Stigme su čudo i Crkva ih prepoznaje nakon pažljivog nadzora. Ali ponekad se pokaže da je to podvala. Gospa i sv. Josip nisu podnijeli stigme, premda je Gospa nosila Kristove rane u svom srcu, probodenom mačem (vidi Lk 2, 35). Stigme mogu biti znak svetosti, ali ne čine osobu svetom; niti odsutnost stigmi sugerira da osoba nije sveta.
Stigme su čudo i Crkva ih prepoznaje nakon pažljivog nadzora. Ali ponekad se pokaže da je to podvala. Gospa i sv. Josip nisu podnijeli stigme, premda je Gospa nosila Kristove rane u svom srcu, probodenom mačem (vidi Lk 2, 35). Stigme mogu biti znak svetosti, ali ne čine osobu svetom; niti odsutnost stigmi sugerira da osoba nije sveta.
Stigme ili pet Kristovih rana prikriveni su blagoslov jer obično donosi veliku tjelesnu i duhovnu patnju osobi koja je nosi. Izraz potječe iz Pisma svetog Pavla Galaćanima: “Na tijelu nosim rane Isusove” (6,17). Četiri najpoznatija stigmatičara bili su sveti Pavao, sveti Franjo Asiški, sveta Katarina Sijenska i sveti Padre Pio. Bilo je na desetke drugih provjerenih slučajeva stigmi kroz vijekove, pri čemu se većina slučajeva događala svecima i blaženicima, od kojih su većina bile žene.
Nažalost, bilo je podvala i oko stigmatizacije, a neki smatraju mistične znakove i čudesa dokazima svetosti i hrle da vide zbog svoje znatiželje. Ali istinska se svetost obično nalazi u posvećivanju uobičajenog života i svakodnevnih dužnosti, popraćenih rastom vrlina.
