Nadica Barun ima devetero sinova i tri kćeri. Gotovo svi su fakultetski obrazovani. Veći dio je ušao u bračne vode, a neki od njih – desetero – znani su javnosti kao članovi klape ‘Barun’ koja je na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu 2019. na Večeri mješovitih klapa osvojila prvu nagradu publike.

Jedan od njih je i isusovac p. Tvrtko Barun koji je dugi niz godina bio voditelj Isusovačke službe za izbjeglice u Jugoistočnoj Europi pa je stoga jedno od naših pitanja moralo biti: Može li se ne ‘ne-biti’ mama dok gledaš svoga sina za oltarom?

Gospođa Barun je unazad 17 godina, zbog suprugove nenadane smrti, sama morala podizati svoju djecu.

Zahvalna sam Bogu na svoj svojoj djeci, jer su zbilja jako dobri ljudi

“Nisam 20 godina spavala cijele noći, uvijek se netko budio, tako da ne znam tko bi se baš samo iz žrtve odlučio na to, već iz ljubavi, naravno i iz vjere. S ljubavlju i vjerom valja prihvaćati svoju djecu.”

“Zahvalna sam Bogu” – zajecala nam je u tom trenutku razgovora – “na svoj svojoj djeci, jer su zbilja jako dobri ljudi”.

Prihvatili su svoje obitelji u potpunosti, dobri su očevi, dobri su muževi, “a i dobre su mi snahe”, sad se, pak, od srca nasmijala:

“I zetovi. Nedavno sam čula da punice dolaze u konflikt sa zetovima. Ja sam do tada mislila da samo svekrve i snahe ‘ratuju’, no to baš nije tako jer moram reći za moje zetove da su uistinu krasni ljudi.”

Uvijek sam mama, moram to reći, ali ću vam i ispričati kako je bilo kada sam se prvi put ispovjedila kod mog Tvrtka

Prisjetila se i dana kada je ostala sama s djecom.

Do tada joj je suprug jako puno pomagao – on je svoj dio tereta nosio, ona svoj – no kada je ostala bez njega djeca su brzo shvatila u kakvoj su situaciji.

I nije bilo problema, kako to obično bude, s adolescentskom delikvencijom, svjedoči nam gospođa Barun.

“Nastavili smo zapravo normalno živjeti, studirali su, a usput su i radili jer ja ne bi bila mogla materijalno sve njih sama opskrbiti. Završili su svi škole i našli dobre poslove.”

Naglasila je HKM-u da većina roditelja misli krivo – da djeci moraju sve materijalno osigurati i opskrbiti ih.

“Ja mislim da ne trebaju, već da se svatko mora sam i na tom polju pokazati, a tako su to moja djeca i prihvatila”, kaže dalje Nadica Barun podsjećajući ujedno da neki od njih imaju isto više djece.

Jedan sin ima sedmero, dvije kćeri po petero djece, a ostali na niže. Pitali smo je smatra li se u određenoj mjeri, stoga, njima kao primjer.

“Vjerojatno da – misle ako je mama mogla možemo i mi – ali isto tako vjerujem da su svoju djecu prihvaćali iz ljubavi; i u vjeri.”

Nadica je rođena u Zagrebu u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, ali se uvijek vrlo zahvalno – zbog svojih prvih dubljih temelja kršćanske vjere – sjeti, prije sviju, dviju redovnica – s. Maje i s. Dominike iz Družbe milosrdnih sestara Sv. Križa – s kojima je u mladosti provela puno dobrog i vrijednog vremena.

I sada kada gledam unatrag, to je sve bilo uz pomoć Božju, nije se drugačije moglo ‘odživjeti’

Pitali smo je također: Može li se ‘ne-biti’ mama dok gledaš svoga sina za oltarom – u njezinom slučaju p. Tvrtka Baruna?

“Uvijek sam mama, moram to reći, ali ću vam i ispričati kako je bilo kada sam se prvi put kod njega ispovjedila. Imali smo u to vrijeme svake godine po jednu svadbu i ja se za jednu nisam stigla na vrijeme ispovjediti.”

“Nazvala sam Tvrtka da ponese sve što treba jer ja bi se ispovjedila. On je tako učinio. Odemo mi u sobu i ja vidim da je njemu malo nelagodno, no jer sam baš nedavno bila na ispovijedi nije čuo ništa strašno, ali i to malo mu je za vrijeme ispovijedi bilo nelagodno čuti”, kaže uz majčinski osmijeh i smjeh.

p. Tvrtko Barun

Jednom je p. Tvrtku rekla da stalno koristi jednu poštapalicu – ta ipak je ona dugogodišnja srednjoškolska profesorica – i nakon određenog vremena stvarno se počeo kontrolirati i izbacio ju je iz vokabulara. I uvijek mama vidi je li opušten, napet, uzbuđen, miran ili što drugo.

Također, kada  god kod njih, u svojoj rodnoj kerestinečkoj župi, slavi svetu misu ipak je drugačiji, kaže ona. Među svojima je, onima koji ga poznaju jako dugo i jako dobro, još od malih nogu.

“Malo je nemirniji u domaćem miljeu, nego kada slavi misu u Palmi ili gore na Jordanovcu, ja bih rekla tako”, kaže mama jednog isusovca koju smo pitali i o molitvi.

O tome, među ostalim, kaže: “Snagu molitve sam osjetila kada je umro suprug Mijo. Malo sam se bojala kako ću ja to moći sama, i radila sam, i sada kada gledam unatrag, to je sve bilo uz pomoć Božju, nije se drugačije moglo ‘odživjeti’ ‘odraditi’, rečeno pod navodnicima.”

Zahvalna je Bogu što joj je pomogao u tome “jer to žena i majka sa devetero muške djece i tri curice ne bi mogla sama, a da sve bude dobro posloženo”.

“Život je nosio svoje, tako se i živjelo, a možda i primjerom pokazivalo”, rekla je, uz ostalo, te na HKM-ov upit ‘kojeg bi sveca izdvojila’ uzvratila i sve nas iznenadila:

“Uz bl. Alojzija Stepinca smo malo više vezani, jer kada je bio proglašen blaženim u Mariji Bistrici papi Ivanu Pavlu II. smo predali jedan prigodni dar u ime Hrvatske biskupske konferencije tako da smo time bili osobito počašćeni.”

Pred danas svetoga papu izašli su sa samo petero djece jer tako je nalagao protokol i javili su im za tu nenadanu čast samo par dana prije.

Mama Barun je imala malo vremena kako bi sve njih pripremila za taj svečani trenutak koji je ušao u zlatne anale hrvatske suvremene povijesti iz te 1998. godine u kojoj je mučenik Kristov, i mučenik vjere, zagrebački nadbiskup kardinal Alojziije Stepinac započeo i svoj službeni hod na putu svetosti.

Tom je prilikom njezin suprug nailazio i na svoje bivše učenike, mnoge svećenike, jer je u dva navrata radio i kao profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati pa se ta radost tih bistričkih trenutaka neprestano uvećavala i zbog takvih susreta. Prisjeća se sve to za emisiju ‘Zašto vjerujem’ Nadica Barun koja je ovaj razgovor i zaključila skromno i jasno, baš na način kako smo i vodili čitav ovaj razgovor negdje na pola puta između Zagreba i  Kerestinca:

“Samo živite vjeru, a pomoć će uvijek doći odozgor.”

Primanje odlikovanja kod bivše predsjednice (Foto: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije)

Inače, bivša ju je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala Redom hrvatskog pletera 4. veljače, 2020. jer je osoba koja svojim radom pridonosi očuvanju hrvatske kulture i identiteta. Tom je prilikom sugovornica Hrvatske katoličke mreže sljedeće izjavila:

“Ovo odlikovanje nisam dobila samo ja, već sva moja djeca, snahe, zetovi, unuci i prijatelji jer oni me čine takvom kakva jesam. Hvala svima! Ljubav je osnova života. Vodilje su čovjekoljublje, bogoljublje i naravno domoljublje.”

I ove vrijedne riječi je izrekla: “Na djecu se ne odlučuje. Djecu smo imali iz ljubavi.”

Nadica Barun rođena je 1951. godine. Njezina djeca su: Marija, Zvonimira, Ana, Josip, Ivan, Hrvoje, Trpimir, Tvrtko, Domagoj, Mihovil, Krešimir i Branimir.

Pokojni suprug Mijo bio je jedno vrijeme ravnatelj gimnazije Lucijan Vranjanin, a preminuo je 2004. u 60-oj godini života, u trenutku kada je najmlađe dijete imalo 8 godina.

Nadica i Mijo Barun (Foto: obiteljski album)

U rujnu 1990. godine kardinal Franjo Kuharić krstio je jedanaesto dijete Nadice i Mije s počasnim kumstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Nadica je zasluženu mirovinu dočekala nakon punog radnog staža u prosvjeti. Ni danas ne miruje – obnavlja obiteljsku kuću u kojoj s njom živ jedan sin, a mi smo je još pitali:

Ima li vremena moliti za svu svoju djecu, unuke, snahe i zetove? Treba li se odlučiti na više djece ili…? No te odgovore i čitav razgovor poslušajte u nastavku: