Zašto još jedna knjiga o Gospi?

Katolicima je Gospa bliska jer je s pravom doživljavaju kao svoju majku. No to je ujedno i razlog zašto i mnogima ostaje nepoznata jer se podrazumijevajući poznavanje zadovoljavaju djetinjim odnosom koji se ne može sam nositi s izazovima bezboštva. Potrebno nam je zato ozbiljno poznavanje Gospe, kadro odgovoriti na zahtjeve odraslih i obrazovanih vjernika. Cijele biblioteke napisane su o Gospi jer je ona nepresušno vrelo nadahnuća. Nažalost, mnoge se od tih knjiga ne čitaju. Jedan od glavnih razloga je što su napisane uglavnom za teologe pa su nepristupačne običnim vjernicima. S druge strane imamo pak knjige koje služe samo da podrže marijansku pobožnost, a ne daju krjepku hranu razumu. Htio sam nadići te krajnosti i objediniti zdravu mariologiju s autentičnim marijoljubljem i to tako da tekst bude znanstven, ali i svakom dostupan. Mislim da je stoga ova knjiga uvelike jedinstvena zbog takva pristupa i osvjetljavanja bogate, ali uvelike zanemarene marijanske baštine te da kao takva može pomoći u promicanju i razvoju osobnog odnosa s Gospom.

NEODVOJIVA OD NARODA

O čemu nova knjiga govori?

O odnosu Bl. Djevice Marije i hrvatskog naroda koji je odredio njegovu samobitnost i opstanak. Pokušao sam dati jezgrovit prikaz majčinskih, često skrovitih, iskaza njezine brige i ljubavi te sinovske, življene i prekaljene, vjere koja je iznjedrila tolike svetce i mučenike.

Čemu marijanska pobožnost?

Marijanska pobožnost neodvojiva je od katoličkog identiteta jer nam je Isus s križa ostavio Mariju za majku i bez nje ne možemo živjeti cjelovito svoju vjeru. Marija nas drži kao vjernike u zdravoj ravnoteži, vodi sigurno Isusu, štiti od zabluda i povezuje s našim pređima. Danas kad smo skloni duhovnost svesti samo na osjećajnost, ona nam daje konkretan put cjelovita razvoja srca, volje i razuma. Marijanska pobožnost uvijek je aktualna i suvremena duhovnost te predstavlja odgovor na svaku krizu bez obzira koliko bila velika, pa i na ovu uzrokovanu Covidom 19.

Što nas uče Gospini ugodnici?

Da im je Gospa bila vodilja do svetosti i da to može biti i nama, da njezino majčinstvo daje jakost i odvažnost za nošenje križa, a ujedno toplu i nježnu podatnost volji Božjoj, da se uz njezinu pomoć mogu ostvariti najveći snovi i najsmionije težnje. Gospini ugodnici najbolji su predstavnici i plodovi živoga marijanskog iskustva našeg naroda koji tako proslavljuju ovdje na zemlji. Oni su nam putokazi do vječne domovine koji bude i raspaljuju želju za zajedništvom svetih.

Što nam znače marijanska svetišta?

Gospina svetišta premrežila su našu domovinu. Ona predstavljaju dom za svakog vjernika, nude iskustvo nazaretskog života svete Obitelji. Mjesta su obnove i okrjepe, izvori nadahnuća i, u konačnici, omogućuju susret s Isusom po njegovoj Majci. To su naši duhovni orijentiri u bespućima relativizma i oaze u ovom odveć užurbanu vremenu.

A hodočašća u njih?

Hodočašća su provjereno sredstvo rasta u vjeri preko kojega se otkriva ljepota života s Bogom, sloboda djece Božje, Božje očinske providnosti i zajedništva putujuće Crkve. Koliko su ona suvremena potvrđuju i naši mladi koji sve brojniji za Gospine blagdane hodočaste, često pješice, u njezina svetišta gdje se ispovijedaju, sudjeluju u misnom slavlju i žarko mole. U hodočašćima se može iskusiti dubina i bogatstvo istinske pučke pobožnosti koja, ako je pastiri ispravno podrže, donosi obilan duhovni rod.

POBJEDE PO KRUNICI

Krunica ima posebno poglavlje…

Pritisnuti i potlačeni agresivnim bezboštvom navikli smo se na povlačenja i poraze, a krunica nas uči da je po Gospi i danas moguće pobjeđivati, pa i kad izgleda sve izgubljeno. Lepant je upravo prije 450 godina bio presudna pobjeda izvojevana po krunici, kao i naš Domovinski rat. Dovoljno se sjetiti koliko se tada molila krunica privatno i javno te da se oslobođenje naše domovine okončalo upravo na Gospin blagdan. Zato se klonimo duhovnog pomodarstva i držimo se toga prokušana i od neba darovana oružja za borbu protiv zla. – Pružili ste brojne primjere iz prošlosti… – Dobri primjeri su potrebni jer privlače, osvajaju duše, a u ovom slučaju radi se o našoj povijesti koju mi baštinimo i koju smo pozvani kapitalizirati, posebice onda kada smo u pogibli. Oni nas hrabre i čine ponosnima. Među njima ima brojnih, velikih i malih, čudesnih Gospinih zahvata koji su vraćali nadu kad je sve izgledalo osuđeno na propast, umnažali vjeru kad je bila napadana i ražarivali ljubav do herojskog stupnja. Kako se danas pod utjecajem duha vremena zaobilazi i prešućuje nadnaravno, stječe se dojam da je Marijino poslanje stvar prošlosti i da je ona samo uzvišen uzor za vjerski i krjeposni život. Ništa nije dalje od istine jer Marija kao kraljica neba i zemlje neprestano zauzeto djeluje kako u našoj narodnoj povijesti tako i u životu svakog pojedinca. Treba je samo prihvatiti kao svoju majku, povjeriti joj se i dopustiti joj da vlada našim srcima. (Razgovarao: K. Jolić)

Foto: Majka Milosti / Helena Anušić

Donosimo i dio iz predgovora knjizi „Gospa i Hrvati”, autor teksta je Josip Mužić.

„Marijanska je pobožnost među glavnim sastavnicama hrvatskoga katoličkoga identiteta. Da je marijanska pobožnost u Hrvata nerijetko povezana i s opstankom sama naroda, svjedoče mnoga hrvatska svetišta podignuta kao znak zahvalnosti Gospi. To će potvrditi štivo pred vama koje je donekle zahtjevno jer obiluje mnogim podatcima, bilješkama i navodima te neophodnim teološkim raščlanjivanjem. Iako bi tekst takve tematike mogao biti pisan kakvim drugim načinom, nisam htio izostaviti znanstveni pristup iako je to iziskivalo dodatni trud.

Naime, marijanska pobožnost ne samo običnih vjernika nego i Božjih ugodnika, lako se omalovaži i proglasi pričom i legendom ako nije potkrijepljena dodatnim dokazima. To je omalovažavanje pogubno i vrlo opasno jer tako ispada da naša pobožnost prema Gospi u najvećem svom dijelu počiva na izmišljotinama i laži. Takvo što razborit vjernik ne može prihvatiti. No ima mnogo dobrih vjernika koji, htjeli – ne htjeli, povjeruju da je riječ tek o izmaštanim pričama pa se zbog toga srame marijanske pobožnosti, zatomljuju je, a katkada se i izravno odjeljuju od nje. Tako se novi naraštaji lišavaju primljenih milosti, bivajući prepušteni sami sebi kao siročad koja tek treba pronaći svoju majku. To je neprirodan i pogibeljan put na kojem mnogi izgube vjeru. 

Ovoj se knjizi treba pristupiti kao svojevrsnu duhovnomu štivu koje može pomoći u utvrđivanju i izgradnji osobnoga odnosa s Gospom: što ju više budemo poznavali, to ćemo ju više i voljeti. Sadržaj knjige najvećim je dijelom usredotočen na odnos hrvatskoga puka prema Gospi jer je riječ o sastavnici hrvatskoga katoličkoga identiteta koji je tijekom naše trinaeststoljetne povijesti često zatiran, a takvih pokušaja ima i u ovomu vremenu. Obilata svjedočanstva iz hrvatske prošlosti čitateljima ove knjige mogu biti poticajem i osnaženjem da se samosvojno, i ne bez ponosa, nose s novim izazovima 21. stoljeća. Naravno, knjiga je jednako tako namijenjena i svima drugima koji žele upoznati Gospino djelovanje u povijesti svojega naroda i tako otkriti svoje kršćanske korijene kako bi po njima donosili plodove u svojemu vremenu i svojoj domovini.”