Tob 2, 10-23

Jednog dana Tobija, umoran od ukopa, dođe kući, zavali se uza zid i zaspi. Dok spavaše, iz lastavičjega mu gnijezda tople izmetine padoše na oči, te oslijepi.

Gospodin dopusti da ga snađe to iskušenje, kako bi potomstvo imalo primjer strpljivosti kakva bijaše u svetoga Joba. Jer, kako se od djetinjstva uvijek bojao Boga te čuvao njegove zapovijedi, ne reče žalne riječi na Boga što je udaren sljepoćom; osta postojan u strahu Božjem, hvaleći Boga sve dane života svoga. I kao što se ono Jobu rugahu kraljevi, tako rodbina i suplemenjaci ismjehivahu njega i njegov život: »Gdje li ti je nada radi koje si davao milostinju i obavljao ukope!« A Tobija ih prekoravaše: »Ne

zborite tako! Ta sinovi smo svetaca te iščekujemo onaj život kojim će Bog obdariti one što mu se nikad ne iznevjere.«

Tobijina žena Ana polazila danomice na tkalački posao; od rada svojih ruku donosila bi živež što ga zarađivaše. Tako jednom dobi i donije kući jarića. Muž njezin začu večanje pa primijeti: »Pazite da možda nije ukradeno; vratite ga gospodarima, jer nam nije dopušteno ni jesti ni dotaći ukradeno!«

Razgnjevi se žena na to pa će mu: »Očito, zaludu ti nada; sada na vidjelo izađoše tvoje milostinje!« Tima ga je i takvim riječima grdila.

Psalam:

Ps 112, 1-2.7b-9

Blago čovjeku koji se boji Gospodina
i koji uživa u naredbama njegovim:
moćno će mu biti na zemlji potomstvo,
na pravednu će pokoljenju počivati blagoslov.

Stalno je njegovo srce uzdajuć se u Gospodina.
Postojano mu je srce, ničeg se ne boji,
neprijatelje svoje prezire.

On rasipno dijeli, daje sirotinji:
pravednost njegova ostaje dovijeka,
njegovo će se čelo slavno uzdići.