijekom ljeta u Hrvatsku. Nije baš da idem skroz u nepoznato, ali s jedne strane idem u avanturu. Na kraju bit će onako kako Bog hoće”.