Među tri najveća izazova s kojima se danas treba suočiti, kako već u početnim brojevima naznačava Kompedij socijalnog nauka Crkve, je razumijevanje i upravljanje s različitostima i pluralizmom na svim razinama unutar društva. U javnom prostoru u hrvatskome društvu, nakon promjena koje su se dogodile početkom 90-tih prošloga stoljeća, susrećemo različite vjere, mišljenja, filozofske postavke, svjetonazore … Te različitosti, pogotovo one koje nose ideološki predznak, nerijetko su bile kroz proteklo vrijeme, a i danas, razlog neshvaćanja i nerazumijevanja, ali ponekad i razilaženja odnosno sukoba na javnoj sceni. Mnoge takve pojave, vidljive ne samo u predizborno vrijeme već i u mnogim drugim situacijama, bude pitanja o mogućnostima odnosno načinu suživota unutar pluralnoga društva. 

Same različitosti odnosno pluralnost nikako nisu u sebi problem, štoviše one su znak određene demokratičnosti. Prisjetimo se, unutar totalitarnih sustava u javnom prostoru pravo javnosti imale su samo one teme ili svjetonazori koje su prihvaćale vladajuće garniture dok za ostale teme nije bilo prostora u takvim sustavima. 

Danas se kao ideal i garancija žviota u različitosti – predstavlja tolerancija.  Međutim, koliko god ona izgleda prihvatljivom zbog dobrog cilja – tj. ostvarenja mirnog suživota, treba ukazati na njezine slabosti pogotovo kada se promatra pod etičkim vidom. Naime, pokušavajući nadvladati različitosti, neki smatraju da je potrebno ublažiti ili zanijekati upravo ono što nas čini specifičnim odnosno ono po čemu smo međusobno različiti. Smatraju da će ta svojevrsna neutralnost biti garancija mirnoga suživota. Međutim, nijekanje takvih različitosti veoma često vodi prema relativizmu budući da se ne prihvaćaju posebnosti drugoga, njegove vrijednosti, njegove specifičnosti i njegov pogled na život i svijet. Obično tako krivo shvaćena tolerancija, koja u takvim slučajevima promišlja samo mehanizme prema kojima bi ona trebala funkcionirati,  je nestabilna i ne garantira ostvarenje ili trajnost autentičnoga suživota. O tome nam zorno svjedoče primjeri u mnogim društvima u kojima se o njoj govori ali nikako ne uspijeva istinski zaživjeti.

Ono što nedostaje tako shvaćenoj toleranciji je zanimanje, interes za konkretnu osobu. Naime, tolerancija se u takvom kontekstu shvaća kao podnošenje drugoga. Pitanje s kojim se trebamo suočiti glasi: je li takvo podnošenje drugoga dostatan temelj koji će omogućiti život jednih pored drugih? Očito, to je previše nestalan temelj. Nedostaje usmjerenje prema određenoj vrjednoti što ćemo svi doživjeti kao poziv na ostvarenje i poštivanje. Zato tolerancija nije, kako je prije rečeno, nijekanje ili žrtvovanje vlastitih i tuđih stavova, da bi bili jednaki. Naprotiv, trebamo se, kako ističe i papa Franjo u enciklici Fratelli tutti, osloboditi razmišljanja da svi trebamo biti jednaki. 

Neotuđivo dostojanstvo koje posjeduje svaka osoba, kako ističe papa Franjo u istoj enciklici, postaje temeljni razlog zašto prihvaćam drugoga. Tek onda kada u drugome prepoznamo osobu koja ima svoje dostojanstvo, svoju slobodu i svoja prava, tek tada možemo govoriti i o onome što nas čini različitima te kroz sučeljavanje argumenata i dijalog, nastojimo pronaći najbolji način suživota.

Vidjeti u drugome čovjeka, evanđeoski rečeno svoga brata, učiti se prihvaćati drugoga te uspostavljanje dijaloga – bilo da je riječ o pojedinim osobama ili društvu –  sve to pretpostavlja odgoj, pretpostavlja rast i napor. Sve tu to koraci prema – kako će reći papa Benedikt XVI. – oblikovanju kulture dijaloga, koja je veoma potrebna u našem hrvatskom narodu. U tome nam, kako je naznačeno, papina enciklika Fratelli tutti, pruža konkretne smjernice.  

Jerko Valković

Jerko Valković, prof. na Teologiji u Rijeci, područnom studiju KBF-a u Zagrebu te pročelnik Odjela za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U siječnju 2003. branio je doktorsku radnju pod naslovom “Etika u promidžbi”. 

U jesen 2003. godine započeo je predavati na Teologiji u Rijeci, a u prosincu 2013., izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora (iz područja humanističkih znanosti, polje teologija, grana socijalni nauk Crkve). U akademskoj godini 2012./2013. započinje predavati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Član je Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve kao i Upravnog odbora HKM-a pri HBK.