Kršćanski pogled na Boga koji sažimamo u naziv Presveto Trojstvo, ispovijedajući da je Bog jedan i trojstven u božanskim osobama Oca, Sina i Duha Svetoga, govori nam ne samo o Bogu u sebi samome, nego i o Bogu u odnosu prema nama. Kao takav taj naš pogled postaje poziv da se i mi sjedinimo s Bogom, odnosno da se uključimo u trojstveno otajstvo Oca, Sina i Duha Svetoga.

Starozavjetni čovjek je, kako smo čuli u ulomku iz Ponovljenog zakona, mislio da je moguće sjedinjenje s Bogom spoznajom zasađenom u srce o Bogu koji je jedan te držanjem njegovih zapovijedi. Povijest Izraelskog naroda je pokazala da to ipak nije dovoljno da se dogodi to sjedinjenje i da nam je potrebna pomoć. Zato je Sin Božji u Isusu iz Nazareta postao čovjek. Proteklih mjeseci smo slavili središnje otajstvo njegovog boravka među nama, odnosno njegovu proslavu u pashalnom otajstvu. Može nam se učiniti da nam je za sjedinjenje s Bogom i uključenje u unutartrojstveni odnos Oca, Sina i Duh Svetoga, dovoljno iskustvo Isusa, to što smo ga susretali, slušali, što smo svjedoci njegove smrti i uskrsnuća.

Današnji evanđeoski ulomak pokazuje međutim da ni to nije dovoljno jer nakon svega što su vidjeli i čuli, što su iskusili, i dalje „neki posumnjaše“. Bilo je potrebno i još nešto ili, jer riječ je o osobi, bio je potreban još netko. Taj netko je Duh Sveti. Po njemu Isus Krist ostaje s nama trajno prisutan, do kraja svijeta. S njim i u njemu postaje moguće da Bogu kažemo: „Abba! Oče!” I da se, kao sinovi i kćeri u Sinu, sjedinimo s Bogom i postanemo sinovi i kćeri Božje, dionici Presvetog Trojstva.

Povezujući nas s Isusom i Isusa s nama, on nas povezuje i s Ocem u zajedničku obitelj Presvetog Trojstva.

„Svi koje vodi Duh Božji sinovi su (i kćeri) Božji“, kaže sv. Pavao. Biti sinovi i kćeri Božje nije rezervirano za dobre i moralno podobne. To nije privilegija onih koji su pravovjerni. Osobito nije plod naših zasluga ili naše pravo. To je milost koju nam Bog daje po Duhu Svetome. S Duhom Svetim, koji se ne da zatvoriti u naše kalupe, možemo sve. On nam posreduje milost Presvetog Trojstva. Povezujući nas s Isusom i Isusa s nama, on nas povezuje i s Ocem u zajedničku obitelj Presvetog Trojstva. Za biti sinovi i kćeri Božji nije dovoljno biti kršćani. Zapravo, uopće se ne može automatski reći da su svi koji su kršteni sinovi i kćeri Božje, kao što se automatski ne može reći da to nisu oni koji nisu kršteni. Biti sinovi i kćeri Božje nije nešto statično. To je nešto dinamično, nešto što se događa pod vodstvom Duha Svetoga i pretače u život i odnose.

Sinovi i kćeri Božje su oni koji se daju voditi od Duha Božjega, koji, vođeni Duhom Božjim, ne žive više po tijelu, nagonski, nego žive po Duhu Svetome

Sinovi i kćeri Božje su oni koji se daju voditi od Duha Božjega, koji, vođeni Duhom Božjim, ne žive više po tijelu, nagonski, nego žive po Duhu Svetome. To su oni koji ne slijede logiku ovoga svijeta, logiku sebičnosti, nego logiku evanđelja, logiku služenja, logiku Isusa Krista. To je, to biti sinovi i kćeri Božje, zajedništvo života s Bogom, stavljajući Bogu sebe i svoj život, poput Isusa, potpuno na raspolaganje u slobodi sinova i kćeri. Imati Boga za Oca, odnosno biti Božji sinovi i kćeri, znači biti mu slični, nasljedovati njegov očinski primjer, kao što to od vječnosti čini Sin, koji nam je u svom utjelovljenju, svojim biti Sin s nama u Isusu Iz Nazareta, omogućio da i mi možemo biti sinovi i kćeri, ali i pokazao kako to vođeni Duhom Božjim, možemo iz dana u dan sve više postajati, ondje gdje nas Bog šalje i onako kako nas šalje da bismo kao sinovi i kćeri bili jedni drugima i svima braća i sestre.

A šalje nas onako kako je to činio u Isusu iz Nazareta, koji nam se učinio bratom, da budemo njemu slični.

Bog nas šalje da svima budemo braća i sestre. U duhu tog poslanja svima biti braća i sestre, možemo razumjeti i poslanje kojim nas Isus, opraštajući se od nas, šalje među sve narode da bismo ih krstili u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učili čuvati sve što nam je on zapovjedio. A šalje nas onako kako je to činio u Isusu iz Nazareta, koji nam se učinio bratom, da budemo njemu slični. Isus iz Nazareta, ono što je on govorio i činio, Očeva je slika, Božja slika, na kojoj se trebamo uvijek ponovo ogledati želimo li, vođeni Duhom Božjim, biti i ostati sinovi i kćeri Božje i braća i sestre svima. Činiti ono što Bog u njemu čini, a Bog nas u njemu ljubi do kraja, do trpljenja i proslave. Ljubiti onako kako nas je on ljubio. To je naša baština. I naš način da, kao sinovi i kćeri Božje, braća i sestre jedni drugima, ne samo slavimo Presveto Trojstvo, nego da vođeni Duhom Svetim ostanemo s njim sjedinjeni, sada i u vječnosti.