Prijatelji su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali „Dobri“. Bio je duhovit, pun razumijevanja za sve, posebno za napuštenu djecu, kojoj je postao uzor. S vremenom ih je okupljao u „Oratorij Božanske ljubavi“, gdje ih je držao podalje od lošega društva i odgajao za časne ljude i uvjerene kršćane. Dakle, nešto slično što je puno kasnije činio i Don Bosco. Za tu djecu do kraja se žrtvovao i nije se ustručavao za njih prositi po ulicama, ali i po raskošnim palačama. Oko Filipa Nerija puno je anegdota. Jednom zgodom, neki bogati gospodin, želeći ga se riješiti, opalio mu je pljusku, šamarčinu. Nije odustao već mu je odgovorio: „Ovo je bilo za mene i na tome Vam hvala, a sada mi dajte nešto za moju djecu.“

Filip Neri bio je putujući propovjednik i neumorni posjetitelj najsiromašnijih četvrti grada, najzapuštenijih bolnica, najmračnijih zatvora – posvuda pronoseći svjedočanstvo tople kršćanske ljubavi. Iako je u mladosti odbacio svoje knjige, nije bio neznalica. Imao je dostatno obrazovanje i mudrost darovanu od Boga. Bio je savjetnik mnogima: i uglednima i neuglednima, među ostalima i dvojici papa, Piju IV-tom i Klementu VIII-om, kao i sv. Karlu Boromejskom. Filip je posjedovao veliko nutarnje bogatstvo, bio je krajnje čovječan u odnosima s drugima uvijek prizemljen i svjestan sebe i vlastitih granica.

Ima jedna vrlo poučna anegdota o nekoj rimskoj „milostivi“ koja je o svima znala sve i svojim poganim jezikom mnogima nanijela zlo ili pak zakomplicirala život. Budući da je imala visoko mišljenje o sebi, tražila je ispovijed ne kod bilo koga, nego na daleko poznatog ispovjednika oca Filipa Nerija. Svetac ju je saslušao, ispovijedio, dao joj odrješenje od grijeha i naložio posebnu pokoru. Pobožni katolici znaju što je to. Jedna verzija je: neka ode kući po kokoš, stavi je pod ruku i neka joj putem čupa perje i baca za sobom, druga verzija je do joj je rekao neka uzme vreću s perjem i zadao kroz koje rimske ulice mora proći i razbacati perje. U svakom slučaju, ona je perje razbacala, a nakon toga trebala se ponovno vratiti k ispovjedniku, na što joj je on rekao da se mora vratiti istim putem svojoj kući, ali da sve razbacano perje mora pokupiti.

„Kako Vi to mislite?“ – Odgovori ona.

„Upravo onako kako sam Vam rekao! Kao što je nemoguće pokupiti to perje, tako je nemoguće popraviti sve zlo koje ste Vi drugima nanijeli svojim zlim jezikom!“

Klevetanje i ogovaranje nije tako bezazleno kako to u prvi mah izgleda. Naše zajedničke kave, doduše sad ih je manje, ali kako čujemo za koji dan, daj Bože otvorit će se još više kafići, kada ćemo moći u miru sjesti s prijateljima, prijateljicama i kada ćemo prebirati o mnogim stvarima, dotaknuti se svega: od politike, Crkve, gospodarstva, sporta, medicine, zabave… i da ne nabrajam. Bit će tu svakakvih kvalifikacija, napadaja i optužbi, uglavnom onih koji nam zbog ovog ili onog razloga nisu simpatični. U tim razgovorima bit će vrlo uvjerljivih sudova o pojedincima i to s autoritetom. „Pa kako ti to ne znaš, a on ili ona je takav ili takva??? Gdje ti živiš, zar ne čitaš novine, ne pratiš objave na društvenim mrežama?“

Nažalost, rijetki su ti koji dotičnu osobu uopće poznaju. Čak je izbliza nisu ni vidjeli, a kamo li popričali s njom, pa ipak misle da sve znaju o njoj, više od nje same. Dobar čovjek, dobra osoba, ako i ima neku informaciju, bez prisustva „okrivljenika“, nastojat će šutjeti. Kao što nama nije ugodno ako netko premeće po našem životu, a nije nam pružio nikakvu mogućnost da se obranimo, tako nije niti drugima. Ne bacajmo olako perje po vjetru nadajući se kako ćemo ga kasnije bezbolno pokupiti.