Poticajne misli sv. Antuna za svaki dan u godini prenosimo s portala Župa sv. Antuna Padovanskog Koprivnica.

Donosimo nekoliko misli sv. Antuna Padovanskog:

• Kao što ptica ima dva krila, tako duša ima vjeru i nadu. Vjera se i nada odnose na nevidljive stvari, a iz vidljivih dižu se prema nevidljivima. No oni koji vjeruju samo riječju i koji svoju nadu stavljaju samo u sebe, svoje stvari i čovjeka, požudno teže za zemaljskim stvarima, na njima se zaustavljaju i samo u njima uživaju.
• Kao što je na rukama deset prstiju, tako ima deset vrsta šibanja, to jest trapljenja što ga moramo primjenjivati: odricanje od vlastite volje, uzdržavanje od jela i pića, stroga šutnja, bdijenje u molitvi, plač zbog grijeha, čitanje svetih knjiga, materijalni rad, velikodušno sudjelovanje u pomaganju bližnjemu, skromno odijevanje, preziranje sebe. S tih deset prstiju moramo prihvatiti bič i udarati se nemilosrdno jer ćemo u dan kazne koja će slomiti kosti, to jest našu oholost, postići milosrđe.
• Čovjeka nose u grob (prokletstvo) četiri elementa od kojih je sačinjen: zemlja, kada misli samo na zemaljske stvari; voda, kada dopušta da ga svlada bludnost; zrak, kada djeluje zbog taštine; vatra, kada se prepušta srdžbi.
• Tko nema strpljivosti usred nevolja, nije zlato, nego pozlaćeno željezo. Nema istinske krjeposti, nego prividne. Kad se udari po željezu, ono ne odjekuje ugodnim zvukom. Tako se i nestrpljiv, udaren od protivnika, razbješnjuje i griješi.
• Vjerovati znači „darovati srce“. „Sine moj“, kaže Isus, „daj mi svoje srce!“ (usp. Izr 23, 26). Tko daje srce, daje sve. Zato vjeruje onaj tko svoje srce pobožno podloži Bogu. Naprotiv, ne vjeruje tko svoje srce ne daje Bogu, a ako ga ne dade Bogu, nužno će ga dati đavlu, tijelu ili svijetu. Tko, međutim, radi tako, „bit će osuđen“ (Mk 16, 16).
• „Tko se ponizuje, bit će uzvišen“ (Lk 14, 11). Krist se ponizio sve do smrti, i bio uzvišen u uskrsnuću. Molimo se da on u naša srca utisne svoje evanđelje poniznosti.
• Redovitim promatranjem strpljivoga Krista, sjećanjem na njegove muke, postaje se neosjetljivim za zemaljske radosti i užitke. Kada sunce zađe, sve na zemlji ostaje bez boje i sjaja. Tako i sunce Isus, kada za nas trpi na križu, gasi sve zavodljivosti svijeta. Kada očima vjere promatram svoga Boga kako trpi na križu, proboden čavlima i napojen žučju i octom, za mene sve stvari ovdje dolje gube privlačnost i živo osjećam da sam po sebi ništa.
• Moramo se stalno brinuti oko naše duše, da se ne dogodi on što kaže Salomon: „Prolazio sam mimo polje nekog lijenčine, i mimo vinograd nekog luđaka, i gle, sve bijaše zaraslo u koprive, i sve pokrio čkalj, i kamena ograda porušena (Izr 24, 30-31).
• O, Božjega li milosrđa, koje nikada ne zaboravlja da se smiluje i koje je uvijek na raspolaganju svakome tko se njemu vraća! Neka se, dakle, raduju oni koji traže tebe, Isuse, i još više oni koji te nađu. Trči i ti, kao Mudraci, za zvijezdom koja te vodi k životu. Ne ćeš se puno mučiti, brzo ćeš stići i naći Željenoga svetih, Radost anđela.
• Po zmijinu jeziku te onom Adama i Eve smrt je ušla u svijet. Zmijin je jezik ubacio otrov u Evu, Evin u Adama, a Adamov je pokušao usmjeriti se protiv Gospodina. Jezik je hladan ud, uvijek uronjen u vlažnost, te je zato buntovno zlo i pun smrtonosna otrova, od kojega nema ništa hladnijeg. Zato se Duh Sveti pojavio u obliku plamtećih jezika, kako bi jezike suprotstavio jezicima i žarki plamen smrtonosnom otrovu.
• Imaj uvijek Boga na pameti. Ako imaš Boga, imaš sve, jer imaš onoga koji je stvorio sve, koji te sam može zasititi i bez kojega je sve što postoji ništa. Imaj dakle Boga uvijek u svojim mislima.
• Kao što pauk hvata plijen nitima svoje mreže, tako i đavao čovjeka, rasprostrujući niti zavodljivih misli, proučavajući naime mane kojima je čovjek najviše sklon, hvata s gustom mrežom svojih napasti i čini ga svojim plijenom.
• Strpljivost je za dušu neosvojiv zid koji ju brani od svih navala. Duša u kojoj boravi Duh Sveti ponizna je i siromašna, te je stoga sklona poslušnosti i strpljenju. Bez strpljenja nema poslušnosti.
• Dobrim se ljudima često kaže: „Moli se za mene, siromašnog grješnika!“ Zamoliti nekoga da se moli za nas, sigurno je znak poniznosti. No, postoji opasnost da se u to uvuče lijenost, očekujući od drugoga ono što je naša dužnost.