Vladimir Nazor bio je i novelist, romanopisac i prevodilac. Rođen je 1867. u Postirama na Braču. Raznovrsnošću i brojnošću djela ostvario je jedan od najopsežnijih opusa u hrvatskoj književnosti, u kojem duhovno-religiozni dio zauzima iznimno važno mjesto. U vrijeme Prvoga svjetskoga rata počela su ga zanimati metafizička pitanja. Riječ je o zbirkama ‘Niza od koralja’, ‘Pjesme o četiri arhanđela’ te ‘Knjiga pjesama’ iz 1942. u kojima nalazimo pjesme kojima nastoji izreći cjelovito viđenje čovjeka, Boga i prirode. Vladimir Nazor preminuo je 1949. u Zagrebu.

‘Ave Maria’

Zapada sunce. – Posljednjom je zrakom,
U vale tonuć, zemlju pozdravilo.
Mrak prvi dok se žalovima stere,
Na nebu titra zadnje rumenilo.
Žamore razne u glas jedan slaže
Treptaja puna tiha harmonija.
S malene crkve ozivlja se širom
Ko prigušeni plač: »Ave Maria!«

»Ave Maria!« – Neko čuvstvo slatko
A nepoznato ganulo je mene.
U duši mojoj sto se slika budi
I oplakane davno uspomene.
Sred ove tihe i tajnene sjete,
Što zemljom vlada, zaplako bih i ja,
Ko negda i sad kleknuti bi’ htio
Te nevin opet reć: »Ave Maria!«

»Ave Maria!« – Ne znam što je meni,
Al zvono to sad u srce me dira,
I ja bih reko, da mi ono veli:
»Onamo gore ima sreće, mira.«
A ja sam jutros govorio da je
Praznina samo sred tih prostorija.
Oh, kako c’jela priroda sad moli,
I slatko bruji zvon: »Ave Maria!«

»Ave Maria!« – Kad svi tužni mole
Klicao čemu ne bih i ja tako?
Taj usklik svet je svima koji trpe,
A bol ja znam, i mnogo već sam plako.

Ja i sam ne znam što mi don’jet može,
Al od njeg nešto u meni se njija;
Koljeno hoće da se prigne, usta
Da kažu r’ječi dv’je: »Ave Maria!«

»Ave Maria!« – Siguran ja nisam,
Ta molba hoće l’ mir mi donijeti;
Al srce moje već je nade puno,
I nada ta mi ne će umrijeti.

Na me je neko spustilo se breme,
Pod kojim duša sva se sretna svija.
– Ja dižem ruke prema nebu, molim
Ko negda, žarom svim: »Ave Maria!«

Split, 1893.