Iz novog obljetničkog broja Vijenca: Uz 150 godina od prvoga broja Vienca

U Viencu je rođena hrvatska nacionalna književnost

PIŠE Ivan Pederin

Godine 1868. hrvatski se pisci počinju sastajati u Matici ilirskoj i nedavno osnovanoj Akademiji i razmatraju pitanje pokretanja časopisa koji će obuhvatiti sve hrvatske pisce i postati središnjim organom hrvatske književnosti. Tako je 1869. pokrenut Vienac, i to je postao pothvat kojem nema premca u hrvatskoj književnoj povijesti

Iako hrvatska književnost pripada među najstarije književnosti slavenskih naroda, ona je, osobito prije 19. stoljeća, bila općinska, a ne nacionalna književnost. To se počelo mijenjati tijekom ilirizma, pokreta rodoljubnih zanesenjaka od 1830-ih do početka 1850-ih, koji je dao izrazite književne talente kakvi su bili Ivan Mažuranić, Antun Nemčić i Stanko Vraz, ali ipak nije uspio iznjedriti cjelovitu, nacionalnu književnost. Ona će u sljedećim desetljećima izrasti na stranicama Matičina Vienca, središnjega časopisa hrvatske književnosti i kulture 19. stoljeća, koji je pokrenut 23. siječnja 1869, prije točno 150 godina.

Suvremena književnost, odnosno književnost nakon Francuske revolucije, razvila se u časopisima s kojima su usko povezani izdavači. Časopisi, kao i knjižarstvo općenito, proživljavali su u 19. stoljeću procvat.

U prvoj polovici stoljeća časopis je bio pot­hvat privatnoga knjižara, koji je od cenzure tražio dopuštenje da izdaje časopis. Urednik je bio njegov pomoćnik. On je prikupljao rukopise, podnosio ih cenzuri na pregled, a onda se brinuo o tiskanju zajedno sa svojim šefom – tiskarom. Časopisi predožujskog doba (prije revolucije)objavljivali su sve – od književnosti, arheologije i putopisa pa do uputa za vezenje i kuhinjskih recepata. Cenzura je bila spora, a vijesti o političkim događajima bile su zanimljive samo ako su bile neposredne i svježe. To je bio glavni razlog zašto je 1848. cenzura ukinuta i uvedena sloboda tiska. Ipak, časopisi koji su željeli objavljivati članke iz politike i bogoslovlja morali su položiti jamčevinu na sudu, od koje bi se naplatila moguća globa. Tako se pojavio specijalizirani politički list, a onda se pojavio književni časopis, pa časopisi za prirodoslovlje, arheologiju i druge znanosti, koji nisu morali položiti jamčevinu, ali ih je zasjenila politika. Posljedica je bila da se književnost politizirala.

Časopise uskoro više ne izdaju privatni tiskari zanatlije, nego kulturna društva, a poslije izdavačke kuće. Čitateljstvo su na zalazu 18. stoljeća i u prvoj polovici 19. stoljeća u Monarhiji činili ljudi koji su smatrani boljim društvom, a okupljali su se u Casinu kao ekskluzivnom klubu. To su bili državni činovnici, časnici, dijecezanski svećenici (ne i redovnici), profesori, sve osobe s austrijskom sveučilišnom diplomom te austrijski plemići. Obrtnici, trgovci, brodari, seljaci nisu imali pristupa u Casino, no u 1860-im i 1870-im, kad je počela industrijalizacija, pojavio se sloj obrtnika i trgovaca koji su postali industrijalci i veletrgovci pa su imali novca, kao i sloj obrazovanih intelektualaca, mnogo siromašnijih. Tada se utjecaj Casina smanjio, a njegovo će mjesto postupno preuzeti kavane. U našim su krajevima veliku ulogu imale i narodne (ilirske) čitaonice, koje se osnivanju 1838.

Prvi prepjevi Shakespeareovih soneta na hrvatski jezik iz pera Ivana Trnskog objavljeni su u Viencu br. 47–49 1873. / Foto: Vijenac br. 650

Časopisi i novine tražili su stanovita tehnička dostignuća (u prvom redu radi ilustracija), koja su u prvoj polovici 19. stoljeća još bila vrlo ograničena, a do 1860. bilo je teško i dobaviti papir. No to će se uskoro promijeniti izumom brzotiska 1858. i rotacijskoga tiska 1869. Ti izumi tiskarstvo su odvojili od zanatstva i učinili ga industrijom.

Hrvatska 1860-ih

Nakon modernizacije proizvodnje knjiga u Carevini 1850-ih, otpočela je početkom 1860-ih modernizacija uprave, politike i knjižarstva u Hrvatskoj, koju je u Beču vodio Ivan Mažuranić. Mažuranić je u raspravi s vrhovima austrijskoga činovništva razradio nacrt stvaranja Hrvatske kao suvremene nacije-države, a njegovi prijedlozi o osnivanju suvremenoga kulturnog, znanstvenog i školskog aparata prihvaćeni su u cijelosti. Tako je u drugoj polovici 1860-ih otpočelo osuvremenjivanje kulturnoga, školskog i znanstvenog aparata u Hrvatskoj, u Zagrebu sa svega dvadesetak tisuća stanovnika osnovana je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, a jedna je od točaka programa bilo i osnivanje časopisa.

Za razvoj časopisa važan je bio napredak školstva, opća školska obveza, ali i razvoj prometa i pošta, koje u Europi prve osnivaju čitaonice. Sve to jedva da je postojalo u Hrvatskoj 1860-ih, a čitateljstvo je bilo naviklo na trivijalne sastave koje je čitalo u njemačkoj Luni. Ona se nije trudila obrazovati čitateljstvo, što je bila glavna zadaća književnosti 19. stoljeća. Dotadašnji hrvatski časopisi objavljivali su svašta. To vrijedi za Naše gore list, Neven Mirka Bogovića, za Obnovljenu Danicu Ljudevita Gaja (1863–1867), Glasonošu (1861–1865) Miroslava Kraljevića te za dnevnik Pozor. To su bili svaštarski časopisi predožujskoga tipa koji nisu objavljivali politiziranu književnost s nacionalno pedagoškim sadržajem.

Pokretanje Vienca

Sredinom 1860-ih djelovala je hrvatska kolonija u Beču: intelektualci Franjo Rački, Matija Mesić, Franjo Marković, Vatroslav Jagić, Ivan Mažuranić, koji daju ini­ci­jativu za organizaciju nacionalne književnosti. Oni pokreću časopise Književnik (1864–1866) i Dragoljub (1867) želeći stvoriti tip časopisa koji će biti organ odgoja i obrazovanja suvremene nacije. Kako su se ti časopisi brzo ugasili, godine 1868. hrvatski se pisci počinju sastajati u novoosnovanoj Akademiji i Matici ilirskoj i razmatraju pitanje pokretanja časopisa koji se neće brzo ugasiti kao Književnik i Dragoljub (kao što je ranije bio slučaj i s Kolom). Trebalo je ustanoviti časopis koji će obuhvatiti sve hrvatske pisce i postati središnjim organom hrvatske književnosti. Tako je pokrenut Vienac, i to je postao pothvat kojem nema premca u hrvatskoj književnoj povijesti.

Josip Juraj Strossmayer, ilustracija objavljena u Viencu br. 42, god. VI., od 19. listopada 1874. / Foto: Vijenac br. 650

Vienac je pokrenut u doba nakon donošenja ustava u Carevini i išao je za tim da okupi hrvatske pisce, kojih je bilo, ali koji nisu imali gdje objavljivati svoje rukopise. Organizacijsko načelo hrvatskih pisaca okupljenih oko Matice ilirske i tada novoosnovane Akademije bilo je – ujediniti snage i raditi složno. Bio je to svjetonazor naslijeđen od ilirizma. Tako je 5. svibnja 1861. na sjednici uprave Matice ilirske bilo predloženo da se Matica udruži s Akademijom, kad se osnuje časopis, a to se i dogodilo 6. prosinca 1868, uoči Matičine sjednice na kojoj je tadašnji Matičin potpredsjednik Matija Mesić najavio pokretanje Vienca.

Dana 15. prosinca 1868. sastavljen je odbor u kojem su se našli Franjo Rački, Matija Mesić, Janko Jurković, Josip Torbar i Vatroslav Jagić, koji je 20. prosinca 1868. usvojio prijedlog da se časopis nazove ­Vienac. ­Viencu je od sama početka bio blizak jedan ilirac, Ivan Trnski, pisac bez talenta, ali vrlo marljiv. On je za ilirizma surađivao s Ljudevitom Gajem i bio je osobni prijatelj ­Petra Preradovića, koji je službovao u Beču. ­Trnski je još k tome poznavao Stanka Vraza, Dragojlu Jarnević, kao i gotovo sve hrvatske, srpske i slovenske pisce 19. stoljeća, a u svom dugom životu (1819–1910) surađivao je u gotovo svim hrvatskim časopisima od Danice ilirske do Savremenika. Trnski je bio taj koji je novom časopisu dao ime pa ga je i pozdravio zanosnom Pjesmom uz vienac na naslovnici prvoga broja od 23. siječnja 1869. U to doba on je bio upravni časnik pukovnik i nije se mogao primiti uređivanja pa je prvim urednikom postao dotadašnji urednik Dragoljuba Gjuro Deželić. Izdavač je bila Matica ilirska, a među pokretačima našao se i Ivan Kukuljević Sakcinski, čiji je glas uvijek bio mjerodavan u Viencu, iako on nije nikad imao neku funkciju u časopisu. Vienac s podnaslovom Zabavi i pouci piscima je isplaćivao honorare, i to prvi u Hrvatskoj, čime se stalo na kraj književnom diletantizmu.

Prvi broj Vienca 1869. g. s prigodnicom Ivana Trnskog koji je Viencu dao ime / Foto: Vijenac br. 650

Vienac je izlazio tjedno, a u vrijeme Šenoe  naklada je premašila 1500 primjeraka. Ako se zna da je u ono doba osamdeset posto Hrvata bilo nepismeno, onda je to bila golema naklada koja bi se uglavnom prodala u Kraljevini Hrvatskoj–Slavoniji i u Kraljevini Dalmaciji. Vienac se dobro prodavao, ali mu je na putu stajalo čitateljstvo naviklo na njemačke knjige tiskane ponajviše u Njemačkoj. Promjena takva stanja pokazat će se kao jedna od glavnih zadaća Vienca.

Zlatno doba sa Šenoom

Vienac su tijekom njegovih 34 godišta (1869–1903) uređivali ugledni hrvatski pisci i intelektualci toga vremena. Najslavniji je Vijenčev urednik bio August Šenoa (urednikovao od 1874. do smrti 13. prosinca 1881), koji je časopis uveo u njegovo zlatno doba. To je razdoblje oživljavanja i djelovanja Matice, kad ona mijenja ime i postaje Matica hrvatska. Premda otada Vienac ne izlazi u nakladi Matice, nego mu je vlasnik i izdavač bila Dionička tiskara, u kojoj se list tiskao, Matica i dalje upravlja listom. Njezini su članovi pretplatnici lista te je o njihovoj pretplati uglavnom i ovisilo izlaženje lista. Za vrijeme Šenoina uređivanja u Viencu su sudjelovali gotovo svi hrvatski pisci, bez obzira na politička ili ideološka uvjerenja.

Za razliku od ranijih časopisa Vienac će postati stožer oko kojeg će se razviti književnost hrvatskog realizma. Dolazak i odlazak urednika znali su biti događaji kojima su počinjale nove stilske formacije hrvatske književnosti. August Šenoa umro je 1881. kao urednik Vienca i s njegovom smrću zaključeno je razdoblje protorealizma u hrvatskoj književnosti, koje se često naziva i Šenoinim dobom. No to je i doba prestrojavanja njemačke i austrijske književnosti nakon Berlinskoga kongresa i donošenja novih i strožih zakona o tisku. Razdoblja u kojima su Vienac uređivali Vjekoslav Klaić i Josip Pasarić poklapaju se s razdobljima realizma, odnosno njegove dezintegracije. Urednici kao Bartol Inhof, Milivoj Dežman i Ksaver Šandor Gjalski važni su za početno razdoblje hrvatske moderne, no urednici poslije Bartola Inhofa potkraj stoljeća (Jovan Hranilović, Gjuro Arnold, Stjepan Bosanac i Milan Šenoa) nisu se pokazali doraslima da prijeđu iz realizma u modernu, nadrealizam i naturalizam. To su pisci koji su raspalili raspru Starih i Mladih.

Ilustracija Ferde Quiquereza (Kikereca) Porod Nikole Zrinjskoga, u Viencu br. 52 od 26. prosinca 1874. / Foto: Vijenac br. 650

„Za zabavu i pouku najpače našim krasoticam“

Od načela uređivanja koja su se isticala u brojnim pozivima na pretplatu ističe se da je Vienac časopis za „zabavu i pouku najpače našim krasoticam“, što je bilo Horacijevo načelo docere delectando i načelo cjelokupne književnosti 19. stoljeća, koja je željela obrazovati nacije, odnosno njihov predstavnički sloj – inteligenciju – pri čemu se osobito vodilo računa o ženskom čitateljstvu, jer žene nisu radile i imale su vremena za čitanje. Osim toga, to načelo iskazuje Vienac kao liberalni časopis, jer su žensko pitanje promicali liberali, a poslije u korjenitijem obliku socijalisti. Nadalje se isticalo da će časopis donositi pjesme, prozu, prijevode, a i „poučne članke o kazalištu, o domaćoj i tuđoj knjizi“ te da će uznastojati oko napretka domovine, da će buditi rodoljublje, a onda da taj beletristički list prvi put okuplja sve hrvatske pisce, čiji će se trud „sustavno i bezuvjetno nagrađivati“.

Časopis je sebi stavio u zadaću iz jednoga gradskog središta sustavno utjecati na naciju. Ta udomljenost književnosti u gradu može se smatrati obilježjem realizma, pa i književnim profesionalizmom bez kojega nema izlaska iz diletantizma.

Za razliku od većine dotadašnjih hrvatskih časopisa, koji su nastanak zahvaljivali inicijativi ponekog pisca, Vienac je bio zamišljen kao časopis voditelj cijele nacije. Tako je Vienac postao jednom od funkcija Zagreba kao glavnoga grada suvremene nacionalne države Hrvata. Dok je Akademija bila mjerodavna za znanstveni rad, a Društvo sv. Jerolima za prosvjetu puka, Vienac je trebao stvoriti nacionalnu književnost u uskoj vezi s ostalim europskim književnostima. Po tome je Vienac bio blizak časopisu Magazin für die Literatur des Auslandes, koji se u Zagrebu pažljivo čitao. Taj pothvat oslanjao se na autonomiju stečenu Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. pa je Hrvatska raspolagala sredstvima kojima je mogla financirati Maticu.

Vienac je od sama početka djelovao kao prozor u Europu i europske književnosti. U velikim europskim književnostima toga doba glavne su stilske formacije realizma već bile dovršene, i baš potkraj 1860-ih one pokazuju znakove stilskog prestrojavanja. Vienac je tada tek počeo praviti prve korake u namjeri da nerazvijenu hrvatsku književnost dovede do procvata i da je uklopi u europske književnosti u doba kad je u tim književnostima rastao osjećaj uzajamnosti pa su se počeli pojavljivati prvi komparatistički članci o odnosima europskih književnosti.

Baudelaireove pjesme u prozi, prijevod M. Šrepela 1889. / Foto: Vijenac br. 650

Uredništvo je išlo za tim da odgoji naraštaj pisaca dijelom i tako što je objavljivalo mnogo prijevoda iz stranih književnosti. Najviše iz francuske i ruske, a potom iz manjih književnosti kao što je ukrajinska, poljska, češka, pa i talijanska. Uredništvo se deklarativno odvratilo od njemačke književnosti (nije razlikovalo njemačku i austrijsku književnost), no Vienac je objavljivao vrlo mnogo vijesti o prilikama u njemačkim književnostima i prilikama u njemačkom izdavaštvu i knjižarstvu, pa zakonodavstvu o plagijatima koje je donosila cenzura. Tu se opet vidjelo da su Njemačka i njemački dio Austrije ideali suvremene uljudbe u Hrvatskoj.

Vienac i hrvatski identitet

Uredništvo je objavljivalo mnogo priloga iz francuske književnosti, većinom danas zaboravljenih pisaca. Tu je djelovao Louis Leger, francuski slavist koji je imao veze u Češkoj, pa su naši došli do njega preko Čeha. Legeru zahvaljujemo da je Šenoa uvijek nastojao orijentirati našu književnost prema francuskoj. Ovdje valja reći da su u Viencu zaobiđeni pisci poput Balzaca, Zole i Maupassanta, kao i Dostojevski i Tolstoj iz „bratske ruske književnosti“, ali ne i Baudelaire. Ali pojavljivali su se pisci iz češke, slovačke i poljske književnosti. Vienac kao da je težio prikazati sve svjetske književnosti na svojim stranicama. Ivan S. Turgenjev bio je pak ideal i kanonski pisac hrvatskoga realizma i Vienca.

Mornarska pjesma, koju je spjevao Ivan Trnski i za koju je glazbu složio Ivan pl. Zajc, obavljena u Viencu br. 26, god. II., od 25. lipnja 1870. / Vijenac br. 650

Vienac je imao rubriku Mjestopis u kojoj je objavljivao opise pojedinih hrvatskih krajeva i gradova. Pa rubriku u kojoj je donosio životopise istaknutih Hrvata. To su bile vrlo važne rubrike u doba kad su prometnice bile loše zbog nerazvijena prometa, pa su putovanja bila teška i skupa. Tako je u obzoru čitateljskog očekivanja nastala Hrvatska kao suvremena nacija (i to prva na jugoistoku Europe) i svijest o njoj kao našoj zemlji i domovini, sa Zagrebom kao glavnim gradom. Na taj način nastao je i hrvatski identitet kao kulturni čimbenik.

Na Vijenčevu 150. obljetnicu možemo ustvrditi da je najveća zasluga Vienca što je okupio najbolje hrvatske pisce i bacio pogled prema svem svijetu, u doba kad su nacije bile zatvorene kapsule. Upravo je na stranicama Vienca hrvatska književnost postala nacionalnom književnošću. Do tada je hrvatska književnost imala vrijednih djela i pisaca, ali je bila općinska, pa su se pisci u pojedinim gradovima međusobno razlikovali i po hrvatskom jeziku kojim su pisali. U zadnjim tečajevima Vienca planuo je sukob Starih i Mladih, koji Vienac nije preživio. Ugasio se 1903, ali je ostavio dubok trag, koji do danas u Hrvatskoj nije zaboravljen.

Izvor: Vijenac br. 650 od 31. siječnja 2019.

Naslovnica novoga jubilarnoga broja Vijenca s prigodnom pjesmom Tonka Maroevića, parafrazom pjesme I. Trnskog iz prvoga broja Vienca (23. siječanj 1869.)