Kao što su često podsjećali rimski pape, pobožnost Srcu Isusovu ima čvrst temelj u Svetome pismu. Isus, koji je jedno s Ocem (Iv 10,30), poziva svoje učenike na življenje u prisnome zajedništvu s njim, na usvajanje njegove osobe i njegove riječi kao pravila ponašanja, a sebe samoga objavljuje kao učitelja “krotka i ponizna srca” (Mt 11,29). Može se na stanovit način reći da je pobožnost Srcu Isusovu prijevod u bogoštovne okvire onoga pogleda, koji će prema proročkoj i evanđeoskoj riječi, svi kršćanski naraštaji usmjeriti prema onome koji je proboden (usp. Iv 19,37; Zah 12,10), tj. prema Kristovu boku probodenu kopljem iz kojega je potekla krv i voda (usp. Iv 19, 34), simbol “čudesna otajstva cijele Crkve”, donosi službena mrežna stranica Misionara Monfortanaca.

Donosimo neka razmatranja svetaca o Presvetom Srcu Isusovu:

Srce Isusovo traži zadovoljštinu i posvetu

(Sv. Margareta Marija Alacoque)

Sv. Margareta Marija Alacoque određeno piše (Autobiografija, str. 365.): »Sveto Srce traži duše zadovoljštine, koje će mu uzvratiti ljubav i koje će s dubokom poniznošću prositi od Boga oproštenje za sve nepravde koje mu se čine«. Svetica pripovjeda: »Jedanput, u vrijeme poklada, ukaza mi se poslije pričesti naš Spasitelj u liku «Evo čovjeka» s križem, sav u ranama i modricama. Njegova je božanska krv tekla sa svih strana, i govorio mi je veoma tužnim glasom: Zar nema nikoga, tko bi imao samilosti prema meni i tko bi htio uzeti udjela u mojoj boli, u ovom sažalnom stanju, u koje me stavljaju grijesi, osobito ovih dana ?

Pala sam, veli odabranica Isusova Srca, k njegovim presvetim nogama u suzama i jecajima. On mi stavi na leđa svoj teški križ, pun bodljika. Osjećajući se zgnječena pod tolikim teretom, počela sam bolje shvaćati težinu i zloću grijeha… Tisuću puta bih se voljela baciti u Pakao, nego hotimično učiniti samo jedan grijeh . .. Govorila sam: Prokleti grijeh! Kako si vrijedan prezira, zbog nepravde koju činiš mome dobrom Gospodaru! I Isus mi reče: Nije dovoljno nositi taj križ, nego moraš visjeti sa mnom, da mi učiniš vjerno društvo, sudjelujući u mojim bolima, u preziru, u sramoti i drugim nedostojnostima, kaje trpim. Gorčinama, koje ću učiniti da okušaš, moći ćeš u stanovitoj mjeri ublažiti one gorčine, koje grješnici svojim grješnim zabavama ulijevaju u moje sveto Srce. Ti moraš bez oklijevanja sa mnom jecati, da postigneš od moga Oca, zbog ljubavi, koju ima prema mome Srcu, milosrđe u korist grješnika«.

Sv. Margareta ostavila nam je i ovo zapisano: »Nema sigurnijeg sredstva spasenja, nego se posvetiti Božanskom Srcu našega Gospodina. On neće pustiti, da propadne bilo tko od onih, koji su mu posvećeni. Oni će u njegovu presvetomu Srcu naći utočište u svim okolnostima života, a poglavito na času smrti. Ja ne mogu vjerovati, da bi mogla propasti duša koja je posvećena svetom Srcu«. Utješne riječi, zar ne? Što onda oklijevamo, kad imamo zavidnu priliku da se vječno osiguramo!? Božansko Srce očekuje od nas i tu odanu gestu, jer iskrena posveta izražava puninu naše odanosti, ljubavi i potpunog sinovskog širokogrudnog predanja.

Sv. Margareta nam je ostavila napisanu i ovu pouku: »Isus Krist hoće da mu prijatelji njegova Srca dadu sve. Ili sve ili ništa !… On zahtijeva potpunu žrtvu čitavoga našeg duhovnog i tjelesnog bića, naše slobode, naše vlastite volje, našega srca, našega vremena i svake naše aktivnosti, svake misli i svake riječi. Moramo mu posvetiti svoje tijelo, svoju dušu, svoje srce i svaku svoju duševnu moć, pa se time služiti samo za njegovu ljubav i njegovu slavu. Moramo ujediniti svoju dušu s njegovom, i tako je sačuvati od grijeha, ujediniti svoje srce s njegovim, da on u njemu uništi sve ono što se njemu ne dopada…Sveto će Srce Isusovo biti veoma veselo, ako mi često obnavljamo takav čin posvete«.

Posveta Srcu Isusovu

(Papa Pijo X)

Veliki teolog i promicatelj pobožnosti Srcu Isusovu, značajni papa Pijo XI. u enciklici od 8. V. 1928. piše: »Sigurno je, da medu različitim pobožnostima, kojima se časti presveto Srce, treba na prvo mjesto staviti i spomenuti posvetu, kojom sebe i sve svoje prinosimo Srcu Isusovu, priznajući da smo sve to dobili od vječne Božje ljubavi. Naš je Spasitelj objavio nevinoj učenici svoga Srca sv. Margareti Mariji koliko želi da ga ljudi časte tom pobožnošću. Nije to stoga želio da mu se dade što ga po pravu ide, nego ga je na to potakla neizmjerna ljubav prema nama. Prva je od svih izvršila tu pobožnost sama Svetica, sa svojim duhovnim ocem Klaudijem de la Colombiere. Nasljedovali su ih s vremenom pojedini ljudi, potom privatne obitelji i zajednice, napokon sami vladari, gradovi i kraljevstva … U prošlom stoljeću, a i u našem, dovele su spletke nevjernika dotle, te je zavladalo mišljenje da Krist Gospodin nema vrhovnoga gospodstva. Crkvi navijestiše rat odlukama, protivnim Božjem i naravnom pravu. Dapače se vikalo: Nećemo da ovaj vlada nad nama! (Lk 19, 14) I gle, upravo po spomenutoj posveti zaorio je jednodušno posve protivan glas štovatelja presvetoga Srca, koji je tražio njegovu slavu i branio njegova prava: Treba da Krist vlada (1. Kor. 15,25) — Dođi kraljevstvo tvoje. To napokon urodi sretnim događajem: Na početku ovoga stoljeća, uz klicanje svega kršćanstva posvetio je naš predšasnik Leon XIII. presvetomu Srcu sav ljudski rod, koji po prirođenom pravu pripada Kristu, u kojem su opet ujedinjene sve stvari (Ef. l, 10)».

Iz Kristova Srca rodila se Crkva

(sv. Bonaventura)

Promisli i ti, otkupljeni čovječe, tko je, kako velik i kakav ovaj koji za te visi na križu, čija smrt oživljuje mrtve, čije preminuće žali i nebo i zemlja, a tvrdo stijenje puca.

S druge pak strane, da bi se iz boka Krista usnuloga na križu stvorila Crkva, i ispunilo Pismo koje kaže:» Gledat će onoga koga su proboli,» božanskim određenjem je dopušteno da jedan od vojnika kopljem probode i

otvori onaj sveti bok, sve dok se s krvlju i vodom ne izli cijena našeg spasenja; ono je iz izvora, to jest iz skrovišta Srca, izašlo, snagu dalo otajstvima Crkve da podjeljuje milosni život, te da onima koji već u Kristu žive bude napitak izvora živog koji struji u život vječni.

Ustani dakle, prijateljice Kristova, i budi poput golubice u spiljama kamenim, u skrovištima vrletnim; ondje poput vrapca koji nalazi sebi kuću bdij bez prestanka; ondje usta svoja primakni da s radošću crpiš vodu iz izvora Spasenja. On je naime izvor. On je rijeka što je izvirala u Edenu i odatle se granala u četiri kraka te, izlijevajući se u pobožna srca, oplođuje i navodnjava svu zemlju.

Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: »O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčišći sjaju vječnoga svjetla, živote što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla trajno blistaju pred prijestoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja! O vječno i nepristupno, sjajno i slatko vrelo izvorno koje je skriveno od očiju svih smrtnika, ti si bez dna, dubina ti je beskrajna, širina neobuhvatna, čistoća ne-pokvarljiva.

Odatle istječe rijeka koja razveseljuje grad Božji da uz radosno klicanje i hvalopojke otpjevamo tebi hvalospjeve i iskustvom posvjedočimo kako je u tebi izvor životni i tvojom svjetlošću svjetlost vidimo.

Dobro je boraviti u Srcu Isusovu

(sv. Bonaventura)

Kličimo i radujmo se sjećajući se Božanskog Srca. Dobro je i ugodno boraviti u tom Srcu. tvoje Srce, o Dobri Isuse, bogato je blagom, dragocjeni biser koji smo otkrili u tajni tvog probodenog tijela. Bio ti je proboden bok da bismo mi po vidljivoj rani vidjeli nevidljivu ranu, jer tko gori ljubavlju ranjen je od ljubavi. Pa tko da ne ljubi tako ranjeno Srce? Tko da ne odgovori onome tko je toliko zaljubljen? Tko da se ne privije u naručje tako čistom zaručniku? Mi koji još živimo u tijelu trudimo se koliko nam je to moguće, ostanimo u Srcu koje nas ljubi. Molimo Isusa da uzme naše srce još uvijek otvrdlo i neraskajano, sjedini nas vezom svoje jake ljubavi, i udostoji se raniti nas strijelom ljubavi svoga Srca.

Srce koje daje s radošću

(Sv. Albert Veliki)

Srce Isusovo je bilo ranjeno kopljem, koje je probolo njegov bok, da bismo mi naučili uvijek ostati u njemu i nikada se ne udaljiti od tog Srca punog ljubavi. Isus je kušao žalost i muku, budući da je bio potpuno čovjek uistinu je doživljavao naše osjećaje i trpio muke u svom srcu, tako da je nutarnja muka prethodila vanjskoj. Ovaj veliki Kralj i Svećenik, dajući nam svoje darove, učinio je to s velikom radošću. Sigurno se obradovao u svom Srcu videći da se njegova velika ljubav razdala po svetoj pričesti, u kojoj se događa savršeno sjedinjenje njega i njegovih udova.

Isusovo Srce, milosrđe Božje

(sv. Ivan Pavao II.)

«Tko vidi mene, vidi i Oca» (Iv 14,9). Crkva priznaje milosrđe Božje, Crkva živi od Njega, od ogromnog iskustva vjere i poučavanja, ukoliko stalno promatra Krista. I usmjeravajući se na Njega napunja se, usmjerena na Njegov život i evanđelje, na Njegov križ i uskrsnuće, na sveobuhvatnu tajnu. Sve što je „vizija” Kristova u živoj vjeri Crkve i u učenju približava nas „viziji” Očevoj u svetosti Njegovog milosrđa. Crkva, čini se, na sasvim poseban način i priznaje i štuje milosrđe Božje ako se obrati Srcu Isusovu.

Približavanje Kristu u tajni Njegova Srca omogućuje nam da u izvjesnoj mjeri dođemo do jedne središnje točke koja je istovremeno najlakše pristupačna i na razini čovjeka. Ta točka je objava milosrdne ljubavi Očeve i središnji sadržaj mesijanskog poslanstva Sina Čovječjega.

Srce Isusovo su proboli iz kojega je potekla voda i krv. Otkupiteljeva Ljubav je početak izbavljenja, izvor našega spasenja i radi našega spasenja je ustanovljena naša Crkva .Živi Krist i sada i danas nas ljubi i dariva nam svoje Srce kao izvor otkupljenja. Jer «uvijek živi da posreduje za nas.» (Heb 7,25) Ljubav ovoga Srca u svakom trenutku grli nas i cijeli svijet. A ipak, kako malo uzvraćaju ljubav ovom Srcu koje je tako ljubilo svijet.

U Euharistiji slavimo stvarnu i obnavljajuću prisutnost žrtve na križu, u kojoj je otkupljenje vječno prisutan događaj koji je neodvojivo povezan uz posredovanje samoga Otkupitelja. U presvetoj Euharistiji sjedinjujemo se s Kristom samim, s jedinim svećenikom i s jedinom žrtvom koja nas uključuje u pokret njegovog predanja i klanjanja, s Njim, koji je izvor svih milosti. U presvetoj Euharistiji, to je također smisao vječnog slavljenja, stupamo u struju ljubavi iz koje potječe svaki unutrašnji napredak i apostolska uspješnost: „A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Iv 12,32)

Otkriveno je otajstvo ljubavi

(Sv. Bernard)

Očito krivo govori tko kaže: «Previše je velik moj grijeh da bi se mogao oprostiti» (Izl 4,13). Kada meni nešto nedostaje, s povjerenjem to dobivam iz Srca Isusova jer je ono puno milosrđa i postoje putovi kojima dijeli svoje milosti. Probili su njegove ruke i noge, otvorili su mu bok kopljem i po ovim ranama ja mogu «crpsti meda iz pećine i ulja iz tvrde stijene» (usp. Pnz 32,13), to jest kušati i vidjeti kako je dobar Gospodin. On je gajio misli mira a ja to nisam znao. Uistinu tko je upoznao misao Gospodnju i tko mu je bio savjetnik? (usp. Rim11, 13).

Čavli koji su mu proboli ruke i noge za mene su postali ključ koji otvara, kako bih ja mogao kušati kako je sladak Gospodin? Što vidim po tim ranama? Rane kao da imaju svoj glas i viču da je u Kristu Bog sa sobom pomirio svijet. Koplje je probolo njegov bok te je otvoren pristup njegovu Srcu i ono nam se približilo, te zato zna biti samilosno s mojim slabostima. Po ranama njegova tijela pokazuje nam se iskonska ljubav Isusova Srca, otkriveno je otajstvo njegove ljubavi, objavljeno krilo milosrđa našeg Boga. Uistinu, na koji drugi način bi se moglo pokazati da si blag i milosrdan i kako bi mogla bolje zasjati tvoja ljubav, ako ne po rani tvoga Srca? Nitko ne može pokazati veću ljubav od toga da dadne svoj život za onoga tko je osuđen na smrt?

Isusovo Srce, utočište naše

(Sv. Antun Padovanski)

»Tko će mi dati golubinja krila, da odletim, otpočinem i nastanim se u pećini te da budem sličan golubici, koja gradi sebi gnijezdo u pukotinama pećine, na visokim mjestima?» (Ps 55, 7—9 prema Vulgati).

»Pećina je naš Gospodin Isus Krist. A pukotina pećine je rana u njegovu svetom boku. Rana u boku vodi k Spasiteljevu Srcu. I tamo, k toj luci spasenja, poziva On duše. Tu on želi biti Zaručnikom. Kad se golubica krije u pukotinama, hoće ne samo da se spasi od grabežljivaca, nego tamo sebi gradi i stan, u kojemu bi mogla mirno stanovati. Slično čini i revna duša, koja, čim nađe Srce Isusovo, ne samo da u njemu sagradi svoj stan protiv svih napasti, nego u njemu nalazi i sigurno mjesto slatkoga počinka.

Ne može se zadovoljiti samo time, da ostane na ulazu u pukotinu, mora prodrijeti u dubinu. Kod otvora Isusova boka već će se naći krv, koja se prolila za naše otkupljenje. Ali mora ići do samoga vrela, iz koga je potekla krv, do samoga Srca Isusova. Tamo će uživati svjetlo, utjehu i siguran mir. Golubica gradi gnijezdo od slame. Od čega mi gradimo svoje gnijezdo? Onaj koji nam je dao mjesto za stan, dao nam je također i slamu, to jest primjer svoje poniznosti i krotkosti. Svijet prezire ove kreposti kao što prezire i slamu. Ali ti njima sagradi stan u dubokoj pukotini pećine u Srcu Isusovu!«

Srce puno žara

(Sv. Bernardin Sijenski)

»O ljubavi, koja sve rastapaš, u kakvo si stanje zbog našeg otkupljenja dovela našeg Prijatelja? Da potop ljubavi sve poplavi, veliki su bezdani polomili svoje brane, to jest dubine Srca Isusova. Okrutno je koplje prodrlo do dna ne poštedivši ničega. Otvor na boku upoznaje nas s ljubavlju Srca Isusova sve do njegove smrti i poziva nas da pođemo k toj neiskazanoj ljubavi, koja je potakla njega da dođe k nama. Hajdemo, dakle, k njegovu Srcu, k srcu dubokomu, srcu tajnomu, srcu koje misli na sve, srcu koje sve zna, srcu koje ljubi ili, radije, koje gori od ljubavi. Vrata su otvorena. Po tome shvatimo žestinu njegove ljubavi. I srcem, sličnim njegovu, uđimo u ovu tajnu, koja je sve dotle bila sakrita. A otkrivena je, da tako rečemo, kod njegove smrti otvaranjem boka. S čime bolje usporediti Srce Isusovo zbog njegove goruće ljubavi, negoli s kadionicom, punom žarke žeravice?«

Otkucaji Srca Isusova

(Sv. Gertruda)

Jednoga dana videći kako sestre idu slušati propovijed požalila sam se Isusu: «Ti znaš, moj Gospodine, kako bih rado išla slušati propovijed da me ova bolest ne zadržava». A Isus mi je odgovorio: «Hoćeš li da ti ja održim propovijed?» – «Vrlo rado» – ona odgovori. Tada ju je Gospodin privukao sebi i prislonio je njeno srce na svoje Božansko Srce. Poslije nekoliko trenutaka odmora Gertruda je osjetila kako Isusovo Srce kuca dvostrukim divnim i slatkim otkucajima.

Gospodin joj je tada kazao: «Svaki od ova dva otkucaja čini djelo spasenja ljudi na tri načina. S prvim otkucajem, koji spašava grešnike, neprestano zazivam Boga Oca, ublažujem ga i zazivam milosrđe. Zatim govorim svim mojim svetima, predočim im slučajeve grešnika i potičem da mole za njih. Na kraju se obraćam samom grešniku i milosrdno ga pozivam na obraćenje čekajući strpljivo s neizrecivom željom njegovo obraćenje».

«S drugim otkucajem, koji čini djelo spasenja pravednika – iznad svega pozivam mog Oca da se sa mnom raduje zbog učinkovitog prolijevanja moje krvi za spasenje pravednika, u čijim dušama se sada naslađujem. Zatim pozivam svu nebesku vojsku da slavi divni život pravednika i da mi zahvale za sve darove koje sam im udijelio i koje ću im još udijeliti. Na kraju se obraćam samim pravednicima utvrđujući ih u mojoj ljubavi i potičem ih da napreduju svaki dan iz kreposti u krepost. I kao što se otkucaji ljudskog srca nikada ne prekidaju, bilo što da čovjek radi, tako ni djelo moje Providnosti, koja upravlja zemljom i Nebom, ne može ni za trenutak zaustaviti ovaj dvostruki otkucaj moga Božanskog Srca».

Isusovo Božansko Srce želi nadoknaditi naše ljudske manjkavosti

(Sv. Gertruda)

Jedne večeri Gertruda je pokušavala svu svoju pažnju usmjeriti na riječi Službe čitanja, ali budući da je svaki trenutak padala u rastresenost zbog slabosti svoje ljudske naravi, sa žalošću je kazala: «Koji plod mogu zadobiti od napora koji tako rijetko postiže svoj učinak?». Tada Gospodin, koji nije mogao podnijeti njenu klonulost, uze u vlastite ruke svoje Božansko Srce kao neku svjetiljku i reče joj:

«Evo ti predstavljam moje Božansko Srce, slatki ud divnog Trojstva, kako bi ti od njega mogla s povjerenjem moliti da nadoknadi za sve tvoje slabosti. Tada će sva tvoja djela biti savršena u mojim očima. Kao što je vjerni sluga uvijek spreman izvršiti volju svoga Gospodara, tako će ti od sada i moje Srce uvijek biti blizu i nadoknaditi u svakom trenutku tvoje slabosti».

Ova nečuvena samilost napuni Gertrudu istovremeno divljenjem i strahom. Činilo joj se nečuveno i neprikladno Božjem dostojanstvu da Srce Gospodara svemira, predostojni hram Presvetoga Trojstva, izvor svakog dobra i milosti, bude kraj nje kao neki sluga koji stoji pored gospodara spreman nadoknaditi slabosti. A Gospodin se smilovao njenoj nelagodi i ohrabrio ju je ovom usporedbom:

«Da imaš lijepi glas i jako ti se sviđa pjevati, a pored tebe je neka druga osoba koja nema sluha ni glasa pa ipak dubokim glasom pjeva, tako da ti ne dopušta do li otpjevati po koji kratki otpjev, bila bi uznemirena zašto ta osoba ne dopušta dugo pjevati tebi koja bi to ugodno i s lakoćom učinila. Na isti način moje Božansko Srce, koje poznaje krhkost, nepostojanost i slabost ljudske naravi, čeka s najvećom željom da ga ti molitvom pozoveš, ili samo svojom željom, da nadoknadi za tvoje manjkavosti, kako bi učinilo što ti ne uspijevaš».

Uzvišenost sjedinjenja sa Srcima Isusa i Marije

(Bl. Leon Dehon)

Biti usko sjedinjeni po milosti i ljubavi sa Presvetim Srcem Isusovim i prečistim Srcem Marijinim ovdje na zemlji najveća je moguća stvar koju čovjek može zadobiti. Mi živimo da bismo nastavili sveti život koji je na zemlji živio Isusu Krist. Na krštenju smo se obavezali da ćemo pripadati Kristu i njega obući, to jest oblikovati u nama. Mi trebamo usvojiti Isusove kreposti, osjećaje, duh, sklonosti. Isusov život i njegovo kraljevanje u našim srcima nas pobožanstvenjuje. Naš Gospodin – kaže sv. Ivan Eudes – silazi u naše duše i u njima stanuje po milosti da bi nas preobrazio u sebe samoga. On nas drži snagom Duha Svetoga, kao neku malu hostiju koju želi posvetiti da bi je sjedinjenu sa sobom prikazao na slavu Oca Nebeskoga: divna žrtva, posvećenje koje nas pobožanstvenjuje, dragocjeno i neizrecivo uzdignuće koje od nas čini nebeska bića, od nas siromašnih i nedostojnih grešnika čini kršćane, svece, sinove i kćeri Božje.

Srce Isusovo, koje živi i kraljuje u nama, izvor je svakog bogatstva, ono je najdragocjenije od svega blaga. Naša je duša – kaže sv. Ambrozije – istinski raj Presvetoga Srca. Usred zemaljskoga raja bio je izvor vode koji je sve oživljavao i činio plodnim. A u duhovnom životu to je Srce Isusovo, izvor vječnog života koji vrije usred kršćanskih duša kako bi u njih ulio svako obilje nebeskih blagoslova i učinio ih plodnima u krepostima i zaslugama. Učiniti da u nama vlada Srce Isusovo naš je jedini i najvažniji posao.

1. To je sredstvo za postići naš cilj. Mi smo stvoreni za sjedinjenj sa Srcem Isusovim po Srcu Marijinu, i s Božjim srcem po Srcu Isusovu.
2. To je jedino sredstvo da Bogu ugodimo. Na taj način ispunjamo želju Nebeskog Oca da u nama vidi svoga Sina kako kraljuje skupa sa svojom Majkom.
3. To je jedino sredstvo koje imamo na raspolaganju po kome možemo na dostojan način proslaviti Boga. Treba da Srce Isusovo u nama i po nama slavi Oca Nebeskoga.
4. To je jedino sredstvo za ispuniti želju samoga Isusa i za dobiti od njega bezbrojne milosti. Nije li On došao na ovu zemlju kako bi živio i kraljevao u nama. To nam kaže i sam Gospodin po sv. Ivanu Eudesu: «Čineći da Ja skupa sa svojom Majkom živim i kraljujem u vama, postat ćete istinska djeca moga Srca. Moje Srce i moje oči biti će uvijek uperene u vaše potrebe.
5. Na kraju po životu Srca Isusova i Srca Marijina mi postajemo dionici njihovih zasluga i sjedinjujemo svoja djela s njihovim djelima, i beskrajno se obogaćujemo.

Mi smo stvoreni za to sjedinjenje i samo u njemu možemo naći mir i spokoj. Ostanite u meni i ja u vama – govorio nam je naš Učitelj – to sam vam govorio da bi moja radost bila u vama i da bi vaša radost bila potpuna (usp. Iv 15,4). Ta radost je sudjelovanje u radosti Utjelovljene Riječi, i neizrecivom blaženstvu Sina Božjega koji nas sjedinjuje s Ocem. U Srcu Isusovu, kaže nam sv. Lovro Justinijanski nalazi se nutarnji mir, nepomućeni spokoj, blaga sreća, živa radost, vedro pouzdanje, zajedništvo ljubavi, očaranje kontemplacije i blagost Duha Svetoga. Srce Isusovo jesu vrata nebeska.

Sjedinjenje sa Srcem Isusovim i Srcem Marijinim je naš živući raj, a taj je – kaže sv. Bernard – daleko uzvišeniji slađi, bogatiji i blaži od prvog zemaljskog raja. Uskliknimo sa sv. Ivanom Eudesom: «Živjeli Isus i Marija u našim srcima! U svim srcima živjela Srca Isusa i Marije! O ljupko Srce Isusovo budi ti srce moga srca, duša moje duše, jedini temelj svih mojih misli, riječi i djela, duše i tijela, svega mog bića. Amen.

Vježbe sjedinjenja sa Presvetim Srcem Isusovim i Bezgrešnim Srcem Marijinim

(Bl. Leon Dehon)

Prvi uvjet za naše sjedinjenje sa Srcem Isusovim i Marijinim je da ostanemo u Božjoj milosti i ne navezujemo se na stvorenja. Na krštenju počinje naše sjedinjenje sa Srcem Isusovim i Marijinim. Od dobi kad dođemo do upotrebe razuma moramo sve činiti kako bismo sačuvali i razvili to nebesko sjedinjenje i kraljevanje Isusova Srca u našim srcima. Prvi uvjet je da ostanemo u Božjoj milosti jer kad smo u milosti tada smo u Isusu i Isus u nama, njegovo Srce je sjedinjeno sa srcem siromašnog stvorenja. A da bi Srce Isusovo i Srce Marijino potpuno u nama živjelo i kraljevalo, treba dodati i ostale stvari. Trebamo gledati svijet i čuvati se od duha svijeta, nenavezivati se na stvorenja. Koliko budem više slobodni i ne nevezani na nas same i na stvorenja toliko ćemo više osjetiti učinkovitost i prisutnost Srca Isusova i Srca Marijina.

Drugi uvjet je živjeti od vjere i ostati u ljubavi. Sv. Pavao nas uči da Isus stanuje u našim srcima po vjeri. Po vjeri se događa razvoj milosti u duši. Ona – kaže sv. Ambrozije – otvara vrata srca našem Gospodinu i on dolazi nastaniti se u našim dušama. Kako bismo rasli u živoj vjeri navikavajmo se gledati Srce Isusovo i Srce Marijino u svemu što činimo. To neka nam bude najvažnija vježba naše pobožnosti. Trudimo se da nasljedujemo Srce Isusovo, njegove kreposti, njegova otajstva, usvajajmo njegove božanske nakane. Ali to nije sve, trebamo se često vježbati u njegovoj ljubavi.

Vjera zasadi – kaže sv. Grgur veliki – u nama život Isusa Krista, ali samo ljubav i vjernost njegovoj ljubavi čini da to stablo raste u nama i donosi obilne plodove za Nebo. Isus tako malo po malo u nama ozdravlja sve izranjeno i uzdiže sve propadljivo, ispunja dušu nebeskim milostima i samim sobom sve što duša marljivo radeći njemu predaje, sve svoje pobožnosti, mrtvljenja i djela, s ciljem da se u njoj oblikuje Isus sam.

Treće. Pričest i duhovna pričest u nama jača sjedinjenje sa Srcem Isusovim i Srcem Marijinim. Po tom sakramentu – kaže sv. Toma – milost se povećava u nama, duhovni život se usavršuje, jer se savršenstvo sastoji u sjedinjenju s Bogom. Euharistija je ustanovljena da bi dopunila u nama učinkovitost ostalih sakramenata po kojima nam Gospodin daruje svoju milost i svoj život. Oni koji se dobro hrane – kaže sv. Franjo Saleški – osjećaju kako im se cijelo tijelo jača. Isto tako oni koji se dobro pričešćuju osjećaju da Isus Krist, koji je njihova hrana, otvara svoje Srce i daruje se svim dijelovima njihove duše i tijela. On sve čisti, sve oživljava. On ljubi u njihovu srcu, shvaća u njihovom razumu, diše u njihovim grudima, gleda njihovim očima, govori njihovim jezikom i tako dalje. On čini sve u svima. Tada ne živimo više mi, nego Isusu živi u nama. O kada će to biti? Pa ipak učim vas što treba tražiti, što željeti, iako se to ostvaruje malo po malo. Ponizno težimo i s pouzdanjem se pričešćujmo.

Srce Isusovo je uzor i pravilo našeg života

(Sv. Ivan Eudes)

Nikada nećemo moći dovoljno razmatrati milost da nam je Isus htio dati svoje božansko Srce. Zamislite čovjeka kojeg njegov kralj toliko ljubi da može uistinu reći: «Kraljevo srce je moje, dobio sam u posjed srce kralja». Koje li sreće za njega, koje radosti! A to je naša stvarnost. To je nepobitna istina. Kralj kraljeva nas tako žarko ljubi da svatko od nas može uistinu reći: «Srce Isusovo je moje, dobio sam u posjed Srce moga Spasitelja».

Srce Spasiteljevo je moje i to iz više razloga. Prvo jer mi ga je dao Otac nebeski. Zatim je moje jer mi ga je dala Presveta Djevica. Moje je jer mi ga je dao Duh Sveti. Na kraju moje je jer mi ga je tisuću i tisuću puta sam Isus darovao. On mi ga je darovao ne samo da bude moje utočište, sklonište u svim potrebama, moje blago, nego da bude i moj uzor i pravilo mog života i mojih djela. To pravilo želim stalno proučavati kako bih ga vjerno slijedio.

Brižno želim promatrati što Srce mog Isusa mrzi a što ljubi kako bih i ja mrzio što ono mrzi i ljubio što ono ljubi. Vidim da je Isus mrzio i da mrzi samo jednu jedinu stvar; grijeh. On nema nikakvu mržnju prema našoj slabosti i bijedi. Židove koji su ga toliko progonili, rimsku vlast koja ga je tako okrutno mučila, je li Srce Isusovo mrzilo? Ne, naprotiv, ono ih ispričava kod Oca nebeskoga u najokrutnijem mučenju i smrti na križu i moli da im oprosti. To je pravilo koje ja želim slijediti iz ljubavi prema mome Spasitelju. Samo ću grijeh mrziti a ljubit ću sve što on ljubi, a svima koji me budu mrzili koliko god mognem, pomoću Božje milosti, čini ću dobro.

Čujem kako mi moje pravilo kaže: Težite u vašim srcima za čim treba da težite u Isusu Kristu. Imajte u vašim srcima osjećaje Isusa Krista. Koje osjećaje nalazim u njegovu životu? Ja ih pronalazim šest.

1. Osjećaji ljubavi koje Isus ima prema svom nebeskom Ocu i za njegovu svetu volju. On je toliko ljubio svoga nebeskog Oca da se žrtvovao za njega, a spreman je još milione puta žrtvovati se za njegovu slavu. On toliko ljubi njegovu očinsku volju da za vrijeme svoga zemaljskog života nije nikada činio svoju volju, nego je u vršenju volje Očeve nalazio svoje zadovoljstvo. Moje je jelo vršiti volju onoga tko me poslao (Iv 4, 34).
2. Osjećaji odbojnosti i gnušanja prema grijehu, kojeg je toliko mrzio i prezirao da se predao na milost i nemilost svojim neprijateljima i prihvatio patnju križa kako bi uništio grijeh, to pakleno čudovište.
3. Osjećaje poštovanja i ljubavi prema križu i trpljenju, koje je nježno ljubio do te mjere da u Duhu Svetom dan trpljenja naziva svojim časom.
4. Osjećaje ljubavi koje ima prema svojoj predragoj Majci, koju je ljubio više nego sve svece i anđele skupa.
5. Osjećaje ljubavi prema nama ljudima, koje je strastveno ljubio tako da izgleda – kaže sv. Bonaventura – da je sebe do krajnjih granica dao njima za ljubav.
6. Osjećaje odbojnosti i prezira prema duhu svijeta, kojeg je smatrao odbačenim i za koji nije ni molio: Ne molim za ovaj svijet (Iv 17,9).

Evo božanskih pravila koja želim iz ljubavi prema tebi opsluživati, o moj Spasitelju. Želim ljubiti svim srcem, svom dušom i svom snagom svoga Boga i potpuno se založiti kako bih vršio njegovu svetu volju. Želim mrziti svaki grijeh i svaku nepravdu da bih radije umro nego li na njih pristao. O Srce mog Isusa daj da te uistinu ljubim.

Isus nam je dao svoje Srce da bi bilo naše srce

(Sv. Ivan Eudes)

Isus nam nije dao svoje srce samo za uzor i pravilo života nego i da bi postalo naše srce, kako bismo mi po njegovu Božanskom Srcu mogli iskazati dostojnu čast Bogu. Mi smo Bogu dužni pet velikih stvari: 1. klanjati se njegovu veličanstvu; 2. zahvaljivati Bogu na nebrojenim dobročinstvima kojima nas je obdario i koja nam trajno daruje; 3. zadovoljiti Božanskoj pravdi za nebrojene grijehe i propuste koje smo učinili; 4. slaviti ga; 5. moliti kako bi dobili sve potrebno za dušu i tijelo.

Koje sredstvo možemo koristiti kako bismo ispunili sve te dužnosti na način dostojan Boga? To je nama nemoguće. Jer kada bismo imali sve duhove i srca svih ljudi i anđela i njima sa svom gorljivošću pokušali dostojno Boga ljubiti i potpuno zadovoljiti njegovoj pravdi to ne bi bilo ništa u odnosu na dužnosti koje imamo prema Bogu. Ali evo imamo našeg dobrog Spasitelja. On nam je dao sredstvo za potpuno ispuniti pred Bogom naše obaveze, a to je njegovo Božansko Srce koje nam je dao da ga koristimo kao naše vlastito srce za klanjati se Bogu, ljubiti ga koliko Bog to zaslužuje i za ispuniti sve naše dužnosti pred njegovim uzvišenim Veličanstvom. Vječna ti hvala i slava moj predobri Isuse za taj beskrajno dragocjeni dar. Neka te zbog toga svi anđeli i sva tvoja stvorenja beskrajno blagoslivljaju.

O koje li sreće i dobročinstva za nas imati na dar tvoje Božansko Srce. O Kako smo bogati! Koje li blago posjedujemo! Koliko li smo ti dužni zahvaljivati moj, Božanski Spasitelju! Ti moliš Oca da budemo jedno s njime i s tobom, kao što si Ti u njemu i on u tebi, te stoga želiš da imamo jedno srce s Ocem i s tobom. Ti si nas učinio djecom Oca čiji si ti Jedinorođeni Sin i zato nam daruješ svoje Srce kako bismo s tobom ljubili tvoga Oca jednim, tvojim Srcem. Ti nas uvjeravaš da nas Otac ljubi istom ljubavlju kojim je tebe ljubio, da si njih ljubio kao što si mene ljubio, (Iv 17,23) i da te ljubimo istim Srcem kojim te je ljubio Otac, kao što je Otac mene ljubio tako sam i ja vas ljubio (Iv 15,9). Zato nam i daruješ svoje Srce da bismo mi ljubili njega Srcem kojim On ljubi nas.

Što mi možemo učiniti kako bismo se poslužili tim darovanim nam Srcem i iskazali Bogu dostojnu čast i slavu? Kao prvo, trebamo se odreći nas samih, našeg srca koje je uvijek ranjeno grijehom i sebeljubljem, a zatim se trebamo predati i posvetiti Srcu Isusovu, s njim se sjediniti u svemu što radimo s njegovom poniznošću, ljubavlju i svim drugim krepostima, kako bismo ljubili, slavili i častili Boga s Božanskim Srcem.

O moj Spasitelju, iskoristi snagu svojih svemoćnih ruku da me oslobodiš od mene samoga i sa sobom sjediniš, da izvadiš moje bijedno srce i umjesto njega dadneš mi svoje Božansko Srce. Tada ću te ljubiti svim srcem, to jest Isuse ljubit ću tebe tvojim velikim Srcem koje će biti moje.

Duboka poniznost Srca Isusova

(Sv. Ivan Eudes)

Imati nisku misao o sebi samome i prezirati sebe, ne cijeniti i mrziti slavu i čast svijeta, ljubiti skrovitost i poniženje – 3 su učinka istinske poniznosti. To je krepost koja ima bezbroj stupnjeva jer imamo puno razloga za poniziti se, među kojima su tri glavna. Prvi je naše ništavilo, ponor samozataje i poniženja. Drugi je beskrajno veličanstvo Božje, jer svaka veličina pred Bogom je ništavnost. Treći je grijeh, jer nas Bog može s razlogom baciti u ništavilo zbog naših grijeha.

Srce Isusovo, iako je bilo bez grijeha, više se od drugih ponizivalo. On je vidio da je njegova ljudska narav, stvorena, proizišla iz ništavila, a s druge strane poznavao je Božju uzvišenost, te ga je to u njegovoj ljudskoj naravi držalo u neshvatljivoj poniznosti.

Da bismo shvatili drugi učinak poniznosti u Srcu našeg Otkupitelja promotrimo kolikim prezirom je odbacivao čast i slavu u svijetu. On premda je jedinorođeni Sin Božji jednak Ocu, kralj slave, a htio je pokazati samo nešto od svoje moći i veličine, skrivajući gotovo sve, i u svom životu, nakon uskrsnuća i u Presvetom Sakramentu gdje je sada slavan i besmrtan. Kad su ga Židovi htjeli učiniti kraljem pobjegao je pred njima govoreći da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

Promotrite zatim sva poniženja i samozataje koje je doživio za svoga života, kod rođenja, bijega u Egipat, u javnom djelovanju i Muci i znajte da je sve to božanska ljubav za njega unaprijed priredila i da ih je on svim srcem prihvatio.

Srce Isusovo je Marijino srce

(Sv. Ivan Eudes)

Kao što Marijino djevičansko Srce ljubi svoga Sina više nego svi anđeli i sveci skupa tako i Isusovo Božansko Srce više ljubi Srce Marijino nego sva druga stvorenja. Prikažimo Srcu Isusovu i ljubav njegove blagoslovljene Majke kao nadoknadu za sve naše propuste u ljubavi i služenju i prikažimo predostojnoj Isusovoj i našoj Majci Srce njenog Sina kao nadoknadu za sve naše nezahvalnosti i nevjernosti u njenoj službi.

Presveta Djevica je, nakon Boga, prvi predmet ljubavi Srca Isusova, ali je Srce Isusovo i Marijino Srce zbog više razloga. 1. Jer joj ga je darovao vječni Otac. 2. Jer joj ga je darovao njen Sin. 3. Jer joj ga je darovao Duh Sveti. Slava tebi, Presveto Trojstvo, zbog tog dragocjenog dara koji si dalo našoj i Božjoj Majci. Prikazujem ti Presveto Trojstvo Božansko Srce Isusovo i bezgrešno Srce Marijino za mene. Sjedinjujem s njihovim srcima moje siromašno srce i srca svih ljudi i molim da u njima uzmeš trajnu vlast.

Marija i Presveto Srce Isusovo

(Monsignor Andrien Garnier)

Štovanje Srca Isusova toliko je staro kao i Crkva. Već je sv. Ivan apostol kod posljednje večere počivao na Gospodnjim grudima. Još prije nego sv. Mariji Margareti, Spasitelj je pokazao svoje Srce rimskom vojniku, koji mu ga je otvorio kopljem. U novija vremena, na poticaj sv. Ivana Eudesa koji je na početku XVII. vijeka mnogo propovijedao i pisao o Srcu Isusovu, i na poticaj samog Spasitelja koji se ukazao svetoj Margareti Alacoque, ova se pobožnost brzo proširila po čitavom katoličkom svijetu kao znak vremena,

«Štovanje Srca Isusova – tako se izražava kardinal Pie – novi je oblik onog štovanja, što ga je Crkva naučavala i vršila u sva vremena”. Ovo se štovanje odnosi u prvom redu na tjelesno Spasiteljevo Srce kao na prvi i neposredni svoj predmet; na ono srce koje je kucalo u grudima Boga Čovjeka, te je vrijedno štovanja kao i sva ljudska Kristova narav, radi njezina sjedinjenja s drugom Božanskom Osobom. U drugom redu, ova se pobožnost, prelazeći -preko srca, odnosi na ljubav, koja prema običnom shvaćanju ljudi izvire iz srca i čiji je ono simbol».

A ljubav Srca Isusova nije ništa drugo nego neizmjerna Božja ljubav prema ljudima; ljubav onoga Boga koji se, da spasi ljudski rod, zaodjenuo našom ljudskom naravi, na križu umro, a sada na našim oltarima u Euharistiji da bude hranom naših duša i pruži nam neprekidni dokaz svoje neizmjerne ljubavi. Uzevši dakle stvar strogo onako kakva jest, blagdan Srca Isusova može se zvati blagdan ljubavi. Zaziv Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se, uzet iz litanija. Srca Isusova, mogao bi glasiti ovako: Isuse, utjelovljeni Bože, radi tvoga Srca koje je simbol tvoje ljubavi, smiluj nam se.

Proučavajući povijesni razvoj ove pobožnosti vjerojatno se ne varamo, ako ustvrdimo da je Bog htio da se ova pobožnost, živo rasplamsa i proširi baš u onom vijeku u kome je ljubav ljudskih srdaca prema Bogu bila jako ohladila, pa su bili potrebni novi motivi i poticaji, da se probudi. Ovu misao naglašava papa Lav XIII. god. 1899. enciklici u kojoj poziva ljudski rod da se posveti Srcu Isusovu.

Kad je Crkva, kaže spomenuti papa, još na samom početku svoga postojanja jecala i uzdisala pod jarmom careva, pokazao se na nebu jednom mladom caru Konstantinu znak križa. To je bio predznak skore i sjajne pobjede. Danas se pojavio pred našim očima jedan drugi nebeski znak, vrlo sretan predznak pobjede što dolazi. To je Presveto Srce Isusovo, koje se popelo na križ i svijetli blještavim sjajem među ljudima. Mi moramo staviti u njega svu svoju nadu. Njemu se moramo moliti, da spasi čovječanstvo. Samo od njega trebamo očekivati spasenje”.

Papa Pio XI se jednako izražava u enciklici u kojoj govori o dužnosti davanja zadovoljštine Presvetom Srcu Isusovu. Kaže: “Kao što je Bog nekada htio da se pred očima ljudskog roda, koji se spasio u lađi, pokaže sjajna duga kao simbol pomirenja, isto tako se u mutnim vremenima prošlog stoljeća raširio jansenizam, ta najgora hereza i neprijateljica ljubavi, predstavljajući nam Boga ne kao Oca, nego kao neumoljiva i nemilosrdna suca, isto tako htjede da se pred nama pokaže Presveto Srce Isusovo kao simbol mira i ljubavi i kao znak pobjede. Nastojmo dakle shvatiti misao i duh Crkve u naša vremena te se oduševimo za divnu pobožnost prema Srcu Isusovu.

Ima mnogo važnih razloga koji nas ovlašćuju, da Majku Božju zovemo Gospom Srca Isusova, pa da spomenemo njezino ime svaki put kad govorimo o ovoj pobožnosti. Prije svega, nije li Marija bila ona žena, koja je dala tjelesno Srce, kad je na riječ arkanđela Gabrijela pristala? A kad se tajna i ostvarila, tko je bio prvi štovalac toga Srca prvi poklonik čovjeka nego Marija? Tko ga je ljubio u Betlehemu, u Nazaretu i svagdje drugdje, i to ljubavlju koja daleko nadvisuje ljubav sviju svetaca i svetica, nego opet Marija?

Marija se zove Gospom Srca Isusova i zato, jer vrši osobiti utjecaj i vlast nad ovim božanskim Srcem. To je vlast koju ona ima nad Isusom i njegovim Srcem po samom Božjem određenju, i kojoj vlasti Isus, da tako kažem, ne može odoljeti. To je mislio i slavni Bossuet, kad je rekao, da sinovska ljubav ide ispred majčinske i da sin mora više ljubiti majku nego majka sina. Srce Isusovo postaje Mariji sklono još prije nego mu ona prikaže svoje molbe.

Neki se pobožni pisac (Mgr. de la Bouillerie) ovako izražava o tome: «Jednoj majci nije ništa draže nego srce njezina sina, a srce dobrog sina ne ljubi nikoga tako kao svoju majku». Srce je Isusovo na neki način vlasništvo i djelo Marijina Srca, jer je sam božanski Spasitelj htio, da njegovo Srce bude apsolutno pristupačno i poslušno svakoj Marijinoj želji i prošnji. Obični puk to dobro shvaća. Da izrazi snagu i vlast koju Marija ima nad Srcem svoga Sina, naziva Majku Božju “nadom onih koji su izgubili svaku nadu”. Što nitko drugi ne bi dobio od Boga, pa ni svi ljudi skupa, to može Blažena Djevica Marija.

Tko može naslutiti dokle seže Marijina vlast i ovaj slatki pritisak, koji ona izvodi na božansko Srce našega Spasitelja? Kardinal Pie primjenjuje na’ Mariju riječi, što ih je izraelski narod na usta Mardokaja upravio kraljici Esteri: “Govori ti mjesto nas”. Nema sumnje, da je Srce Isusovo otvoreno svima, velikima i malima, siromašnima i bogatima, grješnicima i pravednima. Ali nema sumnje ni u to, da nitko tako ne pozna sve prilaze koji vode u ovo presveto Srce kao Marija, koja je tako dugo slušala i bilježila njegove otkucaje. Dapače, možemo tvrditi još više. Budući da je Marija Majka Isusova, ona dobro pozna sve misli i nježnosti Isusova Srca, pa budući da je ona i naša Majka, njoj su isto tako dobro poznate sve slabosti, nevolje i potrebe našeg srca.

Koliko velikih milosti možemo i trebali bismo moliti od božanskog Srca Isusova! Milost pobožnosti, hrabrosti, ustrajnosti. Milost, da se hrabro odupremo kukavičluku, u koji nas baca ljudski obzir. Milost da se pobjedonosno odupremo niskim napastima. Milostda božansko Srce doskoči manjkavostima naših svakidašnjih molitava itd.

Ime koje dajemo Mariji, kad je zovemo Gospodaricom Srca Isusova, novi je dragulj u kruni njezine slave. Čovjeku je drago, kad zna, da vuče lozu od plemenita roda. A gdje treba tražiti izvor neusporedive veličine i plemenitosti Blažene Djevice, ako ne u neizmjernom milosrđu i bogatstvu Srca Isusova? Tu ključa izvor sve njezine plemenitosti. Kardinal Pie s pravom je pisao: “Naslov Gospodarica Presvetog Srca Isusova koji dajemo Mariji jedan je od najljepših klasova, u snopu časti, koje naš vijek iskazuje Presvetoj Majci Božjoj”.

Ovim zazivom iskazuje se također čast i samom Srcu Isusovu. Mi zapravo svaki put,kad se divimo ljepoti prirode slavimo samoga Boga, koji je izvor svake stvorene ljepote. Mi se tada divimo i zahvaljujemo Njemu. Neće li dakle svaki Marijin štovalac, pošto se nadivio ljepoti i dobroti Majke Božje, biti automatski potaknut, upravo prisiljen, da se divi i pjeva pjesme hvale samoj nestvorenoj ljepoti i dobroti, Bogu samome?

Pogledaj u moje blago Srce: Peku me zrake milosrđa

(Sv. Faustina Kowalska)

Obnova zavjeta. Odmah ujutro, nakon buđenja, uronio je savršeno moj duh u Boga – u ocean ljubavi. Za vrijeme Sv. mise dospjela je moja ljubav prema Njemu do vrhunca. Nakon obnove zavjeta i Sv. pričesti iznenada ugledah Isusa koji mi ljubazno reče: “Kćeri moja, pogledaj u moje blago Srce”. Kad sam pogledala u Presveto Srce, iziđoše jednake zrake iz njega, kao na slici – kao krv i voda, a ja shvatih kako je veliko Gospodnje milosrđe. Opet mi blago reče Isus: “Kćeri moja, kazuj svećenicima o Mom nepojmljivom milosrđu. Peku me zrake milosrđa. Na duše ih želim izliti. Duše ne žele pokloniti nimalo vjere Mojoj dobroti”. Iznenada nesta Isus. Preko cijelog dana ostade moj duh u osjetnoj Božjoj blizini, usprkos buke i razgovora koji su uobičajeni nakon duhovnih vježbi. Sve to me nije smetalo. Moj duh bio je u Bogu, iako sam izvanjski sudjelovala u razgovorima i čak posjetila Derdy.

Bolila me nezahvalnost prema Bogu

(Sv. Faustina Kowalska)

Kad sam ostala na klanjanju od 9 do 10 sati, bile su nazočne još četiri sestre. Približavala sam se oltaru i započela razmatrati muku Isusovu. U tom trenutku zahvatila je užasna bol moju dušu zbog nezahvalnosti brojnih duša, koje žive u svijetu. Posebno me bolila nezahvalnost od Boga izabranih duša. Manjkava je svaka predodžba i svaka usporedba. S obzirom na ovu užasnu nezahvalnost osjećala sam kao da mi puca srce. Napuštale su me moje tjelesne snage, pala sam na lice i nisam mogla suzbiti svoje glasno plakanje. Kad god bih mislila na veliko Božje milosrđe i na nezahvalnost duša, moje srce bilo je prožeto boli i mogla sam shvatiti kako to jako vrijeđa Preslatko Srce Isusovo. Gorućim srcem obnovila sam svoj čin žrtvovanja za grešnike.

Radosno i spremno poljubila sam kalež gorčine, kojeg svednevice primam u Sv. Misi. To je mali dio kojeg mi je Isus odredio zauvijek i kojeg nikom neću predati. Neprestano ću tješiti preslatko Euharistijsko Srce. Svirat ću zahvalne pjesme na strunama moga srca a patnja će biti njihov zvučan ton. Marljivo ću istraživati čime mogu obradovati danas Tvoje Srce. Dani života nisu jednolični. Kad crni oblaci prekriju sunce, pokušat ću kao orao probiti oblake, da bih drugima pokazala kako se sunce nije ugasilo.

Doimlje me se da mi Bog dopušta prozračiti malo zavjesu da zemlja ne sumnja u Njegovu dobrotu. Bog ne podliježe potamnjenju ili promjeni. On je vječno Jedan i Isti. Njegovoj volji ne može se ništa usprotiviti. U sebi osjećam neku veću snagu od ljudske. Osjećam hrabrost i snagu po milosti koja je u meni. Razumijem ove duše koje trpe i protiv svake nade, jer sam tu vatru iskusila na samoj sebi. Ali Bog ne daje ništa što bi nadilazilo snage. Često sam živjela u nadi protiv svake nade i svoje sam pouzdanje uzdigla sve do potpunog povjerenja u Boga. Neka se sa mnom događa ono što je on oduvijek odlučio.