Karin Grenc rođena je 1971. godine u Splitu. Na službenoj stranici Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split, čija je članica, piše da je po školovanju i zanimanju grafička dizajnerica, po rođenju i životnom opredjeljenju slikarica. A ona za sebe kaže da je “čeljade Božje koje komunicira s unutarnjim i vanjskim svijetom kroz stvaranje”. “S tim sam darom došla na svijet, noseći ga prvo nesvjesno, a s vremenom je postao ono što me najviše određuje. Kao kreativno čeljade živim i radim u Splitu, koji me svojim živopisnim i bremenitim duhom također dijelom određuje”, predstavlja se umjetnica.

Na Duhove Crkva i njezini vjernici slave Prisutnost, duboku vjeru da događaj Isusa Krista i njegova slavnoga prijelaza iz smrti u život nije tek događaj koji se zbio nekoć u povijesti, nego je Krist po Duhu Svetom i dalje živ i prisutan. Ta se prisutnost očituje na mnoštvo načina: u postojanju Crkve, u njezinim sakramentima, posebno u euharistiji, u dobrim djelima koja se čine iz ljubavi Božje, a u tom smislu na poseban način u životima svetaca, uključujući i “svece s vrata pokraj naših”… Najopćenitije rečeno, na Duhove se slavi utješna činjenica da Bog nije napustio svijet, nego u njemu djeluje i govori.

Pronaći što je Bog stavio u vreću naše vlastite duše

Jedan od načina toga govora, kojemu je Crkva uvijek poklanjala pozornost, jest i umjetnost svake vrste, a posebno likovna umjetnost. Upravo danas, (u četvrtak, 27. svibnja), u Križevcima se otvara novi ciklus izložbe “Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu”, čime će započeti trinaesti Dani hrvatskih svetaca i blaženika. Ove će godine hrvatske velikane duha na neki način ponovno utjeloviti splitska slikarica i kiparica Karin Grenc. Glas Koncila tim je povodom zamolio splitsku umjetnicu za gostovanje na svojim stranicama.

Kako to Duh obnavlja lice zemlje služeći se umjetnošću i umjetnikom? Suočena s tim okvirnim pitanjem, umjetnica se pokazala kao vjernica koja na svoj osebujan način, svjesna Božje prisutnosti, promatra sebe i svijet.

Prije svega, umjetnička kompetencija je za Karin – dar. “Ako ste svjesni da ste kao smrtno zemaljsko čeljade, ograničeno svojim mogućnostima, ovdje ne samo da bivstvujete, nego i zato da nekako poslužite Bogu i drugima na neko dobro, onda zaronite u vreću vlastite duše i pronađete što je Bog u nju stavio, što je vama udahnuo dahom života. Što je to što vas čini živim u pravom smislu riječi? I kako zahvalnost za to prenijeti i drugima? Svakomu od nas dano je nešto. Manje ili više. Važno je kako tim darom ili talentom rukujemo, raspolažemo. Predajemo li se kao oruđe u Božje ruke ili nama rukuje nešto drugo. Često to područje nije “sigurna zona”, nego stalno propitivanje i korigiranje, nikad bez molitve i otvorenih vrata duše.”

Materiji dati novi oblik i život

Sugovornica je, osim s tvrdnjama s kojima započinje ovaj tekst, suočena i s temeljnom istinom utjelovljenja Sina Božjega – koje se opet dogodilo po Duhu Svetom – a koje je apostol izrazio riječima: “Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni” (1 Iv 1, 1-2).

Analogija s umjetnošću je nepobitna: duhovno u materijalnom, božansko u ljudskom, nevidljivo u vizualnom i opipljivom…

“Svako stajanje pred materijom umjetniku je svečani čin. I svakomu takvomu činu pristupam s uzbuđenjem, s uvijek novim kreativnim nemirom i poštovanjem pred postavljenim izazovom. Razmišljam i kad nisam u ateljeu. Odlutam i usred razgovora, šetajući i promatrajući ljude, prirodu, usred molitve… Uglavnom jedva dočekam trenutak kad ću neku materiju, bila ona drvo ili papir ili platno, uzeti u ruke i dati joj novi oblik i život. Ponekad i nema lakoće, zna to biti borba i traženje, lutanje, pa i muka. Ali takav je i život.

Znam da će doći onaj trenutak kad je gotovo, ili kad je dosta, i kad ću iznutra čuti “i vidje da je dobro”. To je onaj trenutak kad djelo dobije svoj život i ide dalje, djeluje na druge. Više nije moje, premda u njemu jest dio mene. Ponekad razmišljam samo kako izvući iz komada drva koji me pozvao da ga uzmem u ruke ono što je već u njemu skicirano, prisutno, nazire se. Samo trebam taj oblik ili lik osloboditi viška – i eto ga. Spavao je u njemu već stvoren davno prije mene. Tada osjetim baš to, da sam poslužila kao oruđe. To je veliko. Onda znam zapjevati Bogu zahvalno, onako sama.”

Na pitanje o razlici između sakralnoga i “svjetovnoga” djela, Karin Grenc odgovara: “U kontekstu stvorenoga svaki je motiv sakralan. Svaki pejzaž, veduta, portret, stvoren je Božjom kreativnošću i ljubavlju. Prema tome je i sakralan. Bog progovara kroz sve stvoreno ako nismo zarobljeni samodostatnošću, nepouzdanjem i strahom. Ako mu se otvorimo, Bog čini kroz nas i za nas. Čak i bolje nego što mi možemo i zamisliti.”

Prenijeti makar i zraku duha prikazanoga sveca

Razgovor s umjetnicom vratio se jednom od svojih povoda: svetcima i blaženicima. Kako rezonira kad ih počinje prikazivati? Prije svega ovako:

Ako uspijem ljudima prenijeti makar i zraku duha prikazanoga sveca ili blaženika ili kandidata za blaženika, beskrajno sam zahvalna i sretna. Sve drugo manje je važno, ali ne i nevažno.

O tom “manje važnom, ali ne i nevažnom” umjetnica razmišlja: “Kod skulpture je, recimo, bitna forma, reduciranje odveć opisnih detalja, nastojim se zaustaviti kako bih sačuvala i poštovala strukturu drva, njegovu prirodnu i vremenom izbrazdanu površinu. Nastojim sa što manje izreći što više. To nekad uspije, a nekad se borim s potrebom za dorečenošću.”

Neki su sveci živjeli davno. “Tada imam slobodu zamisliti portrete prema njihovim djelima i riječima, životu, pronaći ih u obliku, materiji, vođena nekim ‘unutarnjim GPS-om’. Drugi su živjeli već u vrijeme fotografije. Tada imam smjernice, tražim u materiji njihove crte lica, crte osobnosti, opet nastojeći da ne odem u puko ili odveć doslovno opisivanje, nego da unesem ono važnije, ono što se iščitava iz njihovih predivnih, svetih duša. Važno mi je da zbog opisivanja lika ne isklizne svježina i životnost. To je uvijek sklizak teren.”

Djela će možda “posaditi i neku klicu svetosti”

Umjetnica priznaje da je i sama do početka rada na svecima i blaženicima o nekima od njih znala više, o nekima jako malo, a o nekima ništa. Među takve nepravedno nepoznate blaženike spadaju i dvojica mučenika, janjevački Hrvati don Anton Muzić i fra Serafin Glasnović Kodić, koji su ubijeni pod komunističkim terorom u Albaniji 1947. godine, a proglašeni blaženima 2016. godine u Skadru.

“Njih sam željela prikazati što realističnije, da upoznam ljude, a njima i da zapamte njihove fizionomije. To je najmanje što mogu, ali mi jako puno znači. Izvući iz zaborava i zanemarenosti takve svijetle primjere, čak je i primarni smisao ove izložbe. Važniji od njezine likovnosti”, kaže sugovornica.

Sada kad rad u ateljeu prestaje, a njezina djela kreću ususret publici, umjetnica priznaje da će joj “pomalo nedostajati to svetačko okruženje i zaštita” koji su joj ispunjavali dane baš u trenutcima “zatvaranja”. “Nikad nisam bila okružena s toliko miline i ispunjena tolikim mirom i radošću kao u toj komunikaciji s njima. Ali se i radujem tomu uvijek neobičnu i novomu trenutku i iskustvu kada će progovoriti ljudima, možda prenijeti nešto od sve te milosti, posaditi možda i neku klicu svetosti. Ako sam ovim poslužila nečemu Gospodinu, to je veliko. To je ono čemu se uvijek nadam”, kaže umjetnica.

Što je (suvremena) umjetnost?

Na pitanje o suvremenoj umjetnosti, koja svoju misiju često vidi u provokaciji, sugovornica odgovara: “Iskreno, sve manje razmišljam o suvremenoj umjetnosti i zapravo ne znam što bi ona uopće bila. Suvremenim smatram sve što je stvoreno i stvara se u umjetnosti sada. A budući da je ona često odraz ne duha, nego kaosa vremena, tako je i kaotična i vrlo ju je teško smjestiti u kontekst vremenskoga i bilo kakvoga okvira. Po mom mišljenju, umjetnost ne bi trebala bit aktualna ni puka reakcija na nešto. Ona je bezvremenska, vječna. Ona ili jest ili nije. Mnogi se kolege ni kustosi nikako ne bi s tim složili. Ali više mi to nije važno.

U svojoj pedesetoj godini usredotočena sam na konstruktivno, nemam više vremena ni potrebe trošiti svoju snagu i dar na pobune i provokacije. Vrijeme je da djelujem najbolje što mogu. Da dadnem neki udio koji će poboljšati, probuditi nešto dobro, makar i u jednom čovjeku.

Provokacija je potrošena, ništa više ne provocira dovoljno. Pobune se utapaju u moru pobuna, a granice šokantnoga drastično se pomiču pa ništa više nije dovoljno šokantno ni provokativno. Ni masovno umiranje, ratovi, terorizam… Nestaje jednostavno poštovanje života i radost ljubljenja drugoga, sve je površno i kratkotrajno.

Kad s izložbe iziđem praznija nego što sam ušla, to nikako ne mogu smatrati umjetnošću. Ne pričam o plitkim emocijama, nego o onome što vas protrese, usiše, odvuče, gane, nasmije… Osjetiš kad kroz umjetnika progovara više od estetike, ega, puke ideje. Meni je to uglavnom neizrecivo, ali znam da mi napoji dušu i onda znam odakle je. E to je umjetnost. Jedan od kanala kroz koji se izlijeva Stvoriteljevo i napaja svijet.”